Ranč Šahmanović u naselju Džemat, tri kilometra udaljeno od Vlasenice, sve više privlači pažnju i budi želju prolaznika da svrate i uživaju u ovom odmoru za dušu kako ga je nazvao vlasnik Nijaz Šahmanović, poznatiji po nadimku Nizo.
Ovaj 35-godišnjak rodnu Vlasenicu napustio je 1992. godine, kada je sa majkom i tek rođenim bratom došao u Ši Selo kod Tuzle, gdje su živjeli do januara 2001. godine, kada je sa porodicom otišao za Švicarsku.
“Tamo je život opet krenuo ispočetka, prvo borba za ostanak u Švicarskoj, jer smo u više navrata dobijali zahtjev da napustimo državu, pa učenje jezika, upoznavanje novih ljudi, jednostavno uklapanje u taj njihov sistem. Sve se to nekako predeveralo. Školovao sam se, završio zanat za molera u 2007. godini i odmah počeo raditi” – priča Nijaz za portal azrazna.ba.
2009. godine je prvi put nakon odlaska u Švicarsku, sa porodicom posjetio rodni kraj i od tada nije propustio nijednu priliku da dođe u svoj Džemat.
“Kada sam 2012. godine došao na godišnji odmor, “prevariše me” da se oženim, godinu dana kasnije dobio sam prvo dijete, Saru moju Sultaniju, odmah iza nje i sina Sanela, moga pašu. Bračna idila trajala je do 2019. godine kada sam se razveo, što sam veoma teško podnio. Pao sam u depresiju, odao se alkoholu, redali su se problemi jedan za drugim, sve do septembra 2022. godine, kada ponovo dolazim u moju Bosnu, u svoje selo Džemat” – kaže Nijaz.
Priznaje da tada nije imao namjeru ostati u Bosni niti započinjati novi život. U tom periodu života Nijaz je bio čovjek sa velikim teretom na srcu, zarobljenik sopstvenih poroka, uhvaćen u mrežu stresa, nezadovoljstva i usamljenosti. Godine je proveo u Švicarskoj tražeći sreću ali mu je ona konstantno izmicala. Sve do momenta kada donosi odluku da ostane u Bosni, na svojoj zemlji, u rodnom Džematu nadomak Vlasenice.
Bio je to korak pun nade, ali i izliječenja od svega lošeg što ga je kroz život pratilo. Ovdje, među poznatim zelenim poljima, osjećao je da ponovo preuzima kontrolu nad svojim životom. Prestao je piti, riješio se svih problema i lažnih prijatelja, te malo više se posvetio vjeri.
Pronašao je sreću i mir u radu sa zemljom, u obnovi i uređenju porodične kuće i imanja koje je godinama čekalo na njegov povratak. I tu započinje priča o njegovom malom raju ili odmoru za dušu, baš kao što piše na samom ulazu na ranč Šahmanović.
“Bila je tu samo kuća na placu, dolazilo se, kao što rekoh, jednom godišnje nekada i dvaput, slabo održavano kao i većina kuća u kojima niko ne živi i čija se vrata otvore jednom ili dvaput u godini. Počeo sam sa redovnim održavanjem, košenjem i to je bilo to, dok mi jednom nije naumpala majčina želja da posadi koju ružu i malo cvijeća i od toga je sve krenulo. Cvijetić po cvijetić, potom razno ukrasno bilje, voće i vrt, pa do raznih rukotvorina, kreacija i tako dalje. Sada, ko god prođe ili svrati na moj ranč, oduševi se ljepotom i mirom koji ovaj raj na zemlji pruža i baš mi godi kada čujem komplimente” – priča Nijaz ponosno o svom odmoru za dušu.
Ranč je postao njegovo utočište od svakodnevnih briga, svaki cvijet, biljka, svaki predmet su simbol njegove borbe, novog početka, mjesta na kojem je konačno pronašao svoj mir. Izborivši se sa svojim demonima, sagradio je ne samo ranč, već i novo poglavlje svog života. Svaki dan na imanju je podsjetnik na snagu volje i sposobnost čovjeka da se uzdigne iznad svojih najdubljih padova.
Ranč Šahmanović nije samo građevina, već mjesto koje svojom ljepotom osvoji svakoga ko ga posjeti, mjesto gdje se prepliću mir, ljepota prirode i toplina doma.
Nijaz nam otkriva da ga planira uvećati i proširiti, nabaviti stoku i raznih životinja, napraviti igraonicu za djecu ali i objekat gdje će se moći sjesti, pojesti nešto domaće i uživati u ljepoti ovog podrinjskog kraja ali, kako nam reče, sve u svoje vrijeme i spram mogućnosti.
“Biće to prava turistička atrakcija i mjesto za odmoriti od svega i napuniti baterije za sve životne izazove. Uglavnom, bujruma ima uvijek i svakome, kahva se uvijek pije i to s merakom, svi su dobro došli, za mene nije bitna ni vjera ni nacija bitno je da si čovjek!” – poručuje Nijaz.
