Najvjernije i najsposobnije su nam ubijali ako ih nisu mogli pridobiti na svoju stranu! Intelektualce su uvijek uhodili a, zatim…

…Najvjernije i najsposobnije su nam ubijali ako ih nisu mogli pridobiti na svoju stranu!!! Intelektualce su uvijek uhodili a, zatim pod sumnjivim okolnostima lišavali života. Sami ini i anamo-oni su među nas sijali nepovjerenje, netrpeljivost, zajedljivost, mržnju itd, itd. I sada se teško rehabilitirati. Teško je to sve ispraviti. Trebat će decenije za ozdravljenje, reći će rah. Teufik Velagić, prenosi Aziz Hurem u jednom tekstu.

Bahrudin Bijedić ističe da su Džemalu Bijediću (njegovom amidžiću) mnogi zamjerali insistiranje na tome da se muslimanima u Jugoslaviji, odnosno Bošnjacima, prizna status naroda.”To su mu mnogi zamjerali. Naročito Svetozar Vukmanović Tempo, vrh JNA i neki drugi ljudi koji su ga kritizirali. On je to s indignacijom odbijao, vrlo efikasno i efektno”, pojašnjava Bijedić.Prema njegovom mišljenju, Džemal Bijedić je, bez daljnjeg, bio žrtva snaga koje su htjele reafirmirati takozvanu ”veliku Srbiju”.”Apsolutno. Ideja velike Srbije i centralizacije Jugoslavije na način proširene Srbije, to su bile ambicije i tada, ali malo skrivenije. Došle su maksimalno do izražaja tokom Miloševićeve strahovlade”, napominje on.Posljednji put se sa Džemalom sastao tri mjeseca prije njegove smrti, 23. oktobra 1976. godine u vikendici u Trnovu kraj Sarajeva.”Govorio mi je na uho: ”Bahrice, puno znam, ubit će me”.

Govorio je da je Tito izoliran, da je blokiran od stane njegove supruge Jovanke, da se do njega ne može doći. Govorio mi je o vrhovima JNA. Bez daljnjeg, on je predosjećao smrt. Međutim, ja mu nisam postavio odgovarajuća pitanja da bi to razjasnio. Naime, bio sam zblanut tim njegovim tvrdnjama. Nisam tražio da dalje elaborira svoje tvrdnje, jer nismo bili sami u vikendici”, ističe Bahrudin u jednom razgovoru za AA.

-Bijedić nije bio jedini predstavnik bošnjačkog naroda koji je u 20. stoljeću stradao zbog svojih stavova i poteza. Naime, pod nerazjašnjenima okolnostima 29. juna 1939. godine umro je i lider Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) i prvi Bošnjaka u Vladi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) Mehmed Spaho.

-Ponegdje sam pročitala tvrdnje kako je moj otac umro prirodnom smrću. Ja ne mislim tako. Moj otac je otrovan. To je mom mlađem bratu kasnije potvrdio konobar iz hotela „Srpski kralj“, gdje je moj otac imao apartman i gdje je živio tokom boravka u Beogradu. Toga se veoma dobro sjećam.

Moj otac nikada nije bio bolestan, kazivala je Emina Kadić kćerka Mehmeda Spahe.

Nikada se nije požalio na zdravlje. Imali smo kućnog ljekara, njegovog prijatelja dr. Vejsila Bičakčića. Nikada ga nije ni pregledao, jer nije trebalo. Otac je bio snažan čovjek, jak. Priče da je možda bio slabog zdravlja, pa da je zbog toga umro, nisu tačne. To neki naši profesori zagovaraju, ne znam zbog čega. Pouzdano znam ko je naredio njegovo ubistvo, a to je knez Pavle, kojem je moj otac Mehmed Spaho bio smetnja.Zapravo, moj otac bio je smetnja sporazumu Cvetković-Maček. Nije dao da podijele Bosnu, da ona nestane. Zbog toga je sigurno i ubijen, i to na Vidovdan. U to više nema sumnje. Otrovali su ga u hotelu “Srpski kralj”. Kako sam kazala, konobar je nekoliko godina kasnije mom bratu Avdi priznao da je ubacio otrov u njegovu šoljicu. Zbog čega nikada nije provedena istraga, to je druga priča. Majka nije željela ni da se uradi obdukcija. Možda i zbog vjerskih načela, ili nečeg drugog, ali na tome je sve stalo – pričala je gospođa Emina domaćim medijima..

Ona se prisjeća večeri kada je njen otac krenuo na svoje posljednje putovanje za Beograd.– Te večeri kada je pošao na voz, moja majka Habiba mu je, kao uvijek, spakovala dvije posebne kutije u jednom malom koferu, ono što će njemu pratilac u vagonu poslužiti od hrane. Otac je došao ujutro u svoj apartman u Beogradu, kojega se ja veoma dobro sjećam. Taj apartman u hotelu „Srpski kralj“ je u to vrijeme bio relativno skroman. To je bila jedna soba za sjedenje, u niši je bio krevet i do toga je bilo kupatilo. Kada je stigao u apartman otac se istuširao. Kada je izašao iz kupatila konobar mu je poslužio kafu. Nakon što je popio tu kafu pao je mrtav – priča nam drhtavim glasom Spahina kćerka Emina.

–Hamdija Pozderac umro je 1988. pod nerazjašnjenim okolnostima. Akademik Filipović tvrdio je kako je likvidiran i iz razloga jer je trebao postati predsjedavajući Predsjedništva SFRJ.

Nerazjašnjenih tragedija političkih lidera Bošnjaka bilo je i u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu.Naime, pod nikad dovoljno istraženim okolnostima, 28. maja 1995. godine, na području Slunja u Hrvatskoj srušen je helikopter u kojem je bio Irfan Ljubijankić, tadašnji ministar vanjskih poslova Republike BiH, zajedno s još šest putnika. Svi su stradali.Također, 8. januara 1993. godine na punktu “Sijera 4”, kod Kasindolske ulice u blizini Sarajevskog aerodroma, stradao je i potpredsjednik Vlade Republike Bosne i Hercegovine Hakija Turajlić. Pod misterioznim okolnostima srpska vojska je zaustavila vozilo UNPROFOR-a u kojem se nalazio Turajlić. Francuski vojnici tada su otvorili vrata transportera, a jedan od vojnika ispalio je rafal u Turajlića. Iako je riječ o visokim zvaničnicima, nikad niko nije odgovarao za ova ubistva.