Pouka: Kako su Bošnjaci u prošlosti branili Bosnu i njen teritorijalni integritet

Autor: Prof. Enver Imamović

Od kad postoji Bosna uvijek je bila na meti nebrojenih hordi i vojski svjetskih carstava. Pljačkali su rušili, palili i ubijali. Ostalo je zapisano da su je prije 2500 godina branili i ginuli za nju i onovremeni njeni prastanovnici Iliri, naši davnašnji preci. U događajima koji su uslijedili nakon propasti moćnog Rimskog carstva u 5. stoljeću, pod čijom je upravom bila Bosna kao i sva Evropa, u srednjem vijeku je uz druge države stvorena i srednjovjekovna bosanska država. Od tada pa kroz slijedećih 600-700 godina, bila je napadana sa sjevera, juga, istoka i zapada.

Napadali su je ali je nisu nikada uspjeli pokoriti. Nekima se dobra prilika ukazala nakon smrti moćnog kralja Tvrtka I 1391. godine. Prva je krenula Dubrovačka Republika. Stješnjena između gradskih zidina željela je proširiti teritorij jer je dalje od zidina bilo sve bosansko. Kako vojno nije mogla ništa učiniti pokušala je to postići zlatom. Bacili su oko na nedaleke plodne Konavle koje je bilo u posjedu dvojice moćnih bosanskih feudalaca, braće Sankovića, Radiča i Bjelaka. Nisu se obratili tadašnjem kralju Dabiši i stanku bosanske vlastele (onovremena skupština Bosne), nego direktno braći Sankovićima, s ponudom da im prodaju Konavle. Zlata su ponudili toliko da su se ovi polahkomili i prodaju im mada se radilo o integralnom dijelu Bosanskog kraljevstva. Kad se za to čulo kralj je sazvao stanak (zbor velikaša) na kojem je najoštrije osuđen postupak braće Sankovića. Na njih je poslana vojska, uhvate ih, okuju i bace u tamnicu. Starijeg Radiča oslijepe a brat mu Bjelak godinama je truhnuo u bobovačkoj tamnici. Tako se onovremana Bosna razračunavala s razbijačima Bosne. Taj slučaj nije obeshrabrio Dubrovnik. Nastojali su pošto-poto proširiti gradski teritorij. Prilika im se ukazala 1432. g. kad je došlo do nekih smutnji u zemlji. Bacili su oko na oblast današnje jugoistočne Hercegovine koja je bila u posjedu vojvode Radoslava Pavlovića s kojim je Dubrovnik bio stalno u sukobu. Ovaj put su se za pomoć obratili čak sultana Murata II. U Carigradu su, bez sumnje s puno novca, isposlovali da im sultan „dozvoli“ da zauzmu Trebinje s tvrđavom Klobukom i čitavom oblasti (župu Vrm). Nakon toga upute izaslanstvo na bosanski dvor da im on to prizna. Kralj je sazvao zbor velikaša nkojem su prisustvovali i dubrovački izaslanici. U dokumentu koji govori o ovome stoji da je pokušaj otuđenja dijela zemlje naišao je na žestoku reakciju „sve Bosne“, to jest vlastele iz cijele Bosne. Dubrovačkim izaslanicima je naređeno da prenesu svojoj vladi da Bošnjani ne dozvoljavaju razbijanje i otuđenje ni pedlja svoje zemlje.

