Obrazovanje u doba srednjovjekovne Bosne

Obrazovanje u doba srednjovjekovne Bosne

 

Iz novoizišle knjige prof. E. Imamovića 
„Korijeni i život bosanskog plemsta kroz historiju, Sarajevo 2018.“

Brojna arhivska građa pokazuje da je prosvjećenost u srednjovjekovnoj Bosni bila na zavidnoj visini. Građa pokazuje i to da to nije bila privilegija samo gornjih društvenih slojeva. Znanje čitanja i pisanja bilo je prisutno i u širim narodnom slojevima. U tome je, dakako, prednjačilo plemstvo. Na to ukazuje veliki broj povelja koje su izdavali vladari i vlastela pisanim na na razni pismima i jezicima, a onda postojanje vjerske i svjetovne literature, brojni inatpisi na stećcima upučeni prolaznicima itd. Plemstvo je naobrazbu stjecalo u vlastitim dvorovima u kojima su djelovali stalni ili putujući učitelji koji su za plaću podučavali vlastelinsku djecu. Veći stupanj znanja stjecao se u bogumilskim hižama, koje su pored vjerske imale i kulturno-obrazovnu funkciju.

Pismenost, odnosno obrazovanje, u Bosni ima duboke i široke korijene. Dovoljno je reći da su u srednjem vijeku ovdje bila u upotrebi čak četiri pisma, što se rijetko susreće na tako uskom geografskom prostoru kao što je Bosna.

Ostaci grčkog pisma susreću se u Humu u vrijeme kneza Miroslava (12. st.). Sačuvano je na njegovom pečatu, u monogramu, zatim na jednoj olovnoj pločici iz Hodbine kod Mostara u kojoj se govori o urocima, u dijelu teksta u ćirilskom kodeksu itd. Upotreba latinskog pisma ima korijene još iz antičkog doba, a nastavilo se upotrebljavati i u srednjem vijeku. Već od 10. stoljeću počinju se upotrebljavati dva nova pisma: glagoljica i ćirilica. Ovo posljednje je ušlo u opću upotrebu u tolikoj mjeri da se u Bosni vremenom razvilo u poseban oblik pisma poznatog pod nazivom „bosančica“, ili „bosansko pismo“.

Da su pripadnici plemstva bili obrazovani i pismeni, svjedoči i to što su neki od njih često sami pisali povelje, pribilješke, pisma i razne dokumente. Vladislav, sin hercega Stjepana Vukčića, sam ističe svoje znanje i vještinu pisanja u jednom dokumentu iz 1450. godine u kojem stoji: „u ovu svrhu učinjeni zapis pisah mojom rukom“. Kralj Stjepan Tomašević u pismu papi Piju II između ostaloga navodi da je „učio latinske knjige“. Na ploči Kulina bana iz 12. stoljeća uz izvorni tekst naknadno su dopisivana imena, među kojima se potpisao i neki župan imenom Krile. Mora da su bili rijetki feudalci koji se nisu znali barem potpisati jer se jedan takav slučaj ističe kao kuriozitet.

To je zapisao Vukašin Gizdavić, dijak vlastelina Vlatkovića koji je 1393. godine pisao pismo „po molbi Ivana i Tome ere (jer) oni ne umjehu pisati.“ Da je bosansko plemstvo bilo pismeno i obrazovano, govori podatak da je knez Priblisav Vukotić svojoj kćerki Katarini oporučno, između ostalog blaga, ostavio i 16 komada guščijih pera za pisanje, nesumnjivo s dodacima zlatnih ukrasa, jer da su bila obična, ne bi ih bilo vrijedno spominjati.
Svaki velikaški dvor imao je biblioteku koja je sadržavala građu raznog karaktera, od vjerskih knjiga do svjetovne literature. Bilo je romana, knjiga sa sadržajem zabavnog karaktera, basni, doskočica, epskih pjesama i sl. Da su se rado čitali romani, pokazuju njihovi nalazi. Jedan primjerak danas se nalazi u Berlinu (fond Pruske državne biblioteke pod oznakom: Alexandri Magni russici).

U njemu se govori o mladom nepobjedivom vitezu koji vrši podvige i osvaja čitav svijet. To je poznata priča iz antičkog doba o Aleksandru Makedonskom koja je bila omiljena u feudalnoj Evropi, pa je roman o njemu, kao takav, bio rado čitan i u onovremenoj Bosni. Koliko se ovdje čitao, govori podatak da su se sačuvala čak dva njegova primjerka na bosanskom jeziku pisana domaćim pismom, bosančicom, što dokazuje da je preveden i prepisan ovdje, od domaćih ljudi. Kako je naprijed rečeno, jedan primjerak danas se čuva u Berlinskoj biblioteci, pa se zbog toga u stručnoj literaturi naziva „Berlinska Aleksandrida“, a drugi u beogradskoj Narodnoj biblioteci. Ovaj posljednji je, ne tako davno, otkriven u Foči od kud je odnesen u Beograd.
Kada se govori o pismenosti u srednjovjekovnoj Bosni, neizostavno se spominju lica koja su se profesionalno time bavila. Bili su to dijaci, odnosno pisari, koje je kao službenike imao svaki vlastelinski dvor, a dakako i vladarski. Za potrebe svojih gospodara sastavljali su i pisali povelje, pisma i razne zabilješke. To su bile visoko obrazovane osobe jer je preko njih išla korespodencija sa inozemstvom na drugim pismima i jezicima, najčešće na latinskom.

