Sa 25 godina starim automobilom duž Puta svile: Ridžal namjerava napisati najpotpuniji putopis Puta svile do sada

Oduvijek je nadahnjivao putnike, pjesnike i pisce, njime je jednom putovao poznati venecijanski avanturista Marko Polo. A posljednjih godina se o Putu svile ponovo raspravlja u svjetskoj politici. Ali većina ljudi ima pogrešnu ideju da je Put svile samo jedna označena i uređena ruta. U stvari, to je mreža puteva i puteva koji su se preplitali od krajnjeg istoka do zapada. Iako u svjetskoj literaturi postoji dosta literature o ovoj temi, do sada niko nije detaljno opisao i istražio sve ove puteve na Putu svile. Upravo je to za životni cilj zacrtao bosanskohercegovački putnik i publicista Hamza Rižal, koji je starim Passatom krenuo na putovanje Putem svile. U očekivanih sedam ekspedicija planira pročešljati i obići svaki kutak nekada poznatog evroazijskog trgovačkog puta i tako napisati najpotpuniji putopis Puta svile do sada.

Put svile, ili svileni put, mreža je međusobno povezanih i isprepletenih trgovačkih puteva koji su povezivali Aziju sa Mediteranom. Protezao se više od 6.400 kilometara od Dalekog istoka do Zapada. Trgovina duž Puta svile bila je najprometnija od 2. vijeka prije nove ere do sredine 15. stoljeća. Imao je ključnu ulogu u uspostavljanju ekonomskih, kulturnih, političkih i vjerskih kontakata između Istoka i Zapada. Naziv “Put svile” nije važio za ovu mrežu trgovačkih puteva sve do kraja 19. vijeka, a potiče od unosne trgovine kineskom svilom, koja je bila glavni razlog povezivanja različitih trgovačkih puteva. Moderni historičari radije koriste termin “putevi svile”, jer to nije bila jedinstvena uređena ruta, već ovaj termin preciznije opisuje isprepletenu mrežu kopnenih i morskih puteva koji su povezivali srednju, istočnu, zapadnu, južnu i jugoistočnu Aziju i istočnu Aziju. Afrike i južne Evrope. Međutim, svila nije bila jedini proizvod koji je putovao ovim putem. Preko njega su se na zapad uvozili i začini, čaj, pamuk, šećer, lijekovi, so, porcelan, žad, bronza… U suprotnom smjeru, staklo, zlato, drago kamenje i druga roba putovala je u Kinu sa zapada.

Više od 1.500 godina, Put svile je doprinosio razmjeni materijalnih i nematerijalnih dobara između različitih kultura. „Put svile je i danas važan, jer je bio platforma za razvoj ideja. Na njemu su se širile velike svjetske religije, svjetske filozofije, različiti oblici arhitekture, književnosti, duhovnosti, muzike, kuhinje… od nas na Balkanu sa dalekog istoka stiglo je mnogo stvari koje i danas smatramo svojim vlasništvom, iako ne shvatamo da je porijeklo nekih od ovih kulturnih oblika negdje daleko. I tako danas jedemo burek i uživamo u njemu, vjerovatno ne sluteći da zapravo potiče iz srednje Azije. Veliki slovenački pjesnik France Prešeren pisao je gazale, koji su jedan od poetskih oblika orijentalno-islamske književnosti, i na taj način uspostavio dijalog sa velikanima orijentalno-islamske književnosti , kao što su Mevlana Dželaluddin Rumi, Hafiz Širazi, Saadi Shirazi, Fariduddin Attar, Mula Džami… Svi ovi kulturni oblici došli su do nas starim karavanskim putevima i na neki način oblikovali naš svijet i naše identitete“, kaže Hamza Ridžal, mladi putnik i pisac iz Bosne i Hercegovine. 

Njegovo interesovanje za ovaj društveno-historijski fenomen počelo je u šestom razredu osnovne škole, kada je pročitao priču Razglednice iz Samarkanda bosanskog pisca Irfana Horozovića. “Tada sam se zaljubio u to ime Samarkand. Zvučalo mi je tako moćno. Čak i Allan Edgar Poe ima citat u kojem kaže: ‘Sada hodaj svojim očima po Samarkandu, nije li ovo grad kraljeva zemlje U njegovim rukama njihova sudbina.’ Toliki evropski pesnici romantičari pisali su pjesme o Samarkandu, upravo zbog priča koje su putevima svile stizale u Evropu. Naravno, mogli su samo da nagađaju šta je bio ovaj tirkizni grad, kako ga još zovu, ali malo ko je imao priliku da vidi bar neku razglednicu ili umjetničku fotografiju iz ovog grada“, pokušao je da nam prenese svoje oduševljenje – piše 24ur.  

