Kada je nakon 34 godine penzije kao geodet, upisao fakultet, ni manje ni više Mašinski fakultet u Crnoj Gori, ovaj, sada 90-godišnjak, izazvao je veliku pažnju javnosti u regionu.
Tada, 88-godišnji Branislav Radulović, postao je brucoš a time i najstariji ikad student Univerziteta u Crnoj Gori, pretpostavlja se i na Balkanu.
Htio je, kako kaže, da posluži kao primjer svima, da i stariji trebaju i mogu da uče, da napreduju i da im to društvo ne uskraćuje.
Kada je prije dvije godine bio u centru javne pažnje, kaže da je bio iznenađen, ali da mu je isto tako ta pažnaj prijala te da su mu novinari pomogli da svoju misiju lakše približi drugima.
U razgovoru za Akta.ba, ovaj redovni student od 90 godina, otkriva kako danas izgledaju njegovi studentski dani, kako napreduje studij, ali se osvrće i na poslovne i životne okolnosti svog bogatog života.
Životne okolnosti iznad fakulteta
Na pitanje zašto je tek u 88-oj godini odlučio da se vrati na fakultet, kaže da “nije imao vremena”.
Prije više od 60 godina je upisao Geodetski fakultet u Beogradu ali su ga životne okolnosti spriječile da nastavi studij.
I zaista, u brak je ušao mlad, došla su djeca, život je postao nova dimenzija.
Ipak, uprkos činjenici da nije nastavio studij, Radulović je penziju zaradio na rukovodećim pozicijama iz geodetskog sektora.
Zbog posla je mnogo putovao, bio predan radnik a supruga je vodila brigu o domaćinstvu i djeci čime su napravili savršen porodični balans.
“Iako sam ja zarađivao za porodicu, mislim ad je moja supruga svojim poslovima u kući i oko djece zaradila puno više. Bez nje ne bih imao poslovnu karijeru kakvu sam imao”, kaže Radulović za Akta.ba.
Ponosno se osvrće na četvero djece koji su završili fakultete i danas su uspješni odrasli ljudi, te osmero unučadi od kojih su dvoje doktori pravnih nauka i praunuku.
Zasluge za njihov dobar odgoj i akademsko usmjerenje pripisuje supruzi i njenom zalaganju.
“Ja sam sretan čovjek jer imam čistu savjest i zdravu porodicu”, naglašava.
Stari nisu za bacanje
Kada je upisao fakultet, osnovna misija mu je pored zvanja koje namjerava steći, poslužiti i kao primjer da “stari nisu za bacanje” i da u njima itekako ima potencijala koji se može i treba iskoristiti.
Danas, dvije godine nakon upisa, Radulović je uspješan student, kaže, u sredini, ni najbolji ni najgori.
Svojim uspjehom zasigurno dokazuje ono što je i obećao, a to je da on zaista nije “za bacanje”.
Foto: Super portal
Ne žali ni za čim, pa čak ni time što se na fakultet vratio, neki bi rekli kasno, on je stava da je baš na vrijeme.
Završio je prvu godinu i najmanja ocjena mu je 8-ica, mada je lično stava da mu je efektivno znanje važnije od visine ocjene.
Završio školovanje 50-tih godina prošlog vijeka
Ističe da je velika razlika u školovanju prije 50 godina i danas, da se svemu u nauci pristupa drugačije i da bi možda profesori „onog“ vremena danas imali problem sa polaganjem nekih ispita iz, na primjer, matematike i fizike.
Mislio je, kaže, i da već na temu studija zna dosta obzirom na poslovno iskustvo ali je uvidio da ima još mnogo prostora za učenje i da je umnogome otvorio vidike studiranjem.
Stava je da ne postoji niko ko sve zna i da se uči dok smo živi.
Na pitanje da li mu je teško da uči, kaže da nije.
“Ništa nije teško kad čovjek nešto voli. Ja sam ovo zaista zavolio”, kaže.
Ispočetka je vozario u oba pravca, svaki dan, ali mu je zbog velike udaljenosti sada to malo naporno.
Ipak, ne zaostaje za ostalima jer mu studenti redovno donose bilješke i prenose zadatke.
“Prvu godinu sam išao redovno, slušao pažljivo i pisao, nekada snimao mobilnom telefonom, jer sam nekada teško “dešifrovao” šta sam pisao”, kaže.
U početku su se malo čudili, prisjeća se, jer nije mala stvar da u klupama sjedi neko 70 i više godina stariji od njih, ali kad su ga upoznali, počeli su ga tretirati kao bilo kojeg drugog kolegu.
Foto: N1
Prvo su mislili da im je došao neki stariji profesor.
Najinteresantnije što pamti je reakcija doktora kada mu je rekao za šta mu treba ljekarsko uvjerenje (za upis na fakultet).
Ima podršku studenata i profesora
Radulović je danas u studentskim klupama „rame uz rame“ sa studentima koji mu mogu biti unuci.
“Studenti i profesori su me sjajno prihvatili. Oduševljen sam time. Svako jutro dođu kod mene, pitaju me “čika Brano kako ste”, to su sve dobra djeca”, kaže.
Oduševljen je kaže i činjenicom da su studenti koji s njim studiraju djeca željna znanja.
“To su djeca željna znanja, neovisno o statusu iz kojeg dolaze. Nisu to mamini i tatini sinovi koji se školuju po inostranstvu, to su djeca seljaka i radnika. Vrijedni, odgovorni, pažljivi na predavanjima”, kaže za Akta.ba.
Karijera “onog” vakta
Oduvijek je cijenio rad i vrijedne i predane radnike kakav je i sam bio. Upravo zbog svog pristupa poslu, sa srednjoškolskim obrazovanjem je unapređivan na visoke rukovodeće funkcije.
