ŠEMSOVIĆ: Maglajlićevi naučni radovi bili su prekretnica

Piše: Prof. dr . Sead Šemsović

Usmena lirska pjesma u četrdesetogodišnjem predanom radu

Usredsređeno zanimanje za usmenu liriku Munib Maglajlić pokazuje još ranih sedamdesetih godina 20. vijeka.[1] U tim prvim radovima bavi se historijatom bilježenja i zanimanja sevdalinkom, kojima iskoračuje iz dotadašnjeg sporadičnog pisanja o pojedinačnim fenomenima vezanim za ovo pjesničko uobličenje, a posljednjim kao da zaokružuje vlastiti put – ispisujući leksikografsko određenje ovoga žanra. Od tih prvih pa do onih netom pred odlazak napisanih radova protekla su četiri desetljeća studioznog i iscrpnog književnoteorijskog, književnohistorijskog, književnokritičkog, antologičarskog i sakupljačkog bavljenja ukupnom lirskom pjesmom, a posebno sevdalinkom.

Ukupno Maglajlićevo bavljenje usmenom lirikom možemo prepoznati u četiri osnovna smjera: znanstveni i stručni radovi o usmenoj lirici, osvrti na antologijske izbore, antologijski izbori i rad na terenu. Kroz te tri dimenzije možemo sagledati svekolike Maglajlićeve pristupe lirici. Pritom, u prvoj kategoriji znanstveni i stručni radovi prepoznajemo najprije radove o teorijskom određenju pojedinih žanrova, potom one o historijatu zanimanja i historijatu bilježenja, zatim radove o pojedinim sakupljačima ili autorima priloga te u konačnici prepoznajemo radove o utjecaju usmene lirike na pisanu književnost.

Najznačajniji doprinos bavljenju teorijskim određenjem žanrova usmene lirike Maglajlić je svakako pružio u svome bavljenju sevdalinkom. Još od prvih radova bavio se uočavanjem prepoznatljivosti sevdalinke kao usmenoknjiževnog pjesničkog lirskog žanra, među kojima se posebno ističe predgovor antologije 101 sevdalinka „Sredina i vrijeme nastanka sevdalinke“ iz 1977. godine, u kome kistom majstora u jezičkim bravurama uspijeva vanredno dobro oslikati i lokacije i okolnosti nastajanja tog najsenzibilnijeg bosanskohercegovačkog lirskog žanra. Ovoj se temi povremeno u kraćim ili dužim pasažima vraćao baveći se konkretnim pjevačem ili zapisivačem, ali krunski rad o ovoj temi zasigurno je Leksikografsko određenje sevdalinke iz 2011. godine. U ovom kratkom prilogu Maglajlić je uspio donijeti pregled svih značajnijih leksikografskih natuknica i u konačnici ponudio i svoje rješenje, u kome po prvi put nailazimo na klasifikaciju pojma sevdalinka na (1) usmenoknjiževnu lirsku pjesmu i (2) pjesmu nastalu po uzoru na sevdalinku, pri čemu druga cjelina biva raščlanjena na tri uobličenja prema vremenu nastanka pjesme: austrougarsko razdoblje, međuratni period i vrijeme nakon 2. svjetskog rata.