Završio je studije književnosti zbog ljubavi prema knjizi. Najradije je čitao putopise, posebno one sa Puta svile. “Imam temeljan uvid u literaturu Puta svile i niko nije napisao putopis koji pokriva sve rute, sve puteve, sve gradove koji su bili važni za Put svile. Namjera mi je da obiđem cijelo ovo područje, govori o više od 20 zemalja. Ali, ne samo da proputujem kroz njih i da ih snimim kako bih mogao reći da sam ih sve obišao, nego želim detaljno i temeljito istražiti svaku od ovih zemalja da vidim da li postoji bilo kakve veze između našeg tla i onih tamošnjih zemalja. Ali, čak i da ne postoji, zanimljivo je otići negdje, u novu kulturu, vidjeti kako ljudi tamo doživljavaju život, svijet, u čemu nalaze smisao, gdje pronađite radost”, kaže on. 

Sa starim Passatom na putu od 24.000 kilometara

Prvi put on i njegov prijatelj Edib Kadić  krenuli su putevima svile 2021. godine. Putovanje su planirali godinu dana ranije, ali su ga morali odgoditi zbog pandemije covida-19. Na put su krenuli sa nekoliko hiljada eura u džepu i 25 godina starim pasatom. “Pitali smo nekoliko automehaničara sa kojim autom da krenemo na put. I gotovo jednoglasno su predložili model Toyota Land Cruiser ili neki od velikih SUV-ova. Ali nismo imali 70.000 maraka (35.000 eura) da kupimo takav auto. Pa smo ih zamolili da nam predlože nesto drugo. I onda su nam savjetovali da kupimo auto bez mnogo elektronskih dijelova, bez senzora. Da je puno bolje kupiti stariji auto koji je potpuno mehanicki i ima klimu, nego da ponovo kupujem novije polovno vozilo“, prisjeća se on. 

U starom autu su svi dijelovi osim motora i mjenjača zamijenjeni prije odlaska. “Imali smo sa sobom u dvije velike torbe sve rezervne dijelove koji bi nam mogli zatrebati. Znali smo da možemo da nađemo majstora bilo gdje, ali ne i rezervne dijelove. A kada se tako pripremiš, zaista se ništa loše ne dešava “Kad čovjek ide dalje putovanje nepripremljeno, uvijek se desi nešto nepredvidivo”, kaže on. Pročešljali su područje bivše Rumelije, Anadolije, sjeverne Mesopotamije, Zakavkazja, Horezma i Transoksanije. Sa starim karavanom prešli su 24.000 kilometara za tri mjeseca. U prosjeku su vozili oko 400 kilometara dnevno, a zaustavljanja u većim gradovima trajala su nekoliko dana. O svojim pustolovinama i otkrićima na putu, potom su objavili opsežnu putopisnu knjigu “Po poteh svile” (bosanski: Putem svile), koja je u trenu rasprodata. 

Iza sebe već imaju dvije ekspedicije, jer su prošle godine išle istraživati ​​rute Puta svile, koje vode kroz arapski svijet. Na ovom drugom putovanju, koje je trajalo dva i po mjeseca, prešli su 18.000 kilometara. I već se piše knjiga o ovom putovanju. Planiraju ukupno sedam ekspedicija Putem svile. „Moj krajnji cilj je da kroz vjerovatno sedam putopisa napravim najpotpuniji putopis u svjetskoj književnosti kada govorimo o Putu svile“, kaže Ridžal. Prema njegovim procjenama, ovaj poduhvat će trajati oko 15 godina. Svoje dosadašnje putovanje nedavno je predstavio i na putopisnom predavanju o Putu svile koje je održano u Muslimanskom kulturnom centru u Ljubljani. 

Iskustva za 10 godina života u jednom putovanju

Kada krenete u ovakvu avanturu, niko vas ne može pripremiti na sve što vam se može dogoditi, kaže on. Putovali su pustinjama Uzbekistana baš u vrijeme najvećih vrućina. “Bili smo na 50 stepeni Celzijusa tri dana, što je iskustvo koje, uprkos svim mogućnostima da se realnost opiše jezikom, ne mogu da podnesem. Osjećaš se bukvalno kao da se topi sladoled. Misli ti se tope dok se formiraju . To je neopisivo. Osjećaj koji imate da ste izloženi nekom pustinjskom bacaču plamena, koji vam spaljuje sve životne snage”, prisjeća se i dodaje: “Sva plastika u passatu se potpuno istopila, iako smo pokušali da je zaštitimo, izolujemo Zaista teško iskustvo.” 