Da im je ugled bio na visini, pokazuje to što se od većine njih znaju imena. Naime, vjerodostojnost napisanih isprava se cijenila i time što je na kraju njihovog teksta stajalo ko ih je napisao. Tako se zna da je Kulinovu povelju napisao dijak Radoje (12. st.), dijak bana Ninoslava zvao se Desoje (13. st.), dijak kralja Tvrtka I zvao se Vladoje (14. st.), kralja Ostoje Stipan (15. st.) itd. Ban Tvrtko I je toliko cijenio svog drugog dijaka koji se zvao Dražeslav, da mu je, nakon što je dovršio pisanje jedne povelje, ispred sebe dodao pehar vina da popije „u dobru volju“, što je dijak to kao izuzetnu čast zabilježio na kraju povelje.

Znanje čitanja i pisanja širek kruga stanovništva potvrđuju brojni natpisi na stećcima. Pisali su ih, dakako, klesari koji su u tome bili vješti. S obzirom da su ti natpisi imali javnu funkciju sa svrhom da ih prolaznici pročitaju i iz sadržaj saznaju ko je i šta je bio pokojnik, to govori da je bilo puno onih koji su znali čitati, a i pisati.

Postojali su niži i viši nivoi obrazovanja, onaj koji je zadovoljavao osnovnu potrebu građana do onog kojem su pripadali visokoučeni ljudi, po čemu se vidi da obrazovanje nije bila isključivo privilegija vlastele. Njime su bile obuhvaćene i šire narodne mase. Na to upućuje postojanje notarskih službi u varošima u kojima su se sastavljale, prevodile na druge jezike i potvrđivale oporuke, računi, ugovori, sastavljale se tužbe, žalbe i dr. Pisalo se i zapisivalo i mimo notarijata. Mnogi trgovci su sami ispostavljali račune, vršili popis robe i pismenim putem naručivali robu. Na nekim stećcima stoji da su tekst na njima sastavili sami pokojnici.

Bilo je onih koji su za potrebe širokih narodnih masa sastavljali tekstove crne magije i drugo šta je kome trebalo. O pismenosti govore i podaci da se u dućanima Fojnice, Srebrenice, Goražda, Visokog, Olova i u drugim onovremenim bosanskim varošima, uz ostalu robu prodavao i pribor za pisanje – hartija, mastila i mastionice, vjerske i svjetovne knjige i dr.
U dućanima u Visokom bilo je čak za kupiti mastila (tinte) raznih boja (smeđe i zelene). U zaostavštini jednog trgovca iz Fojnice, između ostalih predmeta, spominju se i knjige, među kojima jedna s koricama presvučenim baršunom. Izvjesni Martin Nikole Đerđašević je u Podvisokom platio za jednu knjigu 13 dukata. S knjigama se trgovalo i u Jajcu pa je jedne prilike neki Radonja za četiri knjige svetog Bonaventure i Laktancija platio 26 dukata. Koji put, u nekim knjigama se doslovno navodi kako je pisana. Tako Hval, pisac Zbornika vojvode Hrvoje Vukčića, navodi da ga je pisao zlatom i crnim mastilom (si pisah zlatom, kako črnilom). To sve govori o raskoši u ukusu onovremenog bosanskog plemstva.

Sama činjenica da je srednjovjekovna Bosna imala vlastito pismo koje strani dokumenti nazivaju „literis bosnensis“, ili „bosnensibus literis“, u domaćoj literaturi poznato pod nazivom „bosančica“, jasno govori o dometima pismenosti i prosvjećenosti njenog stanovništva. To pismo je ostalo u upotrebi i nakon turskog osvajanja zemlje. Godine 1473. jedan notar iz Zadra je u popisu imovine vojvode Vladislava Korače zabilježio da je na jednoj srebrenoj posudi urezan natpis pisan „bosanskim pismom“.