Poučan je i slučaj iz prve polovice 18. st. kad je Bosna bila pod turskom vlašću. Austrija je u to vrijeme vodila najteže ratove s Turskom na bosanskim granicama. U ljeto 1737. godine pokrenula je veliku vojsku i prodre u sjevernu Bosnu. Kako je tada Turska vodila teški rat s Rusijom nije mogla ništa učiniti. Poslala je naređenje veziru u Bosni da ništa ne poduzima i tako Austriji prepusti sjevernu Bosnu. Kad su Bošnjaci to saznali nastao je pakao. Odluče da bez znanja i dozvole Carigrada sami brane svoje zemlju. Koliko su bili odlučni u tome pokazuju zaključne riječi iz dokumenta u kojem stoji „Bosna se mora braniti pa makar nas svih to stajalo glava i imanje“. To je bilo prvi put nakon 1463. godine, kada je Bosna izgubila samostalnost, da se sama sa svojom vojskom suprotstavi neprijatelju. Podigla se sva Bosna i u ljutom boju pod Banja Lukom 4. augusta 1737. g. do nogu je potukla austrijsku vojsku koja je brojila 16.257 vojnika predvođena s 4 feldmaršala i deset generala. Bosanska vojska je imala nešto malo više od 10.000 boraca. Među nekoliko hiljada poginulih neprijateljskih vojnika bila su i dva pukovnika, jedan major, 9 kapetana i 15 nižih oficira. Ratni plijen se sastojao od 15.000 buradi baruta, sva sila hrane, 2.300 čadora itd. Pobjedu su izvojevali prekaljeni ratnici sa svjetskih ratišta koji su se do tada stotinama godina borili u sastavu turske vojske diljem prostranog Carstva.

Do pokušaja otuđenja bosanskog teritorija došlo je i 1829. godine. To je doba kada je Srbija potpomognuta Rusijom bila na putu osamostaljena ispod turske vlasti. Zbog teškog stanja u kojem se i tada Turska nalazila, jer je vodila ratove na svim granicama svog Carstva, morala je povesti pregovore sa Srbijom. Konferencija je održana u gradu Jedrene na kojoj joj je priznata samostalnost. Tom prilikom određene su joj i granice prema Bosni, na njenu štetu. Srbiji su date neke podrinjske nahije (oblasti) koje su pripadale Bosni. Kada je mještovita tursko-srpska komisija izišla na teren da izvrši razgraničenje, Bošnjaci silom zaustave njen rad. Pohvataju sve njene članove i sprovedu ih u Zvornik gdje je upravo zasjedalo vijeće bosanskih prvaka. Tu im je dato na znanje da su dotične nahije sastavni dio Bosne i da ni u kojem slučaju neće dozvoliti da se pripoje Srbiji. Narede da prenesu svom knezu Milošu Obrenoviću da će se Bošnjaci sa svakim obračunati ko ugrozi Bosnu i njene interese, i da mu kažu da ostane miran jer će Bošnjaci biti prisiljeni da upadnu u Srbiju i svu je unište ognjem i mačem. Potom članove komisije protjeraju preko Drine.

Bošnjaci su također pokazali šta za njih znači Bosna kada su evropske velesile na Berlinskom kongresu 1878. g. donijele odluku da Austrija preuzme Bosnu od Turske i da je okupira. Kad je ta vijest stigla u Sarajevo nastala je uzbuna. Brzo se pronijela vijest da će se održati zbor u Begovoj džamiji nakon džume-namaza. Narod se okupio u ogromnom mnoštvu. Ono što nije moglo stati u džamiju naguralo se u dvorište i okolne sokake. Govorili su šejh i muderis Gazi-Husrevbegove medrese Muhamed ef. Hadžijamaković, imam Begove džamije Abdulah ef. Kaukćija te Derviš Goraždak. Naboj bunta je bio je ogroman i vikalo se da „sultan može Švabi dati Stambol a ne Bosnu“. Odlučeno je da se sami brane. Bosanska vojska je krenula ususret austrijskoj, bez artiljerije, potrebnog naoružanja i logistike. I kao takva, zaustavila je napredovanje moćne austrijske vojske i nanosila joj teške poraze. Branio se svaki pedalj zemlje, ali je premoć u mnoštvu i naoružanju presudila. Posljednje krvave bitke vođene su za Sarajevo, za svaku mahalu i sokak. Borilo se na takav način da su svi onovremeni svjetski mediji s divljenjem opisivali otpor Bošnjaka upoređujući ga s legendarnim Spartancima stare Grčke, kad su braneći Grčku od zavojevača, svi dojednog izginuli u Termopilskom klancu braneću svoju domovinu, kao što su Bošnjaci stoljećima branili i odbranili svoju Bosnu.