Home » Put do Čavkarice i molitva za stradale Bošnjake
AGRESIJA|GENOCID|URBICID

Put do Čavkarice i molitva za stradale Bošnjake

Mjesto zločina iz 1941. godine, na kojem su ustanici masakrirali između 700 i 1.200 hercegovačkih muslimana – Bošnjaka, bilo je decenijama pod betonskom pločom, kao i mnoga druga stratišta u tom kraju. Danas mu prijeti zaborav.http://faktor.ba/wp-content/uploads/2015/05/cavkarica-faktor-stav1-658x438.jpg

Piše: Hasan EMINOVIĆ

Nakon kratke vijesti s jutarnjeg takmičenje srednjoškolaca o znanju životopisa posljednjeg poslanika Muhameda, a.s., iz Mostara krećem za Berkoviće. Tamo će me čekati Husein ef. Hodžić. Već odavno zbog silnih obaveza, što njegovih što mojih, ne možemo usaglasiti termin da fotografiramo grotlo jame Čavkarice. Iako pada kiša i iako je hladno, znamo da ćemo se teško izboriti za drugi slobodan termin. Već dvije godine pripremamo zbornik radova s naučnog skupa Od Čavkarice do istine. Valja prikupiti valjane ilustracije, autentične fotografije. Stolac skoro pust. Hladna kiša zarobila je Stočane u toplim avlijama. Skoro da vidim kasne jutarnje snove kako se dižu nad gradom. Begovina pusta. Tek jedan ribar i jedan čoban na obali Bregave sa suprotne strane Begovine.

Al’ se ovdje nekad dobro begovalo! A pogledaj sad! Skoro naprasno vulgarno zvuči ta nijema pustoš spram nekadašnje raskoši. Idemo dalje uz Bregavu prema njenom izvoru. Da, ona gore u brdima samo izvire, čista, bistra, lijepa, a ovdje se u Stocu razlijevala, pila i hladila begovske noge. Tek što smo se počeli peti uz strmi makadamski put prema selima Trusine, upadamo u snježnu mećavu. Odozdo iz polja činilo se da je to samo tanki snježni prekrivač. Dvanaest kilometara od Berkovića, u selu Krivi Do, ostavili smo auto i dalje krenuli pješice.

cavkarica-faktor-stav3Husein je i prije dolazio u Čavkaricu s Tahirom Pervanom, vjernim hroničarem stravičnog zločina počinjenog početkom Drugog svjetskog rata nad Bošnjacima Dabra. Hadžera Bijedić‑Ćatović preživjela je 73 dana u njoj. Sama! Mučenica! Posljednji intervju s njom uradili smo prije dvije godine, godinu prije njene smrti u dalekom i hladnom danskom gradu Randersu. U prvom planinskom zavoju Husein izražava sumnju kako se možda neće moći orijentirati i kako je moguće da se vratimo neobavljenog posla. Priča mi kako su se prošli put Tahir Pervan, Tahirova sestra i on baš namučili da potrefe na malu udolicu skrivenu u gustoj šumi, a bilo je ljeto, sunčano vrijeme. Sad pada snijeg pa je sumnja još opravdanija. Tješi me da je skoro polovina aprila i da je snijeg u aprilu besmislica.

Film u glavi

Na spomen Tahirovog imena prestao sam slušati Huseina i prisjećati se jasnih i upečatljivih scena iz njegovog filmskog scenarija o Čavkarici. Eh, eno proplanka na kojem je Hadžera čekala svog momka Amira. Ondje su se posljednji put vidjeli. U sljedećoj slici slutim kako je Tahir iza one šume smjestio čitavu zasjedu bradatih četnika. Skoro da čujem onu filmsku dramatičnu muziku. Sad! Sad će iskočiti. Vrisnuti! Iza one porušene letve na ogradi pasu konji na kojima su im komandanti dojahali… Uz dugačku strmu golet penjemo se prema vrhu. Mora da je tu početak kolone mučenika, staraca, starica, dječaka i djevojčica, a među njima i Hadžera Ćatović. Pervan piše da ih je bilo preko 500, da je kraj kolone bio dolje u Krivom Dolu, a početak na vrhu planine. Skoro da ih vidim: prati ih dvadesetak do zuba naoružanih četnika.

Husein i dalje izražava sumnju. Valjda se pokušava prisjetiti u kom pravcu dalje da idemo. Ne slušam ga. Dok idem dalje uz brdo kuda je prošla kolona Bošnjaka pred mučko ubistvo, razmišljam o recenziji dr. Ahmeda Pašića iz Jasenica u Sloveniji. Ahmed je divno usporedio scene iz Drugog svjetskog rata u selu Kunovo kod Foče, gdje su dva odvažna i naoružana domaćina spasila pedesetero seoske čeljadi od četničkog pokolja. Zabarikadirali su se u kuću i hrabro borili dva dana dok nisu odbili četnike pred malenom kolonom koju su, kako kaže, dva dobro naoružana četnika mogla pobiti i baciti u jamu. Na vrhu planine Husein mi pokazuje friške vučije tragove. Bila su tri. Ovaj kraj sjeverno od Dabarskog polja prema Nevesinjskom polju poprilično jezivo zvuči. Teška i bolna historija nadvila se nad ovom prokletinjom.

