Propaganda u Bosni sredinom 19. vijeka – pridobijanje dijelova bosanskog naroda za ime i ideje susjeda

– Već od 1846. započela je propaganda u Bosni, isprva prosvjetna, a poslije i revolucionarna. Te godine je Ilija Garašanin, ministar unutarnjih djela kneževine Srbije, pridobio Ristu Bogdanovića, trgovca iz Sarajeva, koji je prešao u Slavonski Brod, pa tu otvorio kafanu i bavio se pomalo i špediterskim poslovima za bosanske trgovce. Ko je god išao iz Sarajeva ili u Sarajevo svraćao je Bogdanoviću. Poslije njegove smrti nastavio je taj posao sin mu Stevo, koji je od 1860-1878. učinio mnogo usluga vladi u Beogradu u poslovima propagande i revolucionisanja Bosne.

U Sarajevu je poslije 1863. osnovano među sarajevskim Srbima društvo, koje je uzelo sebi za zadatak da iskorjenjuje podrugljivo ime Vlah, a da uvodi ime Srbin. Ko su sve bili članovi društva nije mi poznato. Svakako učitelji srpske škole, mladi trgovci i trgovački sinovi. Duša svega toga, čini se, bio je učitelj Teofil (Bogoljub) Petranović. Uz njega su najživlje pristajali Stevo Jelić i dva brata Hadžiristića Risto i Kosta. Društveni članovi su izlazili na sarajevske carine, pa dočekivali seljake, kojima su govorili da oni ne treba da se zovu rišćani, nego Srbi. Među njima je pokret Srpske omladine , kojoj su valjda i pripadali potajno, našao odziva, jer je Omladini jedna od glavnih želja i zadataka bilo oslobođenje Bosne.

Spomenuto društvo i njegov odbor je tako imao i revolucionarnih ciljeva, pa je podržavao veze sa istim takvim odborima u drugim krajevima Bosne. Sa kakvim je uspjehom sarajevski odbor radio nije mi poznato. U ljeto 1867, pošto je Turska ustupila gradove Srbiji i iz njih se povukla turska vojska, srpski omladinci u Sarajevu pošalju potajno adresu knezu Mihajlu Obrenoviću. Čestitali su postignuti uspjeh i poželji mu da i dalje uspješno nastavi djelo oslobođenja, koje će i oni pomagati, jer su spremni za to.

Adresa nije stigla kuda je bila upućena, jer je pala vlasti u ruke. Odmah se povela istraga, koja je za potpisnike adrese mogla imati najgorih posljedica. Ali je zauzimanjem uglednih ljudi, a valjda i novcem, uspjelo da se stvar prikaže kao djelo nepromišljenih, djetinjastih mladića.

Od Srpske opštine je vlast zahtijevala da otpusti iz svoje službe Teofila Petranovića. Opština se opirala tome koliko je mogla, ali je Petranović morao otići iz Sarajeva pod jesen 1869.

Sarajevski katolici su osnovali, valjda u isto doba, slično društvo, sa zadatkom da iskorjenjuje ime Šokac, a mjesto njega da uvodi ime Hrvat. Društvo su sačinjali mladi franjevci i dragoman pruskog konzulata Klement Božić. Kada je društvo postalo vlasti sumnjivo konzul Blau otpustio je Božića 1867. – piše Vladislav Skarić u radu Izabrana djela, knjiga I: Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do Austrougarske okupacije (1937.)

Da je ime susjeda u to vrijeme bilo nepoznanica i pravoslavnim i katolicima u Bosni, svjedoče nam i ovi zapisi Ivana F. Jukića iz sredine 19. vijeka:

…Šta je to Srb? – pitam ja.

–To znamenuje rišćanin.

–Zar u vas rišćane zovu Srbima?

…Ovdje spazih Hrvaćane, ljude po imenu i izgovoru od šokaca različite. Zapitam kiridžiju:

–Kakvi su to Hrvaćani?

…Bošnjaci su dosad bili ne samo u zemljopisnom smislu već i u rodoslovnom: pravi Bošnjaci! slavni narod ilirski!