Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija 20. maja 1992. godine prihvatilo je aplikaciju Republike Bosne i Hercegovine za članstvo u UN-u i donijelo Rezoluciju 755. Dva dana kasnije, 22. maja 1992. godine, Generalna skupština UN-a usvojila je Rezoluciju, čime je Republika Bosna i Hercegovina postala punopravna članica Ujedinjenih nacija. Istog dana, ispred zgrade UN-a podignuta je i prva zastava nezavisne Republike Bosne i Hercegovine, zajedno sa zastavama i druge dvije nove članice, Slovenije i Hrvatske.
Muhamed Sacirbey (Šaćirbegović) postao je prvi bh. ambasador pri UN-u, nakon što je duže vrijeme, na molbu predsjednika Alije Izetbegovića, nezvanično zastupao interese Bosne i Hercegovine u New Yorku, odigravši ključnu ulogu u njenom prijemu u Ujedinjene nacije.
Kako svjedoči Sacirbey, situacija je bila neizvjesna do posljednjeg trenutka, međutim, u maju 1992. postalo je jasno da je bilo zakulisnih pokušaja da se Bosni i Hercegovini ospori status ravnopravne članice, kao i sve izraženijih nastojanja da se prikriju i/ili minimiziraju agresija i zločini koji su poprimali razmjere genocida. Svoja diplomatska nastojanja i odnose s javnošću morali smo fokusirati na UN, posebno zato što su i Slovenija i Hrvatska bile aplicirale za članstvo u UN-u i postojala je realna opasnost da bi Bosna i Hercegovina mogla biti izostavljena, u ovom najosjetljivijem trenutku za novonastalu državu… Čak i nakon predaje formalne aplikacije Republike Bosne i Hercegovine, neki su pokušavali ne samo da odugovlače, nego i da iskoriste prijem u UN kao ‘monetu za cjenkanje’ u pokeraškim pregovorima koji bi doveli do podjele Bosne i Hercegovine ili degradiranja na neki niži status ispod punog suvereniteta i teritorijalnog integriteta.
Pored tadašnjeg ministra vanjskih poslova, dr. Harisa Silajdžića, jedina veza Sacirbeya sa Sarajevom bili su telefonski kontakti s Predsjedništvom Republike Bosne i Hercegovine – Kabinetom predsjednika Alije Izetbegovića. Za ceremoniju prijema bila je potrebna nova zastava Republike Bosne i Hercegovine, sa grbom s ljiljanima, koji je 4. maja 1992. godine postao zvanični grb zemlje. Osmislio ga je dizajner Zvonimir Bebek, koristeći kao podlogu materijale iz vremena kralja Tvrtka pohranjene u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
Nije bilo načina da se pošalje bosanskohercegovačka zastava u New York. Iz Kabineta predsjednika Izetbegovića poslane su faksom Bebekove skice grba, a u New Yorku je Muhamed Sacirbey stupio u kontakt s grupom žena iz malobrojne bh. dijaspore. Dika Lemeš, rodom iz Krajine, sašila je uz pomoć prijateljica zastavu Republike Bosne i Hercegovine za jedan dan.
Ime države i ručno ušivana zastava
-Dr. Silajdžić napustio je New York sedam dana prije ceremonije prijema. U konsultacijama sa Sarajevom odlučili smo da će na ploči za BiH biti navedeno samo država “Bosnia and Herzegovina.” Bilo je određenog razmišljanja o “Bosna and Hercegovina” ili samo “Bosna,” ali na kraju smo kao Hrvatska i Slovenija u svrhe UN-a upotrijebili „amerikanizirano“ ime, uključujući sve.
Nije bilo ni zastave. Protokol UN-a nije znao kako je sašiti, a ionako je bilo prekasno. Bosansko-američki patriota i jedna od rijetkih pripadnica dijaspore u New Yorku, Dika Lemeš, pomogla je u isporuci novog simbola zemlje za tu ceremoniju 22. maja 1992. Zastava je bila samo nešto manja od veličine službenog protokola, a pažljivije ispitivanje pokazalo bi da je ručno ušivana. Međutim, upravo je ta zastava dosezala do vedrog, plavog neba ranog ljeta.
Međutim, utjeha je bila samo na trenutak, jer vjerujem da smo svi koji smo imali čast biti tamo, bili svjesni strahote koja je obuzimala Bosnu i Hercegovinu, prisjeća se ambasador Šaćirbegović.
Nije bilo slavljeničke večere, već samo osjećaj hitnosti i posla koji je trebalo obaviti. Sarajevo je bilo samo najvidljivija od rana koje su krvarile u BiH, dok od rijeke Drine do Posovine, od Bosanske Krajine do Mostara i Hercegovine nije bilo nikoga ko bi mogao čuti i prijaviti zločine niti reći žrtvama o ovoj maloj pobjedi Bosne i Hercegovine.
