Muzej soli u Tuzli: Od neolita do današnjih dana
So se na ovim prostorima oduvijek proizvodila, i Tuzla je grad soli u kojem eksploatacija ovog za život neophodnog sastojka prema povijesnim činjenicama datira unazad 2500 godina. Šta je prvo nastalo “koka ili jaje” u slučaju solane i Tuzle možemo samo pretpostaviti, ali je jedno sigurno, Tuzla bez Solane ne bi bila to što jeste. Jednostavno, Solana i Tuzla su dvije strane iste medalje, pričaju zajedno jednu zanimljivu, uspješnu i civilizacijski vrijednu priču.
Solana d.d. Tuzla sa tradicijom industrijske proizvodnje soli 133 godine, je jedna od najstarijih kompanija u Bosni i Hercegovini i naša najstarija prehrambena industrija. Proces proizvodnje soli se odvija po principu tzv. “zatvorenog kruga”, čime je postignuta apsolutna zaštita od mogućih vanjskih uticaja i onečišćenja. So se eksploatira iz izvora slane vode koji se posebnim slanovodom doprema direktno u fabriku, prerađuje i pakuje bez dodira ljudske ruke ili drugih vanjskih uticaja. Sa idelanim omjerom zdravih sastojaka, Tuzlanska so se nalazi u mnogim proizvodima domaćim i inozemnim, a njen najpoznatiji brand je pakovanje 1 kg. kao neizostavni dio svakog domaćinstva u Bosni i Hercegovini sa kojom je Solana neprikosnoveni lider na domaćem tržištu.
Povijest Solane i Tuzle
Ipak, sve se da bolje razumjeti kada se posjeti Muzej soli koji se nalazi u krugu kompanije Solana d.d. Tuzla, taj svojevrsni i veliki artefkat povijesti Solane i Tuzle. Sam Muzej soli otvoren je 1975. godine kao sastavni dio firme, i to gašenjem starog pogona fabrike. Tada su ugašena posljednja tri stara kazana za iskuhavanje slane vode, a upravo ovaj dio je pertvoren u muzej. Godine 1985. otvorena je galerija, kada su objedinjena oba dijela Muzeja Soli.
Njegova namjena je očuvanje tradicije solarstva i sjećanje na industrijsko naslijeđe, ali i na načine eksploatacije soli počevši od neolita, i da se takav jedan objekat sačuva i pretvori u Muzej soli. Zato je njegova vrijednost ogromna ne samo za Solanu, već i Tuzlu, a time i Bosnu i Hercegovun, jer se upravo u Muzeju soli mogu sagledati i povijesni ciklusi razvoja jednog od najstarijih gradova na Balkanu.
Postavka Muzeja je osmišljena u smislu izloženosti eksponata koji govore o načinu proizvodnje soli i tradicionalnih alata koji su se koristili na tim pogonima u različitima periodima kroz historijat solarstva od neolita do socijalističke Jugoslavije, te puno pisanih dokumenata i fotografskih prikaza iz ovih vremenskih razdoblja. Osim toga, Muzej posjeduje veliku zbirku umjetnina velike vrijednosti, slika i skulptura poznatih autora.
Najstariji eksponat je tava za iskuhavanje slane vode iz neolita, tačnije u Muzeju se nalazi replika takve tave, ali ona je napravljena od izvornih fragmenata iz tog perioda. Tu je i originalna tava za iskuhavanje slane vode iz osmanskog perioda, nepoznate godina proizvodnje. Najstariji pisani dokument je trgovinski Ugovor Bana Kulina sa Dubrovnikom iz 1189. godine o monopolu soli (Izvornik u Historijskom arhivu u Dubrovniku).
Svaki period historijata solarstva je interesantan i značajan sam po sebi. Ipak, pored već spomenute originalne tave koja je značajna jer je riječ o originalnom primjerku, tu je i Nagrada Avnoja, kao najveća tadašnja nagrada u bivšoj Jugoslaviji za razvoj proizvodnje i društvene orgovornosti.
«Zlatno doba» Solane
Nekoliko je «zlatnih doba» Solane, a sam Muzej nam u mnogome pomaže da razumijemo okolnosti i vrijeme. Prvo «zlatno doba» solarstva bilježimo u periodu Austrougarske, kada je zvanično pokrenut industrijski dio solarstva, a 1885. godine izgrađena je prva Solana u Tuzli u istočnom dijelu grada, u naselju Simin Han. Ovo je ujedno i godina od kada se i zvanično, početkom industrijske eksploatacije soli, računa vrijeme kompanije koju danas poznajemo kao Solana Tuzla.
Također, možemo reći da «zlatno doba» predstavlja i period Jugoslavije u smislu modernizacije samog procesa rada čime je znatno olakšan do tada veoma nehuman rad koji je podrazumijevao velike fizičke napore. Rekordna proizvodnja zabilježena u historiji Solane u predratnom periodu 90-tih godina iznosila je oko 220.000 tona.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine proglasila je staru solanu Kreka, Muzej soli sa pokretnim naslijeđem, kompleks solnih bunara sa pumpnom stanicom i solni bunar iz osmanskog perioda, nacionalnim spomenikom BiH. Na taj način odato je posebno priznanje proizvodnji soli u Tuzli.
Muzej danas posjećuju učenici, studenti i diplomanti, a značajan broj posjetilaca su strani ambasadori i predstavnici međunarodne zajednice. Godine 2011. zabilježen je rekordan broj posjetioca, preko 4.200. Obično najviše posjeta je početkom i na kraju školske godine što se tiče učenika i studenata, dok je turističkih obilazaka koji se realiziraju preko turističke zajednice najviše u ljetnom periodu.
Velika je vrijednost Muzeja soli u Tuzli, kako u povijesnom tako i u kulturološkom smislu, koje ljudi sa ovih prostora baštine kao dio svog ukupnog nasljeđa. Od Salzburga u Austriji, koji je također kao i Tuzla grad soli, do našeg Muzeja soli i mnogo dalje na istok i jug, na ovim prostorima ne postoji ništa slično. Zato je ovo dio našeg, tuzlanskog i bosanskohercegovačkog doprinosa svjetskoj i evropskoj kulturnoj i civilizacijskoj baštini koji tek treba udruženim snagama dalje čuvati za generacije koje dolaze.
You might also like
Oko 350 studenata danas je pohodilo bosanski kraljevski grad Bobovac
Oko 350 studenata iz cijele Bosne i Hercegovine danas je pohodilo kraljevski grad Bobovac u sklopu Studentskih pohoda. Uz intoniranje himne Bosne i Hercegovine podignute su zastava Bosne i Hercegovine
Fondacija Stećak povodom Dana bosanske državnosti predstavlja izložbu ‘Svjedoci’
Fondacija Stećak u Bosni i Hercegovini predstavlja u sarajevskoj Vijećnici izložbu pod nazivom „ Svjedoci“ povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine, a koja će biti otvorena do 19. novembra. Stećci su
Vrijedna zbirka sarajevskog kolekcionara: Posebni jatagani, dokument bosanskog vezira Ali Namik-paše koji je 1831. pokušao zaustaviti Gradaščevićev pokret…
“Nema tog alarma, tog ključa i tih blindiranih vrata, koji bi mogli sačuvati ovo moje blago”, kazuje nam kolekcionar, ipak, najviše ljut na nadležne institucije koje, tvrdi, ne čine ništa