Naser Bošnjak, nekada najbolji košarkaš Azije, svoj mir je pronašao tek u domovini svojih pradjedova: Da sam se bogdo prije vratio u svoju Bosnu i Hercegovinu

SEDAM GODINA NASEROVOG MIRA

Ime mu je Naser Bošnjak. Rođen je u Kuvajtu. Njegov otac i djed rođeni su u Palestini, u koloniji Bošnjaka u selu Janun pored Nablusa. Pradjed njegov rođen je negdje u putu ka Nablusu, kada su mu roditelji 1884. godine napustili Mostar i zaputili se ka Palestini. Kao i svi drugi koji su živjeli u Palestini do 1948. godine, i Naser zvanično nosi prezime Bošnjak. Većina je naših uzela to prezime odmah po dolasku u Palestinu. Oni koji nisu, učinili su to kasnije, kada su prognani sa Svete zemlje.

Ali, kao i svi drugi koje smo sretali u Jordanu, i Naser je od djetinjstva znao svoje porodično prezime – Lakišić. Ovaj profesionalni košarkaš bio je tokom blistave karijere prvotimac u tri reprezentacije: Palestine, Jordana i Kuvajta. Godine 1989. proglašen je najboljim košarkašem Azije. Ipak, slava i novac nisu ispunili prazninu koju je nosio u prsima. Smiraj je nalazio u pričama od davnine, pripovijestima svojih predaka dosanjanim ispod magičnog luka Starog mosta. U besanim noćima, tragajući za odgovorima na beskrajnim pustinjskim horizontima, Naser je sve češće mislio o Mostaru, gradu u koji ga je otac doveo davno, kad mu je bilo svega deset godina.

U veleljepnom luku Starog mosta, što se hrabro baca s jedne obale Neretve na drugu, Naser je nalazio smiraj. Iako, kako kaže, ni danas ne umije riječima objasniti privlačnost zavičaja u kojem nije rođen, a koji je nosio u sebi, Nasera je baš ta nevidljiva sila nagnala na povratak. Prije sedam godina, Naser se zauvijek vratio u Mostar. Oženio je Bošnjakinju s kojom ima sina i kćerku. “Većina mojih rođaka oženjena je Bošnjakinjama, iako su svi rođeni negdje u arapskom svijetu. Iako smo zaboravili jezik, uvijek smo bili ponosni na svoj bošnjački identitet. Uvijek smo sanjali o povratku u zemlju naših djedova. To sam učinio prije sedam godina i često žalim zbog te odluke”, kaže mi jučer u sjajnom intervjuu koji smo Ahmed i ja pravili s njim.

Na pitanje zašto žali, on se srdačno nasmijao rekavši: “Žalim što se ovdje nisam vratio davno. Samo zbog toga žalim. Da sam se bogdo prije vratio u svoju Bosnu i Hercegovinu, u svoj Mostar…” Allah je, kako kaže, primio njegovu dovu, i sada samo moli da, kad dođe njegov čas, dušu ispusti u Mostaru, nigdje drugo. “Moja supruga često govori o putovanjima, da idemo ovdje ili ondje, ali ja ne želim nigdje iz Mostara. Ovdje sam našao sliku Dženneta koju opisuje Kur’an. Ovdje sam našao smiraj koji nigdje drugo ne mogu pronaći. Pozivam i druge Bošnjake koji budu gledali ovaj intervju, Bošnjake u arapskim zemljama, ali i u Evropi, da se vrate svojim kućama. Ako moraju ići, neka bar odlaze s nijetom da će se jednog dana vratiti. Mi svoj identitet nosimo u genima. Jedan poseban zov u nama tjera nas Bosni i Hercegovini. Bez nje smo izbjeglice, makar nam bio dat čitav svijet”, poručuje na kraju razgovora.

Intervju smo snimali na engleskom jeziku, jer Naser još nije siguran da može potpuno artikulirati misli na bosanskom. Ipak, pristao je da, bar kratko, kaže nekoliko rečenica i na bosanskom jeziku – obavljeno je na FB stranici Putem svile.

A o zanimljivom putopisnom projektu Putem svile možete saznati više u tekstu ispod.

Sa 25 godina starim automobilom duž Puta svile: Ridžal namjerava napisati najpotpuniji putopis Puta svile do sada