Od Bosne do Gaze, refleksija preživjelih o genocidu

Od Bosne do Gaze, refleksija preživjelih o genocidu

Arnesa Buljušmić-Kustura razmišlja o izraelskom ratu protiv Gaze, slučaju ICJ-a i ovom historijskom trenutku: da li smo naučili iz prošlosti ili smo osuđeni da je ponovimo?

Sa nepunih pet godina postala sam nevoljni učesnik tragičnog teatra rata i genocida. Snajperski meci, nemilosrdno granatiranje i sveprisutna avet smrti činili su surovu pozadinu mog djetinjstva.

Rođena i odrasla u Sarajevu, Bosna i Hercegovina, svjedočila sam dubokim posljedicama etnonacionalizma, antimuslimanske retorike i mržnje.

Bosanski rat i genocid, od 1992. do 1996. godine, urezali su mračno poglavlje u historiji sa strašnom brutalnošću. Broj mrtvih, koji premašuje 100.000 ubijenih ljudi, služi kao jasan dokaz razmjera ove tragedije, ostavljajući bezbroj drugih da izdrže raseljavanje, mučenje i seksualno nasilje.

Ovi brojevi prestaju biti puka statistika; oni oličavaju nesagledive razmjere ljudske patnje. Masakri, koncentracioni logori, logori silovanja i tortura kumulirali su se u zastrašujućem genocidu u Srebrenici , gdje je u julu 1995. sistematski pogubljeno preko 8.732 bosanskih muslimana.

Živjeti u Sarajevu tih burnih godina značilo je trpjeti uskraćivanje osnovnih životnih potreba – vode, struje, hrane i pomoći. To je značilo biti odvojen od svijeta, provesti svoje formativne godine u mračnim podrumima, nadajući se da ću preživjeti svakodnevno granatiranje koje su orkestrirale snage Vojske Republike Srpske (VRS ) i Jugoslovenske narodne armije (JNA).

Svako kucanje na vratima nosilo je teror srpskih snaga ili nas je odvodio ili prenosio razornu vijest o smrti voljene osobe.

Tragedija je zadesila moju porodicu na početku genocida u Bosni kada je moj otac bio zatvoren u koncentracionom logoru. Iako je, srećom, pobjegao i ponovo se sa nama spojio, genocidni masakri u Višegradu odnijeli su živote mog djeda, daidže i brojnih drugih članova porodice.

U međuvremenu, u brutalnoj opsadi Sarajeva, moja nena je dočekala svoj tragični kraj, na meti srpskih snaga dok je pripremala doručak za svoju porodicu.

U mračnim hodnicima historije, termin „genocid” zvoni jezivom, dubokom rezonancom do kostiju, ostavljajući neizbrisive ožiljke na onima koji prežive njegovu zloću.

Kao preživjeli genocid u Bosni, akutno sam vezana za opsjedajuće odjeke tog mračnog poglavlja ljudske historije, poglavlja koje odbija da se zatvori. Danas, dok svjedočim tragediji koja se odvija u Gazi, bauk genocida se ponovo pojavljuje sa dirljivom poznatošću.

Palestinski krajolik, oštećen 75 godina izraelske vojne okupacije, odražava poteškoće s kojima su se suočili tokom bosanskog rata i genocida – raseljavanje, ekonomske poteškoće i ograničen pristup osnovnim resursima.

Tekuća kampanja bombardovanja u Gazi pogoršava ionako strašnu humanitarnu situaciju. Ovo je više od geopolitičkog sukoba; ovo je savremeni genocid.

U 111 dana Izrael je ubio više od 25.000 Palestinaca u Gazi, uključujući najmanje 10.000 djece. Više od 8.000 je nestalo, zarobljeno pod ruševinama i pretpostavlja se da su mrtvi. Još 63.000 je povrijeđeno, a više od 90% od 2,3 miliona stanovnika Gaze je raseljeno.

Video snimci izraelskih lidera koji pozivaju na uništenje Gaze i prisilno raseljavanje Palestinaca odražavaju osjećaje koje su izrazili odgovorni za genocid u Bosni.

U slučaju bosanskog genocida, dok su i bosanski Srbi i srpsko političko rukovodstvo znali da vrše genocid u svojim ekspanzionističkim planovima za stvaranje „Velike Srbije“, javno su pokušali da prikriju svoje zločine kako bi izbjegli odgovornost.

Njihova genocidna namjera nije bila tako otvorena ili tako glasna kao neki od osjećaja koje je izrazilo izraelsko političko vodstvo.

Ipak, poređenje bosanskog genocida sa trenutnom situacijom u Gazi zahtijeva nijansirano ispitivanje. Iako se historijski konteksti razlikuju, osnovni elementi masovnog raseljavanja, ciljanog nasilja nad civilima i sveobuhvatnog cilja istrebljenja određene grupe su isti.