“Volim radnike i mislim da ih se treba dobro plaćati a neradnike ćerati”, kaže.
Svoj život privatno i poslovno opisuje kao spojem prilika i neprilika, kakav je svaki život, ali ipak je stava da je imao mnogo uspjeha.
Inspekcije “onog” vakta su bile rigoroznije, kaže, kao i pristup poslu.
Pričajući jedno iskustvo na poslu u Podgorici kada mu je na radno mjesto nenajavljeno došla inspekcija iz Beograda, kaže da je pored najboljih ocjena dobio komentar: “Čovjek sa najmanje truda je postigao nabolje rezultate”, ističući svoju spretnost, organiziranost i efikasnost kojima je obilovao.
“Uvijek sam bio fokusiran u radu, išao sam “pravo na cilj”, vjerovao sam u snagu pripreme kao bazu uspješnog rada na terenu”, ističe Radulović za Akta.ba.
Foto: RTCG
Kaže da je 1974. godine postao već prepoznat po svom radu i da je te godine imaju najvišu platu u cijeloj, tadašnjoj Republici Crnoj Gori.
“Imao sam 317 procenata, znači tri pune plate i resto”, pojašnjava.
Ne voli poltrone
Radio je u državnoj firmi, tadašnjem Geodetskom zavodu Crne Gore.
Ispred bivše SFR Jugoslavije delegiran je bio da radi u mnogim državama poput Iraka, gdje je rukovodio timom od 30-tak radnika.
Radio je najviše u Podgorici a putovao je i radio posvuda.
“Bio sam i u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH. Bio sam poznat kao onaj koji kad (pre)uzme posao, završi ga kako treba sa uspjehom i takvo sam povjerenje uživao”, kaže.
Kaže da je taj posao zavolio jer su ga svi cijenili.
“Čovjek kad iskreno radi svoj posao, kada je otvoren da uči na svojim ali i tuđim greškama i zajedno sa ostalima bude spreman rješavati greške, ide pravim putem”, kaže pojašnjavajući šta je po njemu ispravan način, tačnije pristup poslu.
Naglašava da je u poslu uvijek bilo poltrona i da oni nisu nikakva novost, možda ih je samo danas više, ali da ih on nikad nije volio.
“Ne volim poltrone koji isprazno hvale šefove. Od toga nema ništa. Ni od njihove hvale a ni od njihovog rada. Više volim one koji kritikuju, ukazuju na propuste. Od kuđenja nešto možete i ispraviti, popraviti naredni put. Volim samo iskrene ljude koji govore što misle, jer onda znam sa kim imam posla”, pojašnjava Radulović za Akta.ba.
Motivacija za mlađe
Radulović kaže da osjeća kako i on njima ima šta ponuditi iz svoje riznice životnog i profesionalnog iskustva i da mu često kažu kako im je uzor.
“Kad sam ja prisutan na času, ni muha se ne čuje”, kaže s osmijehom, dodajući da je to zbog toga što imaju veliko poštovanje ka njemu.
Student iz prve klupe
Radulović kaže da sjedi u prvoj klupi. Dijelom jer je tako “bliži” znanju zbog kojeg je tu, ali dijelom i jer zbog godina nešto slabije čuje.
“Profesori zbog mene često sporije govore kako bih bolje čuo i stigao zabilježiti, iako ja nikada ne sugerišem da rade nešto drugačije od uobičajenog ili da utičem na časove na taj način. Mene niko nije silio da se upišem i što sa tu i studiram, zato niko ne treba da to i osjeti na takav način”, pojašnjava Radulović za Akta.ba.
Siguran je kaže, kako će ova “njegova” generacija studenata na Mašinskom fakultetu imati izvrsne karijere i da će svi izrasti u sjajne stručnjake.
S druge strane, profesori su svojevremeno izjavili da i oni čak imaju štošta naučiti od Radulovića jer je “prošao sve faze drumskog saobraćaja”.
Važno je vidjeti dobro u ljudima
Mir i tišinu je našao u prigradskom mjestu, na selu kako kaže.
“Tu sa sa svojom babom, ona me pazi, ne napušta. To su valjda moje zasluge iz mlađih dana”, kaže s osmijehom.
Na pitanje šta je u svom bogatom životu kako poslovno tako i privatno naučio o ljudima i životu, kaže da je najvažnije, kako nema savršenih ljudi, truditi se vidjeti dobro u svakome.
“Treba uvijek imati na umu da nismo savršeni. Najvažnije je pokušati zanemariti mane i vidjeti kvalitete kod ljudi jer će tako “dobiti” više od tih ljudi”, kaže.
Foto: BBC Srbija
Sarajevo je grad u kojem bez dinara popiješ kafu
Sarajeva se sjeća po najljepšem, kaže.
“Sarajevo je grad šmeka i otvoren je za svakoga. To je jedan miran grad, to je ljepota Božija. Miljacka, one kafanice, one radionice, kahvedžinice, pa svako te tamo željno čeka. Mogao si popiti kafu bez pare i dinara. A Boga mi su tamo i fine žene uvijek bile”, prisjeća se Radulović.
Istinski uzor
“Ne treba se predavati prije vremena. Godine su samo za brojanje”, zaključio je Radulović za Akta.ba.
Branislav Radulović nije tek motivacija i inspiracija više.
U nedostatku istinskih uzora, Radulović je testament snage uma, rada na sebi i stremljenja ka boljoj verziji sebe svakim danom.
Biti bolji od juče u svim segmentima života trebao bi biti imperativ svih nas.
