Selo Deževice: Srednjovjekovna riznica srebra i zlata

Usnuli planinski krajolik između Kreševa i Fojnice predstavlja možda najposebniji prirodni ambijent u cijeloj Bosni i Hercegovini. Sama naselja razvijana su u podnožju planinskih masiva, pa nerijetko podsjećaju na idilična alpska sela, a izoliranost od aktualnih urbanih centara i zapuštena saobraćajna komunikacija danas im pridodaju dodatnu dimenziju ekskluzivnosti u smislu turističkog potencijala.

Četrdesetak kilometara od Sarajeva, između planina Bitovnje i Vranice, smješteno je selo Deževice. Pozicionirane na 912 metara nadmorske visine, Deževice su kroz historiju predstavljale epicentar društvenog života i administrativnu okosnicu kompletnog regiona, koji je vijekovima bio poznat po rudarstvu.

“Ovo je geološki najbogatiji region u Bosni i Hercegovini. Postoje spisi gdje se spominju Rimljani koji su vadili zlato i srebro. Kada krenete putem van sela, možete naći desetine nekadašnjih jama u kojima se kopalo željezo i druge rude. Sada više nema ekonomski isplativih rudnika i tog nekadašnjeg bogatstva ima u tragovima da svjedoči šta je zapravo ovdje bilo”, navodi Radoje Vidović, rođeni Deževičanin.

Deževice su bile administrativni centar rudarskog regiona i prvi pisani trag o tom mjestu datira iz perioda od prije šest vijekova.

To selo bilo je naseljeno još u ilirsko doba, a svoj procvat kao varoš s rudnikom srebra i olova doživljava u srednjem vijeku; 1403. godine govori se da se tu nalazi i jedno od sjedišta bosanskog kralja.

Na lokalitetima oko sela kroz historiju su se eksploatirali srebro, željezo i živa, a u 20. vijeku barit.

Monopol nad rudarstvom još u doba Austro-Ugarske polako počinje oduzimati karakter industrijskog centra kreševskom kraju, pa se samim time i Deževice degradiraju u selo da bi poslijeratni period dočekale u još izraženijoj formi općeg zaborava.

Između Fojnice i Kreševa

Deževice su teritorijalno bliže općini Fojnica, dok administrativno pripadaju Kreševu.

Stanovništvo je većinom nezaposleno; prihode ostvaruje u honorarnim i privremenim angažmanima te poljoprivrednom proizvodnjom, dok jedan dio mještana ima stalno zaposlenje u punionici vode “Nevra”, koja je i jedini aktivni privredni subjekat u ovom mjestu.

“Mladih ljudi u Deževicama gotovo da i nema; selo uglavnom naseljavaju stariji, koji egzistenciju zasnivaju na mirovini, odnosno pomoći rodbine iz inozemstva. Onaj mali broj mladih ljudi što je ostao u selu zaposlen je u punionici vode”, kaže Karolina Barešić, Deževičanka trenutno nastanjena u Sarajevu.

Osim punionice, u selu sa 70-ak stanovnika rade još jedino ugostiteljski objekti.

“Pomalo komično zvuči, ali u Deževicama postoje tri kafane, koje sasvim pristojno rade, a s obzirom na činjenicu da većina stanovništva ne radi, brojka od tri objekta opet je velika”, navodi Barešić.

Danas u Deževicama živi nešto više od 70 osoba, uglavnom starijih ljudi, dok većina mladih napušta te krajeve “trbuhom za kruhom”. Surova realnost i aktualna politička situacija u državi uvjetovale su, slobodno možemo reći, “egzodus” mladih ljudi, koji bolje uvjete za život traže izvan granica Bosne i Hercegovine.

Lokaliteti Fojnice i Kreševa slabo su, gotovo nikako poznati široj javnosti, što se posebno odnosi na poslijeratni period, kada su ugašeni industrijski kapaciteti. U tom je manevru i jedna srednjovjekovna varoš poput Deževica utonula u totalnu letargiju, koja pustoši i ono malo karaktera jednog tihog sela što je ostalo.

Čudotvorna voda

Danas se Deževice nude kao turistički brend. Netaknuta priroda u kombinaciji sa bogatom kulturno-religijskom baštinom predstavljaju novu dimenziju oživljavanja spomena tog mjesta.

“Za mene su Deževice bile nepoznanica. Kao svećenik sam znao da je to jedna župa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, ali dolaskom u ovo mjesto došao sam do zaključka da ovo mjesto ima mnogo više ponuditi. Svetište koje nudi mnogo dobra, svjetovnog dobra za zajednicu i dobra s religijskog aspekta”, kaže don Marin Marić, župnik u Deževicama.

Svetište sv. Jakova Markijskog nalazi se u pećini udaljenoj pola kilometra od centra sela. Narod vijekovima to mjesto zove Voda sv. Jakova, a karakteristično je po vodi koja ne istječe iz pećine. Voda iz vrela smatra se čudotvornom i, kako navode svjedočanstva zadovoljnih hodočasnika, liječi mnoga kožna oboljenja.

Godine 2015. otvoren je i hodočasnički dom sa smještajnim kapacitetima za prihvat hodočasnika koji tokom čitave godine dolaze u Deževice.

“Glavni fokus našeg zalaganja je da Deževice prezentiramo kao ozbiljan turistički potencijal, uz širenje dobre riječi i opće ideje dobra. Svakako, uz vjerski turizam, mi želimo umrežiti i sve ostale prirodne resurse i objediniti ih u jedinstvenu ponudu prirodno-kulturne baštine ovog mjesta. Jako nam je malo potrebno da bude dobro”, navodi don Marić.

Zahvaljujući skromnom, ali iskrenom angažmanu lokalnog župnika Marića, Deževicama se nudi nova dimenzija razvoja, koja nadilazi i administrativnu udaljenost i objektivno nepovoljnu ekonomsku situaciju u Bosni i Hercegovini.

Karolina Barešić imala je priliku proputovati svijet i upoznati mnoge kulture i došla je do zaključka da upravo njeno rodno selo ima neograničenu dozu turističkih potencijala i da je vrlo malo potrebno da se težački duh lokalnog stanovništva preorijentira na turističku djelatnost. Osim vjerskog turizma, koji posljednjih godina počinje dobijati na značaju, Karolina vidi velike potencijale za razvoj seoskog turizma, kao i mogućnost uspostavljanja planinskog odmarališta u sklopu turističke ponude Deževica.

“Bila sam na gotovo svim kontinentima i posjetila destinacije koje imaju daleko manje sadržaja od mog rodnog mjesta, a opet su pretrpane turistima iz cijelog svijeta. Mi smo sebi postavili cilj da Deževice podignemo na veći nivo, u potpunosti iskoristimo sve potencijale i stavimo ih u službu široj lokalnoj zajednici. Želim motivirati i dati priliku mladima iz svih okolnih mjesta da se probude iz stanja letargije i uključe u projekt eksploatacije ovog mjesta”, poručuje Barešić, rođena Deževičanka.

Historija stara šest vijekova

Izvor: Al Jazeera