Za razumijevanje pojma genocida ključno je razumjeti njegovu pravnu definiciju i sociološki okvir. Genocid, koji je skovao Raphael Lemkin nakon Holokausta, obuhvata djela počinjena s namjerom da se uništi, u cijelosti ili djelimično, nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa.

Genocid ide dalje od pukog čina ubijanja; obuhvata smišljen i sistematski pokušaj da se uništi određena grupa na osnovu njenog identiteta.

Genocid je proces. U Bosni se to nije jednostavno dogodilo jednog dana u julu 1995., niti je iznenada podiglo glavu u oktobru 2023. u Gazi. To je proces koji počinje dehumanizacijom, diskriminacijom i progonom.

Cilj genocida je da uništi, svakako, ali i da izbriše samo tkivo postojanja grupe, njihovu historiju, njihovu kulturu, a na mnogo načina i samu njihovu dušu.

Ove kriterije vidimo u izraelskom ratu protiv Gaze — sistematskom pokušaju uništenja palestinskog stanovništva. Namjerno gađanje civila, uništavanje domova i ozbiljna ograničenja osnovnih resursa doprinose sistematskoj prirodi nasilja. Paralele sa genocidom u Bosni, kako u namjeri tako i u izvršenju, ne mogu se zanemariti.

Lično postaje političko dok se pridružim horu koji poziva na priznanje krize u Gazi kao genocida. Hrabar potez Južne Afrike da podnese tužbu protiv Izraela za genocid na Međunarodnom sudu pravde (ICJ) otvorio je ključna vrata za međunarodnu odgovornost.

Ovaj značajan slučaj u ICJ-u, zajedno sa užasima rata u Gazi koji se odvijaju u realnom vremenu, oživljava traumatična sjećanja za preživjele genocida u Bosni kao što sam ja.

Paralele između odgovora međunarodne zajednice na Bosnu i Hercegovinu i trenutne situacije u Gazi su strašno slične, naglašavajući potrebu za brzim i odlučnim djelovanjem kako bi se spriječila daljnja zlodjela.

Odjeci Srebrenice služe kao oštar podsjetnik na posljedice geopolitičkog nedjelovanja. Presudom ICJ-a o genocidu u Bosni utvrđeno je da se genocid zaista dogodio, ali je Srbiju oslobodio direktne namjere .

Sada, tri decenije kasnije, Izrael se suočava s optužbama za genocid, što nas gura u poznatu debatu.

Gledanje kako svijet dopušta da se dogodi još jedan genocid naglašava neuspjeh međunarodne zajednice da provede ključne mjere 1993. nakon molbe Bosne za prekid vatre. Sjećanje na oklijevanje i odloženo djelovanje međunarodne zajednice tokom genocida u Bosni trebalo bi poslužiti kao poziv na hitno djelovanje.

Razmišljajući o narativu mog vlastitog iskustva, tema raseljavanja, gubitka i ciljanog nasilja postaje opipljiva. Moja iskustva iz djetinjstva, nekada ograničena na bosanski krajolik, sada pronalaze neočekivani odjek u tragediji koja se odvija u Gazi.

Lični narativ nije samo prikaz traume iz prošlosti, već molba da se prepozna hitnost sadašnjosti.

Narativni luk od Bosne do Gaze osvjetljava nit ljudske patnje protkanu kroz historiju. Genocid u Bosni služi kao zastrašujuća pozadina u kojoj se odvija tekuća tragedija u Gazi.

Danas se nalazimo na raskršću historije, spremni da utvrdimo da li smo naučili iz prošlosti ili smo osuđeni da je ponovimo.

Dok se krećemo ovim složenim terenom sjećanja i međunarodne odgovornosti, postaje imperativ da se pozabavimo neuspjesima međunarodne zajednice. Genocid u Bosni, kao i mnogi slučajevi masovnog nasilja, otkrio je duboku neadekvatnost u globalnom odgovoru na zločine.

Ujedinjene nacije su posustale pred sistematskim genocidom i prisilnim raseljavanje, postavljajući pitanja o granicama naše moralne odgovornosti i efikasnosti međunarodnih institucija kada su se suočile sa baukom genocida.

Tragedija u Gazi postaje savremeno iskušenje, testirajući posvećenost međunarodne zajednice sprečavanju ponavljanja historijskih grešaka. Alarmantan broj poginulih, koji se sastoji uglavnom od civila, naglašava hitnost situacije. Utjecaj na civilno stanovništvo, posebno djecu, odražava mučna iskustva bosanske djece uhvaćene u unakrsnoj vatri.

Odluka Južne Afrike da izvede Izrael pred ICJ za genocid označava ključni trenutak u potrazi za odgovornošću, što je odjek slučaja genocida u Bosni. ICJ, kao forum za rješavanje sporova i rješavanje pitanja međunarodnog prava, igra ključnu ulogu u ovoj potrazi za pravdom. Slučaju protiv Izraela mora se pristupiti sa jasnom posvećenošću poštovanju međunarodnog prava i sprečavanju daljih zločina.