Ovakvim je književnoteorijskim iskorakom Maglajlić pomaknuo pređašnja teorijska sagledavanja ovoga žanra, koja prepoznajemo najprije u potenciranju na prepoznatljivosti sevdalinke kao pjesme i ljubavne radosti i ljubavne boli podjednako upečatljivo, dok su prethodni leksikografi potencirali na melanholičnom stanju i karasevdahu. S druge strane, jedino Maglajlić u svojoj natuknici naznačava lokalna obilježja kao osobenost sevdalinke, čemu je u svome znanstvenom radu posvetio ponajveći dio bavljenja sevdalinkom. Stoga samu primjenu vlastitih teorijskih postignuća prepoznajemo ponajprije u obimnoj studiji „Odnos pjesme i zbilje u sevdalinci“ iz 1974. godine.[2] Ovim radom Maglajlić nastavlja ranije započetu temu prilozima Hamida Dizdara između dva svjetska rata i Alije Bejtića iz pedesetih godina 20. stoljeća, jer uspijeva razlučiti da pjesme sa lokalnim obilježjima nikada nisu lirski monolozi – bilo muški ili ženski. Na taj način uspješno prepoznaje i mjesta i okolnosti pjevanja ovih tipova sevdalinke, jer one koje su uspjele zapamtiti neke znamenite momke i gizdave djevojke prenosile su vijest o nekome te su se i pjevale na nekim zajedničkim sijelima, dok su lirski monolozi ipak ostajali za intimnija šaputanja. Na kratke teorijske pasaže nailazimo i u onim Maglajlićevim radovima koji se bave tek predstavljanjem nečijeg antologijskog izbora lirske i lirskonaratvine poezije, što pokazuje jednu zanimljivu crtu njegovog znanstvenog istrajavanja na popravljanju trenutnog stanja u nauci o usmenoj književnosti.

O samim lirskim žanrovima nailazimo na zgusnute teorijske dionice u poglavlju „Usmena lirska pjesma u Bosni i Hercegovini“ u knjizi Usmena lirska pjesma, balada i romansa iz 1991. godine. Maglajlić u ovom poglavlju predstavlja najznačajnije usmenoknjiževne lirske žanrove naroda Bosne i Hercegovine i njihov zajednički korijen u lirici bosanskog srednjovjekovlja. U prezentiranje žanrova kreće od običajno-obrednih i njezinih podskupina koledarskih i božićnih, svatovskih i svadbenih, te nastavlja s pjesama uz rad, uspavanki, šaljivih pa do ljubavnih pjesama. O svakoj od ovih vrsta daje po nekoliko rečenica kojima naznačava njihovu književnoteorijsku prepoznatljivost, a u fusnoti najčešće donosi i najznačajniju zbirku u kojoj se pjesme mogu pronaći. Iako je veći dio rada posvećen sevdalinci, što sam žanr u kontekstu drugih nesumnjivo i zaslužuje, ovo je ipak sve do danas jedina studija o žanrovima ukupne bosanskohercegovačke usmene lirike.

Maglajlićev najcjelovitiji sintetski rad o bošnjačkoj usmenoj lirici zasigurno je predgovor antologije Usmena lirika Bošnjaka iz 2004. godine objavljene u okviru edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga, a naslovljen kao „Bošnjačka usmena lirika“. U ovome radu prepoznajemo dugogodišnje bavljenje usmenom lirikom jer je najprije dat historijat bilježenja i zanimanja za bošnjačku usmenu liriku, a potom je svakom žanru posvećena odgovarajuća pažnja i podcrtane su njihove osobine i osobenosti kao uvjet kvalitetnog prepoznavanja žanrova.

Bavljenje historijom bilježenja i zanimanja za usmenu liriku Maglajlić započinje radom Historijat bilježenja i zanimanja za sevdalinku iz 1974. godine, nastavlja radom Prvi poznati pjesnik sevdalinke iz 1982. i konačno kruniše uvodnim poglavljem knjige iz 1991. godine Historijat bilježenja i zanimanja za lirsku pjesmu, baladu i romansu u Bosni i Hercegovini. Iako je posljednji rad već svojom temom širi, jer obuhvata i lirskonarativne pjesničke oblike, sami lirski žanrovi po prvi put na jednom mjestu bivaju promatrani u kontinuitetu njihova bilježenja i zanimanja kritičke i znanstvene javnosti za njih. Budući da se prva dva rada bave isključivo bošnjačkom književnošću, njihova je i kompaktnost na zavidnom nivou dok u posljednjem radu usljed velikog broja razuđenih fenomena unutar najmanje tri lirska izraza, struktura i nije mogla biti tako monolitnom kao u prethodna dva.