U Uzbekistanu su željeli posjetiti i grad Hivu, rodno mjesto dvojice velikih muslimanskih učenjaka koji su uvelike utjecali na razvoj nauke: matematičara Al Khwarizmija, oca algebre, i astronoma i matematičara Al Birunija, koji je između ostalih stvari, prvi je otkrio formulu za mjerenje Zemljinog radijusa. Ali put od Buhare do Khive vodio je kroz pustinju i bio je ujedno i najrizičnija ruta putovanja. „Kada smo 2021. putovali tamo sa Edibom, znali smo da ćemo se voziti 500 kilometara preko pustinje, u kojoj nema nijednog naselja, ni jedne benzinske pumpe, u kojoj ne samo da nema interneta, već ima nema signala.ako ti se nesto desi nemozes nikoga zvati u pomoc.Sve ovo nije ni bio toliki izazov – pravi izazov je bila činjenica da smo morali voziti 60 kilometara po terenu gdje nije bilo čak i put, kojim smo se vozili po pustinjskom tlu“, kaže Rijal. Kada su jednom poznaniku u Taškentu rekli da planiraju ići u Hivu ovim putem, on je problijedio i molio ih da to ne rade. “Spremali smo se tako što smo imali kompas sa sobom, imali smo fizičke karte. S obzirom na to da je Uzbekistan jedna beskrajna ravnica, možete bez problema voziti autom preko ove pustinje. Najveće brdo je bilo kao lubenica. Znali smo da moramo ići jugozapadu do reke Amu Darje, ove moćne rijeke. Kada govorimo o rijekama ovde, obično mislim na Savu, Drinu… Ali onda dođete tamo i vidite Amu Darju čije korito je šest stopa široka u pojedinim dijelovima kilometrima. To je more pijaće vode. I razumiješ zašto se ova rijeka pominje i u biblijskim i u islamskim svetim tekstovima kao jedna od četiri rajske rijeke na ovom svijetu predstavljaju život, to je život za cijelu Centralnu Aziju“, uvjeren je on. 

Umalo su završili u pritvoru u Turskoj jer su, snimajući panoramu grada, dronom nesvjesno preletjeli upravnu zgradu Crvenih beretki, turskog specijalnog bataljona. “U jednom trenutku je iz ove zgrade izletjelo sedam momaka u punoj borbenoj opremi, sa dugim cijevima, koje su cijelo vrijeme kvarile stvarno dobar šut. Pretrčali su ulicu kao na nekom brzincu i opkolili me. Gledao sam i pitao se u čemu je problem. Srećom, ovaj njihov komandant je dobro govorio engleski”, priča on. “Već je spremao lisice da me uhapsi. Rekao je da ću u njihovom pritvoru provesti sedam dana. Do trenutka kada sam mu dao pasoš i saznao da sam iz Bosne i Hercegovine”, prisjeća se i priznaje da ga je ta činjenica na istoku nekoliko puta spasila neke dileme ili mu otvorila vrata. 

Na ovim rutama su doživjeli mnogo nevjerovatnih avantura. “Jedno od ovih putovanja izgleda kao dobrih 10 godina života, u smislu onoga što doživljavate. Kada ste izbačeni iz svakodnevice, izoštravaju vam se fizička i duhovna čula, upoznajete nove ljude, nove gradove, vidite nove spomenike kulture, arhitekture, prirodni spomenici koje nikada do sada niste vidjeli i vjerovatno nikada nećete imati priliku vidjeti. I onda to percipirate na potpuno drugačiji način, preplavi vas ljepota”, kaže Ridžal, koji zna pričati o svojim iskustvima satima, a ne da bi zamarao slušaoca. 

‘Možete putovati po cijelom svijetu, ali nigdje stići’

“Postoji stara izreka: da putovanja imaju jednu destinaciju, ljudi bi je odavno pronašli i prestali putovati. Putovanja uvijek imaju više ciljeva”, kaže nam Ridžal kada ga pitamo koja je najvažnija stvar koju je postigao od putovanja.. „Za mene je jedna od najvećih lekcija sa ovih putovanja bila da vidim koliko su ljudi sretni, kako iz njih zrači neiskrivljena životna radost, uprkos velikom siromaštvu u kojem žive“, kaže on. 

