Ognjen u zemlji čuda

Nerijetko u navijackom zanosu pomislimo da je reprezentacija ogledalo drzave.

Ognjen u zemlji čuda

Obraduje nas kada Toni ili Ogi pozrtvovano startuju poput Spahe jer na trenutak nam se ucini da jedan Mostarac i Banjalucanin to rade iz ljubavi prema zemlji, istoj onoj ljubavi u koju se kune neko iz naprimjer Zavidovica.

Bude nam drago kada neko ko je rodjen i/ili odrastao u Svici ili Njemackoj gine za svaku loptu kao oni sto birvaktile puskom (od)branise domovinu. Pomislimo da nas repka ujedinjuje, da svima srce kuca isto, da su svi oni na terenu kao i mi na tribinama tu iz ljubavi prema jednoj i jedinoj.

E pa vidis… To mozda bas i nije tako. Za neupucene, Bosne i Hercegovine u Banjaluci i u zapadnom Mostaru ima samo onoliko koliko je mora biti tj poneka istitucija sa drzavnim prefiksom, poneka strana organizacija na cijim autima se moze procitati da su u ekspediciji u BiH i to bi odprilike bilo to. Drzavne zastave nema nigdje. Signal drzavne televizije je na nivou zmigavca, radi-ne radi, radi-ne radi. U skolama uce da je zastava sa ljiljanima ratna zastava te da je Bosna i Hercegovina nastala u Daytonu 1995. O BiH se prica jos samo u kladionicama ali i tamo ces prije za Vozdovac cuti da je “nas” nego za Sarajevo koje, kad vec brojimo krvu zrncad, ove sezone u kadru od 24 igraca ima deset srba.

Ogi

Dakle, jos od pocetka devedestih proslog vijeka u ovakvoj sredini odrastaju djeca, buduci i sadasnji reprezentativci Bosne i Hercegovine tacnije oni koji nemaju srece da ih pogledaju i pozovu oni iz Zagreba odnosno Beograda. Dodikova “Sto manje BiH, sto vise Srpske” je postala mantra koje se sto svjesno sto nesvjesno pridrzava velika vecina ljudi u tom entitetu. Oni koji se i protive toj ideju nemaju bas previse izbora jer sve, bas SVE, se cini kako bi se taj entitet predstavio kao nezavisan. Mediji, politika, vlast pa evo sad i sportisti.

Tetovaza na ruci Ognjena Vranjesa nije slucajna. Decko je produkt tog drustva, sredine i vremena koje vlada od rata odnosno od progona Bosnjaka i Hrvata iz tog entiteta. Ognjen sigurno nikad kao djete nije imao komsiju Samira, Amira, Damira, Slavena, Ivicu ali sigurno da on nije za to kriv. ratko

Glavu su mu punili i pune ljudi koji su zidove entiteta zidali na masovnim grobnicama a to mali Ogi nije mogao znati, jednosmjerna istina servirana od strane onih koji “oslobodise” 49% BiH od druga dva naroda. Ista stvar je i sa Tonijem Sunjicem. Otac mu je, koliko znam, jos uvijek u bjegstvu a on suti. Suti i igra.

Otac je otac, on ga je odgojio, napravio od njega covjeka, sigurno da vise voli oca nego repku. I Sunjic i Vranjes su naisli na niz neugodnosti zbog svog izbora. Igraju za nesto sto svi oko njih negiraju, nesto protiv cega se Tonijev otac puskom borio. Mozemo li i imamo li pravo ocekivati od njih ljubav prema toj BiH? I sta cemo onda sa navijacima i njihovom slikom da se za repku igra srcem i neizmjernom ljubavlju ka domovini? Sta njima onda preostaje?