Svaka od ovih studija predstavlja prekretnicu u bavljenju usmenom lirikom do tada, gdje prvi i treći sintetski donose sliku redoslijeda bavljenja i zanimanja, dok se drugi bavi samo tom prvom viješću o prvom pjesniku-pjevaču sevdalinke. Sintetski radovi hronološkim redom iscrtavaju živopisnu sliku manje ili više poznatih pregalaca bilo na polju sakupljanja ili propitivanja estetskih ili kakvih drugih poetskih vrijednosti. Stoga su ovi Maglajlićevi radovi do danas ostali najozbiljnija polazišna osnova za sve kasnije istraživače.

Brojni su radovi posvećeni pojedinim sakupljačima ili istraživačima usmene lirske pjesme, ponajčešće sevdalinke, ili općenito usmene književnosti. Istaknuti pojedinci različitih razdoblja prepoznavali su u usmenoj književnosti vrijedno blago kojim se trebaju pozabaviti. Neki od njih privukli su i Maglajlićevu znatiželju: nepoznati bilježnik Erlangenskog rukopisa, Alberto Fortis, Nikola Tordinac, Vuk Karadžić, Ludvik Kuba, Vinko Vice Palunko, Dragutin Prohaska, Antun Knežević, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Salih Mešić, Hamza Humo, a od pjesnika-pjevača Selim Salihović i Hamdija Šahinpašić. Pored ovih kojima je posvetio po jedan pa čak i dva teksta, znatno je duži onaj popis folklorista, istraživača i pjevača koji su kroz brojne radove zastupljeni u Maglajlićevnom dugogodišnjem bavljenju usmenom lirikom.

Maglajlićev doprinos izučavanju historijata bilježenja i zanimanja za usmenu lirsku pjesmu ogleda se u brojnim prepoznavanjima Bosne i bošnjačke usmene književnosti u radovima svojih prethodnika. Svakome od pobrojanih posvećena je pažnja prema njihovoj važnosti za ukupno očuvanje najprije bošnjačke, a potom i bosanskohercegovačke usmene lirike, a ne prema njihovom značaju za neke druge kontekste i neka druga usmenoknjiževna lirska nasljeđa. Upravo stoga Maglajlićevi radovi i predstavljaju glavnu prekretnicu u ukupnom bavljenju bošnjačkom usmenom lirskom pjesmom.

Prvi rad o intertekstualnom relacioniranju usmene lirske pjesme i djela pisane književnosti nastaje već 1978. godine „Morići u Đerzelezu“,[3] propitujući prisustvo junaka čuvene sarajevske balade o pogubljenju braće Morić u Andrićevim pripovijetkama o bošnjačkom epskom junaku Aliji Đerezelezu. Nakon toga 1984. godine nastaje rad „Odjeci muslimanske balade u pisanoj književnosti“,[4] zatim 1985. „Folklorni elementi u djelu Luke Botića“,[5] 1988. „Transpozicija balade Hasanaginica u drami – od Davida Todorovića do Alije Isakovića“,[6] da bi u knjizi Usmena lirska pjesma, balada i romansa Maglajlić posvetio jedno cijelo poglavlje ovome pitanju. Odnos lirske pjesme je sagledavan prema pisanoj lirici, te proznoj i dramskoj književnosti, čime sama tema knjige biva sasvim zaokružena, a odnos usmeno – pisano u bošnjačkoj književnoj kritici uspješno dosegao višu instancu. Tekstom “Dubravićev roman – zamamna razrada narodne pjesme“[7] Maglajlić propituje odnos lirskonarativne pjesme o ženidbi bega Ljubovića s romanom Husejna Đoge Dubravića Sreća mladog Ljubovića, a povodom prvog integralnog izdanja romana iz 2005. godine. Ovi su Maglajlićevi radovi prvotna čitanja suodnosa usmene i pisane književnosti kod Bošnjaka. Prije njega tek iznimno se pojavljuje neka naznaka ovakvoga čitanja, jer su se rijetki folkloristi hvatali ukoštac s obimnom građom, a modernijim književnim kritičarima ovaj suodnos nije bio posebno zanimljiv.