Muslimana ovdje nema više od 150 godina. Ovdje su se ustanici pripremali podići Prvu nevesinjsku pušku. Na uzvisini kod Trusine podignut je nedavno spomenik u znak zahvalnosti kralju Petru što je učestvovao u tim bitkama pod komandom hajduka Pere Tunguza. Vjetar sve jače šiba. Prevario nas je kalendar. Mećava je sve jača. Vidljivost sve manja. Husein se žali da ne može brže hodati. Uzbrdica. Kaže da ima četiri bajpasa na srcu i da mu je sve teže hodati kroz snijeg. Pobogu, a šta mi ovdje uopće radimo?! Zašto se mučimo? Niti je njemu niti je meni u opisu posla biti tu gdje jesmo. Kome to mi radimo? Zašto? Ova pitanja me otrijezniše. Znam, 90% mojih poznanika reći će da ovo graniči s ludošću.

Kad sam se malo pribrao od ovih pitanja koja me skoro svakodnevno progone, ohrabrih sebe: ovo činim sad i nikad više. Neka ostane makar fotografija o mjestu gdje je ubijeno toliko stotina ni krivih ni dužnih Bošnjaka. Neka naša djeca, ako ih fudbalske utakmice skroz ne zaokupe, znaju šta je bilo u Čavkarici. Neka znaju gdje je Čavkarica. A gdje je? Kako će je naći? Ko će im pokazati? Imamo li mi mapu puta do Čavkarice, da se njom posluži onaj ko se, kao Husein i ja, odluči posjetiti to stratište, ako se odluče da na tom mjestu makar prouče Fatihu? Kako se ide do Čavkarice? Prošli put kada je Husein išao, zvao je desetak ljudi da mu objasne, da ga upute. Mnogi nisu znali. Nisu nikad ni išli. „A zašto nemamo makar valjanu kartu s oznakama kako do nje doći?“, pita se efendija. Vjerovatno smo Husein ef. i ja među posljednjim Bošnjacima koji o tome pričaju, koji imaju tu potrebu posjetiti mjesta gdje su ovozemna tijela ostavila napaćene duše.

Kroz mećavu

Husein mi kaže kako naši magistri i doktorandi crtaju mape puta prema Evropi i kako nikad neće nacrtati mapu puta prema Čavkarici, jer im Evropa mnogo više znači i mnogo ljepše zvuči. Nismo puno lutali. Husein se brzo pribrao, prisjetio, i našli smo jamu Čavkaricu. Tek mali proplanak prečnika pet metara, okružen škripima i tankim grabovim stablima. Ovako pod snijegom nikad ne bih pomislio da se to desilo ovdje, da se u grotlu Čavkarice još uvijek nalaze naše nedužne kosti. Dolje su. Socijalističke vlasti zabetonirale su je. Stavili postament sa skromnom pločom i nekakav spomenik nikakvog umjetničkog oblika. Ipak, dok je bilo tog režima bio je neki znak nad jamom. Nove su vlasti urušile spomenički znak, koji je bačen u obližnji škrip. Ploču s natpisom izrazbijali. Neko je nekad, nepoznate godine, probio beton nad jamom pa se u nju može pogledati. Jeza. Strašna jeza vas mora ovdje prožimati.

cavkarica-faktor-stav2Husein čučnu i poče učiti Ja-Sin pred duše šehida. Na taj način odlučio je odati im počast i poštovanje. Ja sam se ponovo vratio slikama iz Pervanovog romana. Kao da vidim kako jednog po jednog, jednu po jednu, jedno po jedno mojih najmilijih dovode nad jamu i udaraju maljem u potiljak. I čujem jauke. Vrisak!!! Dakle, dolje je Hadžera, crna kukavica, provela 73 dana! O, rane, grdne rane! Dolje su još kosti njihove, nepokupljene, neoplakane. Dolje je cijela Srebrenica! Neka teška gorčina stegnu mi srce. Suza odavno nemam. Da se ne bih ugušio od jeda i neprokapanog znoja, sjećanja usmjerih na Tahira Pervana. Koliko je tek on teških osjećanja posložio na duši. Ni njega nikada niko nije razumio. Dakle, zato je bio sve te godine pod egidom kontroverzan. Sva sreća pa se posljednjih godina politički angažirao pa je na taj način skinuo tu tešku stigmu.

Ne razmišljam više. Fotografiram. Fotoaparatom i dušom. Snimljene fotografije pregledat ću na kompjuteru. One što ih je duša dohvatila razvijat ću cijelog života. Važno je da sam ih fotografirao… Kad je Husein ef. završio s učenjem Ja-sina, krenuli smo nazad. Mećava je sve jača. Snijeg sve više pada. Zaboravljamo da je sredina aprila. Ovo je prava zimska mećava. Nemam više vremena niti mi hladnoća dozvoljava nastaviti čitanje davno pročitanih knjiga o zločinu Čavkarice. Valja nam se vratiti nazad. Husein me upozori. On je primijetio da nam je mećava zamela tragove i put kojim smo došli. Kaže mi da usporim jer ne može zbog zdravlja gaziti preko snijega. „Lahko bih ja da nije ovog ovolikog snijega. Lijepi se za noge pa mi je sve teže hodati“, žali se Husein. Nisam mu odgovorio ništa. Sve što bih rekao bilo je besmisleno.

Pomislio sam kako je zapravo taj snijeg čista metafora bošnjačkog zaborava. „E, moj dobri Husein ef., nije ti to snijeg. To ti gaziš preko bošnjačkog zaborava, on te to sapliće po nogama pa ne možeš hodati, a sa sjevera te umjesto vjetra po licu udara oštra kritika onih koji o Trebinju sve znaju a nikad u njega nisu došli“. Stigao sam još pomolit se Bogu da neko od vještih informatičara, još dok nam je sjećanje svježe, izradi geografsku mapu puta do Čavkarice, jer, kako koji minut odmiče, tragovi se sve više gube. Vjetar, snijeg, teške noge, duša prepuna sjete, promrzli prsti, oči stisnute jer sve manje i manje u mećavi pronalazimo put.

(Faktor.ba / STAV)