Piše Edin Smailović
Kada se danas pomenu Meka i Medina, prvi odgovor laičke javnosti je da se radi o dva najvažnija grada za muslimane u cijelom svijetu i da je tamo najveće okupljalište muslimana tokom hadža.
No, ako se imalo krene u ozbiljno istraživanje jasno je da se radi o puno kompleksnijem odnosu prema gradovima u kojima se nalaze dva časna harema, kako Bošnjaka tako i ostalih muslimana u regiji.
Islam se među stanovništvom Balkana počeo masovno prihvatati dolaskom Osmanlija tokom 14. i 15. vijeka.
Ipak, sa dva najvažnija grada za sve muslimane, u kojima se nalaze dva časna harema, Mekom i Medinom, odnosi će se intenzivirati tek u 16. vijeku, kada dio današnje Saudijske Arabije, uključujući i ova dva grada, 1517. godine, osvaja sultan Selim I.
Bošnjaci, posebno tokom 16. i 17. vijeka često zauzimaju najznačajnije funkcije u Osmanskoj državi, od upravnika najznačajnijih provincija (Husein-paša Boljanić iz Pljevalja je bio upravitelj Egipta) do pozicije velikog vezira koju je obnašao Mehmed-paša Sokolović.
S obzirom na ovako visoke položaje koje su zauzimali, Bošnjaci su osnivali vakufe širom Bosanskog ejaleta, ali i širom Osmanskog carstva. Posebno mjesto u srcu svakog muslimana zauzimali su Meka i Medina, pa će Bošnjaci i tamo osnivati vakufe.
Vakufi trojice uglednih
Pouzdano se zna da su trojica uglednih Bošnjaka imali vakufe i to: Ibrahim-paša Požeganin, Mehmed-paša Sokolović i Rustem-paša Opuković.
Ibrahim-paša Požeganin (1493-1536) je bio jako uticajna ličnost početkom 16. vijeka i očigledno jako bogat o čemu svjedoči i podatak da je podigao vakufe na tri kontinenta. Izgradio je i džamiju u Meki.
Mehmed-paša Sokolović je izgradio i ostavio vakufe i u Meki i u Medini. U Meki je dao izgraditi džamiju, imaret, hamam i bolnicu, dok je u Medini pored ostalih vakufskih objekata izgradio i medresu.
Ono što je zanimljivo, kada su u pitanju vakufi koje je Mehmed-paša Sokolović izgradio u Meki i Medini, jeste da su oni funkcionisali sve do 1916. godine kada je osmanska vlast protjerana iz ovih gradova.
Zanimljivo da je jedan od posljednjih službenika vakufa Mehmed-paše Sokolovića u Medini bio Jusuf efendija Sokolović koji je u službu stupio 1911. godine i punih pet godina bio zadužen za održavanje turbeta Poslanika Muhameda a.s.
Takođe, vakufe u Medini imao je i Rustem-paša Opuković, ali su podaci o njima nažalost jako oskudni.
Dakle, bilo je to zlatno doba Osmanskog carstva, ali i zlatno doba kada je uticaj i položaj Bošnjaka unutar carstva u pitanju.
Opadanje jednog carstva
Međutim, krajem 17. vijeka sa porazom u Velikom ratu (1683-1699) dolazi do opadanja Osmanskog carstva što opet naročito pogađa Bošnjake koji ostaju bez posjeda u Slavoniji, Lici, Kordunu, jer te krajeve Osmanlije nakon poraza u ratu moraju ustupiti Habzburškoj monarhiji.
To dovodi do velikih kriza u zemlji koje će se protegnuti na cijeli 18. i 19.vijek. Ipak, svijest Bošnjaka o važnosti ova dva grada nisu uništile ni velike društvene krize niti krah i odlazak Osmanskog carstva. O tome svjedoče i donacije koje su mnogi ugledni Bošnjaci izdvajali za izdržavanje osoba koje su obavljale službu u dva časna harema, ali i za one koje su održavali bunare u okolini ova dva grada, za učenike medrese, kao i poslugu. Takođe, nije bila rijetkost i da se opredjeljuju sredstva za održavanje i popravku objekata. I na kraju, dio sredstava je često odvajan i za siromašne stanovnike ova dva grada.
Dokumenti kao svjedočanstva
Kao što sam i gore kazao, ni odlazak Osmanlija i činjenica da su se Bošnjaci sada bili manjina u jednoj dominantno hrišćanskoj zemlji, nije uticala na osjećaj dužnosti i ljubavi prema dva sveta grada islama.
O tome i svjedoče dva dokumenta iz 1888. godine Zemaljske vakufske komisije. U prvom, pod rednim brojem 755, nalaže se vakufskoj blagajni da iz vakufa Mustafe Bešlije, a shodno njegovoj vakufnami, isplati 30 forinti za sirotinju Meke i Medine.
U dokumentu datiranom pod brojem 1744, pominje se da je Zemaljska vlada vratila vakufskoj direkciji 30 forinti namijenjenih za sirotinju Meke i Medine.
Ovi dokumenti nam svjedoče o svijesti koja je postojala kod Bošnjaka o duhovnim centrima islamskog svijeta. Činjenica da su oni Bošnjaci koji su bili dovoljno bogati da osnivaju vakufe dio prihoda od njih ostavljali za potrebe funkcionisanja dva časna harema u ova dva grada ili za njihove siromašne stanovnike, svjedoči da su Bošnjaci sebe, pored stanovnika Osmanskog carstva, držali i dijelom umeta, globalne muslimanske zajednice.
Pomoć sirotinji Meke i Medine
Sa ove distance, sigurno zvuči čudno da su širom islamskog svijeta, pa naravno i u Bosni i Hercegovini i regiji, održavane sergije na kojima su se skupljali dobrovoljni prilozi kako bi se omogućilo održavanje hitne opravke harema u Meki i Medini. Često je predmet ovih sergija bila i pomoć sirotinji Meke i Medine.
Ovakvo stanje je bilo uslovljeno opštom ekonomskom propašću Osmanskog carstva. Znam da zvuči nevjerovatno i čudno danas s obzirom da je Saudijska Arabija danas jako bogata država da su ovi dijelovi svijeta bili predmet pomoći muslimana bukvalno širom svijeta, ali ako uzmemo u obzir vrlo skromne uslove za život u ovim gradovima i okolini te činjenicu da nije još nastupilo zlatno doba nafte, onda se može pretpostaviti o kakvim razmjerama siromaštva se radilo.
Bošnjaci su se očigledno rado i u skladu sa mogućnostima odazivali na ovakve akcije o čemu svjedoči i prilog u bosanskoj štampi s početka 20. vijeka.
Sve ovo nam svjedoči da je odnos Bošnjaka prema Meki i Medini, puno kompleksniji od odlaska na hadž i na umru i da ova tema zaslužuje temeljnije i obuhvatnije istraživanje.