Cijeli je niz prikaza prisutan u zamašnoj bibliografiji Muniba Maglajlića.[8] Među njima posebno se daju prepoznati negativne ocjene antologijskih izbora, i to ukupno dvije: “Novi zbornik, stare navike“ o  zbirci Stare narodne pjesme Muslimana Bosne i Hercegovine Saita Orahovca iz 1976. godine[9] i “Sužavanje antologičarskog vidokruga“ o Antologiji narodnih balada Hatidže Krnjević iz 1978. godine.[10] Zamjerke Orahovčevoj antologiji ogledaju se u stanovitim redaktorskim zahvatima priređivača, dok su u drugom slučaju one usmjerene prema lošem izboru pjesama. Uz zamjerke na drugi antologijski izbor prisutno je Maglajlićevo uvažavanje Hatidže Krnjević kao znalca bosanskohercegovačke usmene balade i autorovo prividno čuđenje zbog njezina odstupanja od vlastitog pređašnjeg izbora iz 1973. godine. Konkretnim primjerima da je u prethodnom izboru balada bila ponudila bolja rješenja, Maglajlić se čudi novooblikovanom antologijskom izboru. A zapravo, nova nacionalna gibanja koja su zapljusnula priređivačicu ovoga izbora uvjetovala su novi, a pritom znatno slabiji izbor usmenih balada od onoga kojeg je ponudila tek koju godinu ranije uz disertaciju Usmene balade Bosne i Hercegovine. Među pozitivnim prikazima antologijskih izbora izdvajaju se ocjene lirskih zbirki Olinka Delorka i Nirhe Efendić, epskih: Rašida Durića i Anđelka Mijatovića, te proznih Alije Isakovića i Aiše Softić, dok je tendencioznost beogradske folklorističke škole uvijek nailazila na oštro Maglajlićevo pero, kako u ranije spomenutim ocjenama tako i o izboru usmene epike Miodraga Stojanovića.

Pored negativnih ocjena antologijskih izbora Maglajlić potpisuje i nekoliko negativnih i mnogo više pozitivnih prikaza znanstvenih studija. Među pozitivnim prikazima posebnu pažnju privlače ocjene knjiga koje se bave i usmenom lirikom: Vladana Nedića, Hatidže Krnjević, Marije Kleut, Miodraga Matickog, Maje Bošković-Stulli i one u kojima su bili propitivani neki drugi usmenoknjiževni žanrovi: Đenane Buturović, Zoje Karanović, Esme Smailbegović, Radmile Pešić i Nade Milošević Đorđević. Posebno je zanimljiva činjenica da su različite knjige istoga autora dobile različite ocjene, što očigledno ukazuje da je izvedena ocjena knjige, a ne ličnosti autora, kako to nekada površnom čitaocu može izgledati.

Prvi Maglajlićev antologijski izbor potječe iz 1976. godine i nosi naslov Sa gornjeg čardaka – 120 pjesama iz zbirke Saliha Mešića, a kao supotpisnik pojavljuje se Smail F. Terzić. Od rukopisne ostavštine koja čini jednu bilježnicu sa 314 pjesama, mjesto u ovoj antologiji našle su 46 lirskih pjesama, 28 balada i 46 romansi. Budući da se radi o izboru iz rukopisne ostavštine jednog sakupljača, što se u postupku priređivanja uvijek pojavi kao otežavajuća okolnost, nisu svi primjeri podjednake estetske vrijednosti, ali će oni najizbrušeniji naći svoje mjesto u brojnim narednim Maglajlićevim antologijama, a sama zbirka ostati kao jedan od važnijih izvora za usmenoknjiževna lirska i lirskonarativna pjesnička uobličenja potekla iz bošnjačke kulturne sredine.