Ogi4

Mozda je jedini nacin da se preko ovoga predje to da shvatimo da se pojam Bosne i Hercegovine razlicito tumaci ovisno od toga da li si odrastao u Banjaluci, Nevesinju, Prijedoru, Zavidovicima, Travniku, Mostaru ili Livnu. Nerealno je ocekivati da ce neko ko je odrastao u apartheidu kakav de facto vlada u manjem entitetu pojam BiH shvatati na isti nacin kao neko ko je odrastao na Alipasinom ili Dobrinji. Mozda se moramo pomiriti, ma koliko god to bolilo, sa cinjenicom da Bosnu i Hercegovinu onaj iz Mrkonjic grada nikad nece voljeti kao sto je voli onaj iz Srebrenika ali se mozemo i moramo nadati da ce i onom iz Mrkonjica Bosna i Hercegovina postati prihvatljiva opcija.

Na dobrom smo putu da barem kroz sport priblizimo ljude, da te razlike koje definitivno postoje medju ljudima razlicitih vjera budu sto manje uocljive ali ova tetovaza na lijevoj ruci Ognjena Vranjesa sigurno da nije korak u tom pravcu. Opet ne treba zaboraviti da je Ogi dozivio niz neugodnosti kada je prihvatio da igra za BiH i, ko zna, mozda je ova njegova tetovaza samo jedan nacin da “opere” sebe kod ljudi s kojima je odrastao.

Ono sto nam je prijeko potrebno je profesionalizam a ne ljubav ka domovini. Siguran sam da u Iskri iz Bugojna ima igraca koji vole Bosnu i Hercegovinu vise nego sto je voli naprimjer Haris Medunjanin ali ljubav nije i ne moze biti parametar u nogometu. Znanje, trud, profesionalan pristup nam treba u svemu kako bi napravili iskorak i postali dio normalnog svijeta. Dokle god budemo mislili da su ista pravila za one na tribinama kao za one na terenu zivjecemo u zabludi i necemo nigdje maknuti.Ogi2

Eto imali smo skoro slucaj u rukometu gdje je kapiten reprezentacije (bosnjak) napustio repku dva dana prije jako vazne utakmice sa Litvanijom a gdje je selektor, srbin, doveo u pitanje njegov patriotizam vjerovatno kako bi se opravdao kod navijaca.

Za pocetak mu je to i upalilo ali ja bih puno vise volio da je doveo u pitanje njegov profesionalizam. Jer Toromanovic nam je trebao u Litvaniji kao igrac a ne kao patriota. Ti ako si profesionalac ti ces se boriti za svaku loptu, ostavljaces posljednji atom snage na terenu, davaces uvijek sve od sebe da pobjedis.

Nogometni savez ocigledno da nije u stanju da se uhvati u kostac sa ovim problemom a i kako bi kada se za svaku odluku koju iz Sarajeva zele da izglasaju moraju ciniti usluge onima iz Banjaluke i Mostara. Mediji ko mediji, zagrebace po povrsini i zadovoljice se s tim i ostavice onda narodu i narodima da sami donesu sud. Avaj…

(nogolopta.com)

Previous Lavić: Popis će pokazati vidljive razmjere genocida počinjenog u ime velike Srbije
Next Nijedan film Avde Huseinovića nije prikazan na SFF-u (VIDEO)

You might also like

MADE IN BOSNIA-387

Bosanska kompanija AS Holding na putu uspjeha: Imaju 4.500 zaposlenih i prihode veće od 300 miliona maraka

  Rusmir Hrvić je na čelu AS Holdinga, najveće bosanskohercegovačke prehrambene industrije koja upošljava oko 4.500 radnika. U novogodišnjem intervjuu za agenciju Patria  govori o poslovnom uspjehu tog giganta, značaju prelaska na korporativno

RIJEČ

Kolumna: Je li lopta okrugla? 

Odavno smo zaboravili u kakvom je stanju bio bosanskohercegovački fudbal u ono vrijeme prije čuvenog osnivanja Komiteta za normalizaciju u aprilu sad već podaleke 2011. godine. Bio je to jedan

RIJEČ

Kad “tiha voda” Bošnjaku dođe do guše

Sve ovo što pišem – pišem iz ličnog doživljaja jednog Bošnjaka/Bošnjakinje, svjedoka vremena, kako onog u kome se vjerovalo da “tiha voda brda pomjera”, tako i onog kad “tiha voda”