Dok se ICJ priprema da ovog petka donese svoju odluku o predloženim privremenim mjerama Južne Afrike, hitnost se pojačava. U nadi da ću napraviti razliku, prošle sedmice sam pokrenula otvoreno pismo ICJ-u, koje je potpisalo preko 3.500 preživjelih Bošnjaka širom Bosne i svijeta.

U pismu se od suda UN-a apeluje da spriječi ponavljanje historije provođenjem “privremenih mjera” koje je predložila Južna Afrika, kao što je prekid vatre, kako bi se ublažio rizik od genocida. Izrael ove mjere ocjenjuje kao “nesavjesne”, navodeći inherentno pravo da se brani.

Ovaj trenutak se proteže izvan Izraela i Gaze; on obuhvata čitav okvir međunarodnog humanitarnog prava. Mnogi preživjeli genocida se ujedinjuju, koristeći svoja traumatična iskustva kako bi pozvali i ICJ i međunarodnu zajednicu u cjelini da djeluju odlučno, prekinu ciklus nedjelovanja i spriječe daljnja zvjerstva.

Odjeci prošlih genocida naglašavaju odgovornost globalne zajednice da uči iz historije, osiguravajući da se tragedije Bosne ne ponove u Gazi na još strašnijim nivoima.

Dok se nalazimo na raskršću historije, izbor je jasan – da li da poslušamo lekcije iz prošlosti i da težimo ka svijetu oslobođenom okova genocida ili da podlegnemo inerciji koja održava cikluse nasilja.

Hitnost nije samo u prepričavanju historijskih užasa, već i u kolektivnoj odgovornosti da se spriječi ponavljanje takvih zločina. Narativni luk od Bosne do Gaze osvjetljava put naprijed — put koji mora biti popločan nepokolebljivom posvećenošću pravdi, odgovornosti i očuvanju ljudskog dostojanstva.

U odjecima prošlih genocida nalazimo kolektivnu odgovornost da se izdignemo iznad geopolitičke inercije. Tragedije Bosne ne smiju se ponavljati u Gazi, a globalna zajednica mora biti ujedinjena u sprječavanju daljih zločina.

Dok čekamo presudu ICJ-a i svjedočimo tekućoj krizi, ne budimo samo posmatrači, već aktivni učesnici u oblikovanju svijeta u kojem izraz “genocid” postaje relikt historije, a ne opsjedajuća stvarnost.

Narativ od Bosne do Gaze nije samo prepričavanje lične traume; to je poziv na akciju, hitna molba za svijet u kojem je nevinost djece zaštićena, a odjeci genocida zauvijek utišani.

Arnesa Buljušmić-Kustura je istraživač i pedagog, pisac i aktivista genocida. Njen rad se bavi etnonacionalizmom, poricanjem genocida i traumama djece i žena u ratnim zonama. Autorka je “Pisma iz dijaspore” i bivša zamjenica direktora Sjećanje na Srebrenicu. Njene riječi i rad su prikazani i objavljeni na BBC-u, između ostalih u The Guardianu, The Independentu, CNN-u, Interceptu. Trenutno je dio Stručne grupe Scholars of Genocide koja radi na podizanju diskursa o genocidu i istraživanju genocida u Pojasu Gaze.

Pratite je na Twitteru: @Rrrrnessa

(The New Arab/MiruhBosne)

Previous Depeša iz Gaze: 'Čudo' beba rođena nakon što joj je majka ubijena
Next U predmetima za ratne zločine bosanskim sudovima nedostupno 340 zločinaca, kriju ih Srbija i Hrvatska

You might also like

RIJEČ

Erich Rathfelder: U Bosni i Hercegovini branili evropske vrijednosti od varvarstva

Autor: Erich Rathfelder (Deutsche Welle) Prije tačno 25 godina su na demonstracijama protiv rata u Sarajevu ubijene dvije mlade žene. To je bio uvod u rat. Ekstremistički nacionalizam je na

RIJEČ

Anto Nobilo: Hrvatska će biti proglašena krivom za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, ‘HB’ je bila paradržava

Ugledni hrvatski advokat Anto Nobilo, široj bh. javnosti poznat kao branilac generala HVO-a Tihomira Blaškića tokom suđenja u Hagu, kazao je u razgovoru za INS kako će drugostepena presuda bivšem

RIJEČ

Osnivač koncentracionog logora u Skupštini Srbije

Piše Dragan Bursać Šta vam je potrebno da postanete skupštinski poslanik u Srbiji? Pa recimo, za početak, da osnujete jedan ratni logor. U BiH naravno. Onako “lijep, simpatičan“ logor. Pa