Antologija 101 sevdalinka najznamenitija je Maglajlićeva antologija. Prvo izdanje pojavilo se 1977. godine u okviru edicije Bibliofilsko izdanje „Prve književne komune“ u Mostaru, a drugo 2010. godine u Gradačcu. Oba izdanja sadrže popratnu aparaturu u vidu predgovora „O pjesnicima i pjevačima sevdalinke“, te dijelove „Izvori i bilješke“, u prvom „Sredina i vrijeme nastanka sevdalinke“, odnosno „Vrijeme i prostor života sevdalinke“ u drugom, „Pogovor“ iz pera Muhsina Rizvića, potom „Abecedni popis pjesama“, kojeg nema u prvom već samo u drugom izdanju, i „Rječnika manje poznatih riječi“. Ovaj antologijski izbor najznačajnija je antologija sevdalinke i već od svog prvotnog pojavljivanja i u domaćoj i u svjetskoj nauci predstavlja nezaobilazan izbor sevdalinki. Za prvo izdanje korice i popratne ilustracije potpisuje znameniti bošnjački slikar Safet Zec, a u potonjem se kao autor likovnog izgleda korica pojavljuje također značajni bošnjački grafičar Mehmed Zaimović. Posebnost ovih izbora je velika Maglajlićeva posvećenost bavljenju sevdalinkom što se posebno oslikava kako na sam odabir pjesama tako i na njihov redoslijed unutar zbirke. Oba izdanja započinju pjesmom Poljem se vija Hajdar delija jer pjesma pamti perjanicu kao srednjovjekovno obilježje bosanske vlastele, s jedne, i kapiju utvrđenog grada na nekoj uzvisini kao sliku srednjovjekovnog bosanskog grada, s druge strane. Redoslijed pjesama otprilike prati tematsko-motivsku starost – od bosanskog srednjovjekovlja do kraja osmanske vlasti nad Bosnom.

101 sevdalinka u drugom izdanju donosi sasvim drugačiji izbor sevdalnki, nastao kao plod izbrušenijeg sagledavanja poetičkih osobenosti ovoga žanra. Najprije, tokom godina istraživanja pojavile su se uspjelije inačice neke teme, bilo da su pronađene unutar neke rukopisne ostavštine,[11] fonoarhiva[12] ili da je neki zaljubljenik u sevdalinku uspio pronaći u živom izvođenju.[13] S druge strane, svjestan da pjesma Put putuje Latif-aga zapravo pripada lirskim pjesmama o rodnom kraju, a ne o sevdahu, Maglajlić je ne uključuje u novi izbor iako je bila u prethodnom. Na sličan način, neke za sevdalinku suviše složene strukture kakvu ima pjesma Falila se Šarića kaduna nisu mogle naći mjesto unutar novoga izbora. Posebno treba istaći činjenicu da u prvi izbor nije ušla pjesma Snijeg pade na behar na voće zbog drugog stiha u kome se oslikava neki kasniji isuviše raspusan odnos prema erotskom, dok u drugom izboru Maglajlić donosi inačicu koju dobija zahvaljujući kolegi i prijatelju iz Finske Risti Pekka Penannenu. Pjesmu je još 1907. godine zabilježio Franz Hampe u Sarajevu, snimivši za potrebe „Gramophone Company“ Saliha Kahrimanovića kako pjeva i prati svoje pjevanje uz saz.