Njime se služe bosanski franjevci sve do 19. stoljeća, a u muslimanskoj sredini se toliko koristilo da se nazivalo begovskim pismom. Učilo se u kućama od roditelja. Bilo je toliko ukorijenjeno da se zadržalo sve do sredine 20. stoljeća. Sačuvalo se jedno pismo iz 1952. godine tako napisano, koje muslimanski momak iz Foče šalje svojoj djevojci, također muslimanki. Jedno pismo iz 1953. godine pisano bosančicom napisao je Husnija Filipović iz Foče svojoj majci, u kojem, između ostaloga stoji ovo: „ … ovo ti pismo pišem bosančicom koje si me ti naučila pisati kada sam bio mali, pa da moreš sama pročitati“.

Fotografija korisnika/ce Enver Imamovic.

Uz pismo Bošnjani su imali i vlastiti jezik koji se u izvornoj građi doslovno naziva „bosanskim jezikom“, a u stranim dokumentima „idioma bosnenses“, ili „lingua bossin“. To čini i Konstantin Filozof, bizantski pisac s kraja 14. i početka 15. stoljeća, koji u popisu nekih evropskih jezika spominje i „bosanski jezik“. Jedan notarski spis iz grada Kotora, iz 1436. godine, navodi za jednu ženu iz Bosne imenom Djevena, da govori „bosanskim jezikom“. U notarskim knjigama grada Ancone u Italiji iz 1453. godine govori se o dvojici braće iz Bosne, koji su tamo obavljali neki posao, za koje se kaže da im je prevodilac bio neki čovjek koji je poznavalac njihovog, „bosanskog jezika“.

Starobosanski univerzitet

Bosna pripada rijetkim zemljama koje su u srednjem vijeku imale visokoobrazovnu instituciju ranga univerziteta, što objašnjava zavidan nivo razvoja pismenosti i obrazovanja njenog stanovništva, u čemu je svakako prednjačilo njeno plemstvo. Taj univerzitet je po svemu bio u rangu svih onovremenih evropskih univerziteta. Djelovalo je u organizaciji Crkve bosanske a predavači su bili vrhunski bogumilski teoretičari iz oblasti teološko-filozofskih doktrina. Bio je posebnog tipa i jedinstven u Evropi jer su se jedino u okviru te institucije izučavale heretičke studije koje je i istočna i zapadna crkva najoštrije osuđivala i proganjala. Za taj starobosanski univerzitet saznalo se ne tako davno iz jednog dokumenta pronađenog u arhivu grada Torina u Italiji.

U dokumentu se navodi kako je l387. godine pred tamošnjim inkvizicijskim sudom vođen proces protiv izvjesnog Jakova Becha iz Chieria kod Torina, pod optužbom da je bio sljedbenik heretičkog (krivovjernog) učenja. U svom iskazu, koji je vjerojatno dao pod mukama, opisao je kada i kako je postao heretik. Negdje oko l377. godine nagovorili su ga izvjesni Jacelin Palatia, Petar Patricii i neki čovjek iz Bosne, čije je ime zaboravio, da uđe u njihovu sektu. Pouku o tome šta sekta propovijeda primio je u Jacelinovom dvorcu, i tako je počeo slijediti krivovjerno učenje.

Nakon što je optuženi Bech primio pouku, Petar Patricii ga je poslao u Bosnu da ondje “potpuno i savršeno izuči doktrinu kod tamošnjih maestra (profesora)”. Za put je dobio deset forinti, i prema uputama krenuo je “u mjesto zvano Bosna kojim upravlja bosanski ban”. Tokom istrage optuženi je naveo i podatak da su prije njega kod tamošnjih profesora odlazili na naukovanje brojni građani Chieria. Naveo je i njihova imena. To su: Moretus Rabellator de Balbis, koji je u Bosni boravio oko l347. godine, Giovanni Narro i Grano Bencius oko l360, Petar Patricii l377. i njegov brat Jakov oko
382, te Berardo Rascherius oko l380. godine.

Podaci koje je zabilježio torinski sud savršeno se podudaraju sa stanjem kakvo je bilo u Bosni tokom l4. stoljeća. Ovdje se hereza toliko razvila da se ne samo slobodno slijedila nego je, takoreći, slovila za državnu vjeru, što je bio jedinstven slučaj u Evropi. Među institucijama koje su je dovele do takvog položaja i značaja, važno mjesto je svakako zauzimala i naobrazba vjerskog kadra, i to na svim nivoima. Na to se odnose ključne riječi optuženog Jakova Becha: da su talijanski heretici odlazili na naukovanje u Bosnu da kod tamošnjih vrsnih “magistara” (profesora) prodube svoje znanje iz filozofsko-teoloških doktrina. Iz toga proistječe jasan zaključak da je reputacija bosanskog heretičkog univerziteta doprla daleko izvan bosanskih granica. Zna se da je za stjecanje ma kojeg visokog renomea potrebno dugo vrijeme, što znači da je taj univerzitet mnogo starijeg datuma od l347. godine, kada se prvi put spominje u torinskim spisima.