“Samo vas tjera da se zapitate da li je to ljudsko prokletstvo koje što manje imamo, to smo sretniji. To svakako nije poziv da postanemo askete ili nešto slično. Ali možda je to poziv da preispitamo svoje živote i počnemo prepoznavati da oni praznine koje osjećamo u grudima ne mogu se popuniti materijalnim stvarima. Uspio sam da ispunim ovu prazninu ovim putovanjima, tražecći ove priče. Gledajuci u beskraj svjetlucavih zvijezda u pustinji, kada nema druge svjetlosti vi i osjećate da možete uroniti u ovaj kosmički svijet beskonačnosti. Nikada ne možete vidjeti toliko zvijezda kada posmatrate nebo iz urbane sredine”, smatra Ridžal. 

“Slavoj Žižek kaže da danas živimo u doba digitalnog kolonijalizma. I to je nešto što mislim da vrlo precizno opisuje današnje vrijeme. Danas smo svi kolonizirani ovim digitalnim algoritmima i gubimo vezu sa bilo kakvim ljudskim iskustvom gdje sve vaše stvarnost je neka vrsta virtuelne stvarnosti”, kaže on. Ali u uzbekistanskoj pustinji, on se uvjerio da još uvijek postoje ljudi na svijetu koji su potpuno izolovani od modernog načina života. “Negdje usred pustinje naišli smo na nomade pored velike oaze koji žive u jurtama. Oni ovdje žive vjekovima, možda i milenijumima. Kada im pomenete da ste iz Bosne, samo vas pogledaju, nikad nisu čuli za to. Kad im pomeneš Evropu, jedan od njih kaže da je čuo za Evropu, a ostali ga čudno gledaju: ‘Gdje si to čuo, šta to uopće znači?’. ljudi žive u ovom svom mikrokosmosu. Ne znaju koncept modernih institucija, ne znaju da li država uopšte zna za njih a znaju za državu. Ne znaju o školskom sistemu, njihova djeca ne idu u skolu. Istovremeno vidite da imaju nešto što ćete teško naći u životu. Ova jedna neotuđiva veza sa prirodom koju su je očuvali. Priroda je sve za njih.” 

Kako kaže, ovaj susret mu je bio važan podsjetnik da nije samo fizičko putovanje bitno. Duhovno, unutrašnje putovanje smatra važnijim. “Put kojim idemo u grudima je jedina stvar koja je važna. Ono što smo pomaknuli u našoj percepciji je ono što je zaista važno. Sve ostalo nije važno. Možete proputovati cijeli svijet, ali nigdje ne stići. Ali možete biti u svom domu a kroz knjige, intervjue, ljubav prema ljudima, kroz neka druga iskustva možete putovati na ovaj duhovni način“, zaključuje naš sagovornik. 

Ridžal je zagovornik samostalnih putovanja i upoznavanja lokalne kulture mjesta koja posjećujemo. “Kada dođete u neku zemlju, u određeni grad, i imate određeno predznanje o tom mjestu, to vam omogućava da putujete ne samo kroz prostor, već i kroz vrijeme. Bojim se da turističke agencije, izuzecima , snose dobar dio odgovornosti za to što ljudi koji danas putuju sa Zapada na Istok ne mogu doživjeti ovaj svijet, jer tamo odlaze da potvrde svoje stereotipe, svoja predviđanja, da nastave ovaj diskurs orijentalizma, gdje ovaj svijet je sužen na neke iracionalne kategorije, što mislim da je potpuno pogrešno”, uvjeren je on.  

“Kada ste na istoku, imate osjećaj da što idete istočnije, to su ljudi srdačniji i topliji”, smatra on. On je uvjeren da je i Put svile doprinio tome da ljudi na ovim mjestima dočekuju putnike “kao kraljeve”. “Dođeš u autoservis i zamoliš da ti poprave ručku koja ti je otpala. Ne pitaju te jesi li gladan, žedan… Odmah naruče ćevape, baklavu i ponuditi ti ih. Naravno , ne žele ništa da uzmu za to, hoće da vas počaste jer ste vi musafiri (u prevodu putnici, gosti). Nisu htjeli da nam naplate čak ni posao koji su uradili”, prisjeća se on iskustva negdje duž tursko-jermenske granice. 

U Uzbekistanu su im lokalni stanovnici čak ponudili sav novac koji su imali. “Možda je zapravo nešto iracionalno da vam neko da svoj novac, ali da li je to pogrešno? Postoji li jednačina između iracionalnog i lošeg? Ne mislim nužno. Mislim da treba da razbijemo tu vrstu stereotipa”, ističe on .