Antologija usmene lirike Bošnjaka iz 1997. godine u izdanju izdavačke kuće Alef, prva je antologija u kojoj se pojavljuju na jednom mjestu različiti lirski žanrovi u prvom i balade u drugom dijelu nakon Nametkove antologije Od bešike do motike iz 1970. godine. Uvidom u redoslijed lirskih oblika lahko je utvrditi da nisu sasvim ispoštovane priređivačeve upute, već da je izdavač unosio neke preinake prema vlastitom nahođenju. Budući da se radi o kratkim pjesničkim oblicima i da je u prijelomu odlučeno da na jednoj stranici budu po dvije kraće pjesme, došlo je do pomjeranja na način da su sasvim kratke uspavanke došle u nekoliko slučaja na vrh strane a nakon njih je uslijedila neka ljubavna pjesma na istoj stranici. Takav je raspored sasvim narušio očiglednu kompaktnost zamišljene cjeline.

Potvrdu o zamišljenoj cjelini dobit ćemo koju godinu kasnije izlaskom iz štampe antologijskog izbora Usmena lirika Bošnjaka iz 2006. godine. To je najcjelovitiji i najkompaktniji izbor bošnjačke usmene lirike. Maglajlić je ovim izborom pokazao zavidan stepen majstorstva u poznavanju građe i uređenju redoslijeda pjesama. Budući da se pojavljuje unutar reprezentativne i za Bošnjake najznačajnije edicije književnosti Bošnjačka književnost u 100 knjiga, njezin je značaj još veći jer uspostavlja svojevrstan kanon ne samo pjesama koje su odabrane nego i načina oblikovanja jednog antologijskog izbora usmene lirske pjesme. Svoje mjesto među tri stotine pjesama našla su sva najkvalitetnija do tada poznata uobličenja najznačajnijih žanrova: uspavanke, lirske pjesme s mitološkim slojevima, među običajno-obrednim svatovske i svadbene pjesme, poneka pjesma uz rad, pjesme s rodoljubivim temama pa do ljubavnih pjesama među kojima je naravno najveći broj sevdalinki, i u konačnici šaljive pjesme. Taj široki raspon lirskih tema Maglajlić je uspješno obuhvatio i primjerima oslikao ne samo zatečeno stanje već i neki pretpostavljeni kontinuitet sazrijevanja i trajanja bošnjačke usmene lirike.

O vlastitom sakupljačkom radu Munib Maglajlić nije pisao. Tek u ponekim bilješkama uz pjesme ili u radovima o Selimu Salihoviću[14] i Hamdiji Šahinpašiću[15] možemo prepoznati poneki komentar. Pritom, o bilježenju od Salihovića nailazimo na opasku da se radi o „četrdeset pjesama“, dok o drugome u samom prilogu nemamo tačan podatak o broju pjesama. Stoga nam je jedan od najrelevantnijih pokazatelja sama zbirka Usmena lirika Bošnjaka u kojoj nailazimo na dvadeset i tri pjesme uz čiji naslov u bilješci na kraju knjige stoji „zabilježio priređivač“. Najveći broj takvih pjesama Maglajlić je zabilježio od Hamdije Šahinpašića[16] i Selima Salihovića[17], zatim Raseme Katana-Nezić,[18] Namika Karabegovića,[19] Hanumice Kazaz rođ. Hadžiomerspahić,[20] Avde Buzara,[21] zatim od Ikbala i Behke Ljuca[22] te Midhata i Enise Ekić.[23] Priređivač samo za Hanumicu Kazaz rođ. Hadžiomerspahić i Rasemu Katana-Nezić navodi da su pjesme zabilježene 1972. odnosno 1974. godine, a kod svih ostalih navodi samo mjesto odakle je kazivač odnosno kazivačica. Iskazane godine nas upućuje na Maglajlićevo prikupljanje provedeno tokom oblikovanja antologijskoga izbora 101 sevdalinka iz 1977 godine.