Pouzdano se zna da su već u Kulinovo doba u Bosni djelovali vrsni filozofsko-teološki teoretičari. Oni su bili ti koji su l203. godine vodili dogmatske rasprave s papinim izaslanikom Casamarisom, poznatim vatikanskim teoretičarem, povodom optužbi da se u Bosni masovno slijedi krivovjerje. Samo se po sebi razumije da su bosanski teolozi mogli steći naobrazbu samo na visokom učilištu koje se nalazilo u Bosni, s obzirom da su zastupali dualističko učenje koje nigdje u Evropi nije imalo slobodu djelovanja, do u Bosni.

Bilo je puno razloga koji su učinili da glas o bosanskom univerzitetu dopre daleko izvan granica zemlje. Iz povijesnih vrela znamo da su talijanski, francuski, bugarski i drugi heretici održavali prisne veze s bosanskim bogumilima te da je njihova organizacija kod svih uživala visok ugled. Suština učenja bosanskih bogumila je čisto filozofsko-teološke naravi, dakle riječ je o visokim naukama koje zahtijevaju široku organizaciju i uvjete djelovanja. Bitno je napomenuti da se hereza na ovom prostoru slobodno ispovijedala i da je Bosna za sve sljedbenike tog učenja predstavljala sigurno utočište u slučaju proganjanja u vlastitoj sredini. To se u heretičkim krugovima Evrope, dakako, dobro znalo, i zato je postala njihova željena odrednica.

Dokumenti potvrđuju da su postojale prisne veze bosanskih heretika sa patarenima iz Italije, katarima (albigenzima) iz južne Francuske i drugim evropskim i izvanevropskim hereticima. Na savjetovanju katara održanom 1167. godine u Saint-Félix-de-Caraman kod Toulouse u Francuskoj, starješina carigradskih heretika Niketa savjetuje im da svoju crkvu organiziraju po uzoru na bosansku. U jednom dokumentu iz 1223. godine navodi se da je katarski papa iz Francuske dugo boravio u Bosni, a da se po njegovom povratku vjerska situacija u Francuskoj veoma pogoršala. S obzirom da je katarski papa dugo boravio u Bosni i da su mu dolazili na savjetovanje njegovi sljedbenici iz Francuske, može se pretpostaviti da je i sam uzimao učešće u radu bosanskog univerziteta, koji je bez sumnje slovio kao internacionalni.

Iako nema pouzdanih podataka o tome gdje je bilo sjedište ovog starobosanskog univerziteta, uzima se da je to bilo Moštre kod današnjeg Visokog. Tu se nalazio dvor prvih banova, tu se sastajao državni sabor, tu je bilo sjedište djeda (pape) bosanskih bogumila, i tu su se krunili bosanski vladari, pa je vjerovati da se tu nalazilo i sjedište ovog univerziteta.
Kao što su na evropskim učilištima djelovali i predavali znameniti profesori, isti je slučaj bio u Bosni. Ovdje su to bili bogumilski prvaci koji su u isto vrijeme bili i profesori na ovom univerzitetu. Izvorna građa isključivo njih spominje kada su u pitanju dogmatske rasprave vođene s predstavnicima rimske crkve.

Na jednom nadgrobnom spomeniku iz Humskog kod Foče prikazan je bogumilski starješina, ranga gosta, imenom Milutin Crničanin, s knjigom i tradicionalnim štapom. Na jednom drugom nadgrobnom spomeniku, iz Hočevlja kod Breze, također je prikazan bogumilskog starješina, nesumnjivo profesor, kako sjedi na stolici sa naslonom a ispred njega je otvorena knjiga.

Previous San o tri nove žičare u Sarajevu možda postane java
Next Deklaracija Sabora RH podsjeća na Memorandum SANU

You might also like

HISTORIJA

Prije 23 godine RBiH dobila zastavu s ljiljanima

Prva zastava i grb Republike Bosne i Hercegovine zvanično su usvojeni 4. maja 1992. godine, prenosi bh. novinska agencija Patria, a pred zgradom UN-a u Njujorku zaviorila se 22. maja 1992.

HISTORIJA

Mostar: Promovirane knjige „Osmanska tolerancija“ i „Turci, istine i laži“

U organizaciji Turskog kulturnog instituta “Yunus Emre” danas su u amfiteatru Univerziteta „Džemal Bijedić“ promovirane knjige „Osmanska tolerancija“ i „Turci, istine i laži“ autora dr. Senada Hasanagića, javlja dopisnik Anadolu

BAŠTINA

ORIGINALNI PORTRET HUSEIN-KAPETANA GRADAŠČEVIĆA

O Husein-kapetanu Gradaščeviću je napisano mnogo, ali njegov lik možemo vidjeti na svega nekoliko crteža. Najčesći komentari se mogu svesti na prikazivanje njegovog lika kao čovjeka koji puno starije izgleda