Sasvim površnim pregledom raznolikoga Maglajlićevog bavljenja usmenom lirskom pjesmom prepoznajemo najprije velikog zaljubljenika u usmenu književnost i živi folklor, a potom i značajnog pregaoca u prikupljanju, selekciji, objavljivanju i interpretativnom analiziranju usmenoknjiževne lirske baštine Bošnjaka. Brojne studije, ogledi i osvrti iako su nastali još prije četrdesetak godina, do danas nisu prevaziđeni. Njihova je dugovječnost najbolji pokazatelj stvarne vrijednosti ovakvog pristupa književnom djelu. Baveći se temeljnim znanstvenim oblastima i povremeno iskoračujući iz njih, Maglajlić će zasigurno ostati prvo ime bošnjačke nauke o usmenoj najprije lirskoj, a potom i lirskonarativnoj pjesmi.

Literatura:

1. Historijat bilježenja i zanimanja za sevdalinku, „Godišnjak“ Instituta za jezik i književnost, knj. III-IV (1974-75), str. 395-402; Od zbilje do pjesme, Banja Luka, 1983, str. 23-36.
2. Odnos pjesme i zbilje u sevdalinci, „Izraz“, august 1974., XVIII, br. 8, str. 233-260; Od zbilje do pjesme, Banja Luka, 1983, str. 37-69.
3. Stare narodne pjesme Muslimana Bosne i Hercegovine godine, „Život“, god. 25, br. 12 (1976), str. 759-768.
4. Sužavanje antologičarskog vidokruga, „Godišnjak“ Instituta za jezik i književnost, knj. 7 (1978), str. 303-309.
5. Morići u ‘Đerzelezu’, „Odjek”, god. 31, br. 19 (1978), str. 13.; u knjizi Od zbilje do pjesme, Banjaluka 1983, str. 187-193
6. Odjeci muslimanske balade u pisanoj književnosti, „Izraz”, 28, knj. 54,  br. 5 (1984), str. 368-381.
7. Transpozicija balade Hasanaginica u drami – od Davida Todorovića do Alije Isakovića, u Motivi narodne književnosti u modernoj i savremenoj jugoslovenskoj drami, Novi Sad 1988, str. 190-202.
8. Folklorni elementi u djelu Luke Botića, „Mogućnosti“, god. 32, 10/12 (1985), str. 1079-1082.; u Usmeno pjesništvo od stvaralaca do sakupljača, Tuzla 1989, str. 122-126)
9. Pjevač i pripovjedač Hamdija Šahinpašić, “Znakovi vremena”, br. 15 (2002), str. 294-319.
10. Odnos kolektivnog i individualnog na primjeru pjevača Selima Salihovića, u Zbornik radova XXXII. kongresa Saveza udruženja folklorista Jugoslavije održanog u Somboru 1985. godine. Novi Sad, 1985, str. 243-247; u Usmeno pjesništvo od stvaralaca do sakupljača, Tuzla 1989., str. 100-105
11. Pjevač i sazlija Selim Salihović kao baštinik usmenog stvaralaštva na području sjeveroistočne Bosne, u Zbornik radova 34. kongresa Saveza udruženja folklorista Jugoslavije, Tuzla, 22. do 26. IX 1987, str. 287-292.; u Usmeno pjesništvo od stvaralaca do sakupljača, Tuzla 1989, str. 93-99
12. Prvi poznati pjesnik sevdalinke, „Oslobođenje“, 39/1982, Kulturni dodatak, str. 4; u Od zbilje do pjesme, Banja Luka, 1983, str. 7-13.
13. Dubravićev roman – zamamna razrada narodne pjesme, u knjizi: Husejn Đogo Dubravić: Sreća mladog Ljubovića: ljubavni roman iz 18. vijeka, Gradačac 2005, str. 231-243.

[1] Svoje bavljenje lirskom pjesmom, konkretno sevdalinkom, Maglajlić započinje prikazom “Jedna njemačka disertacija o sevdalinci” iz 1971. godine. Disertacija Wolfganga Eschkera Untersuchungen zur Improvisation und Tradierung der Sevdalinka an Hand der sprachlichen Figuren objavljena je iste godine u Minhenu, Njemačka.

[2] Munib Maglajlić je upravo te 1974. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu odbranio magistarsku radnju pod naslovom….. što predstavlja prvi rad te vrste kod nas.

[3] U Odjek, god. 31, br. 19 (1978), str. 13.; u knjizi Od zbilje do pjesme, Banjaluka 1983, str. 187-193

[4] U Izraz, god. 28, knj. 54,  br. 5 (1984), str. 368-381.

[5] U Mogućnosti, god. 32, 10/12 (1985), str. 1079-1082.; u Usmeno pjesništvo od stvaralaca do sakupljača, Tuzla 1989, str. 122-126)

[6] U zborniku radova Motivi narodne književnosti u modernoj i savremenoj jugoslovenskoj drami, Novi Sad 1988, str. 190-202

[7] U knjizi: Đogo, Husejn Dubravić: Sreća mladog Ljubovića: ljubavni roman iz 18. vijeka, Gradačac 2005, str. 231-243.

[8] Ovdje se nismo mogli baviti svim Maglajlićevim prikazima, jer oni izlaze iz okvira usmene lirike ili lirskonarativne poezije. Veliki je broj prikaza knjiga o usmenoj epici i knjiga usmene epike, o usmenoj prozi i usmene proze, općenito književne kritike i bošnjačke književne kritike pa sve do leksikografije. Svi oni zajedno čine jednu sasvim drugačiju temu koja bi oslikala književnu recepciju Muniba Maglajlića.

[9] U Život, god. 25, br. 12 (1976), str. 759-768.

[10] U Godišnjak Instituta za jezik i književnost, knj. 7 (1978), str. 303-309.

[11] Rukopisna ostavština Antuna Hangija.

[12] Fonoarhiv „Gramophone Company“ iz Berlina.

[13] Muhamed Žero: Sevdah Bošnjaka. 430 sevdalinki sa notnim zapisom, Sarajevo 1995; Vehid Gunić: Meraklije, Zagreb/Tuzla 1994.

[14] “Odnos kolektivnog i individualnog na primjeru pjevača Selima Salihovića“ u Zbornik radova XXXII kongresa Saveza udruženja folklorista Jugoslavije održanog u Somboru 1985. godine. Novi Sad, 1985, str. 243-247; u Usmeno pjesništvo od stvaralaca do sakupljača, Tuzla 1989, str. 100-105

“Pjevač i sazlija Selim Salihović kao baštinik usmenog stvaralaštva na području sjeveroistočne Bosne“ u Zbornik radova 34. kongresa Saveza udruženja folklorista Jugoslavije, Tuzla, 22. do 26. IX 1987, str. 287-292.; u Usmeno pjesništvo od stvaralaca do sakupljača, Tuzla 1989, str.  93-99

[15]“Pjevač i pripovjedač Hamdija Šahinpašić“, Znakovi vremena, br. 15 (2002), str. 294-319.

[16] Kolo igra nasred Sarajeva (61), San zaspala Fatma u bašči (65), Visoko, kleto, gornje stoborje (158), Razbolje se Zarka na majčinu krilu (179), Pođoh na vodu, ne znam na koju (211), Sanak me mori, glava me boli (236), Beg Ali-beg ikindiju klanja (252)

[17] Vilu ljubi Murtez Alagiću (13), Beg Ali-beg po jezeru str’jelja (16), Mujo đogu po mejdanu voda (69), Kad ja pođoh na Bembašu (93),  Ja prošetah Rahićkim sokakom (129), Putem kasa lisičina (296)

[18] Sinje more i dubine tvoje (97), Sinoć paša pašunicu kara (105), Kad puhnuše sabahzorski vjetrovi (106)

[19] Otkako je Banja Luka postala (103), Mujo kuje konja po mjesecu (144),  Ja zagrizoh šareniku jabuku, (151)

[20] Mene dragi ostavio (99)

[21] U travniku na Daltabaniku (112)

[22] Na Vratniku čudan bostan kažu (89)

[23] Oj djevojko, džidžo moja (146)

Izvor: biserje.ba