Sjećanje na Gorana Čišića: “Čuvajte mi moju Bosnu i moj Vakuf.“

“Kazuj Bosno, treba li ti krvi, tvoji Goranovi dati će se prvi”, pjevali su Čišićevi borci.

Piše: Faruk Vele

Ima ljudi čiji se podvizi nikada ne zaboravljaju. Ono što je za Mostar Midhat Hujdur Hujka, za Sarajevo Safet Zajko, Enver Šehović i drugi, za Krajinu generali Izet Nanić, Mehmed Alagić i Atif Dudaković, za širi tuzlanski kraj Mehdin Hodžić – Crni labud ili kapetan Hajro Mešić, za Srebrenicu i Žepu Naser Orić, odnosno Avdo Palić, to je za Gornji Vakuf bio i ostao rahmetli Goran Čišić.

Veliko djelo

Danas se navršavaju tačno 29 godine otkako je Čišić poginuo u borbama za oslobođenje Donjeg Vakufa, tačnije u području sela Podripci kod Bugojna.

Stradao je u činu natkapetana, na dužnosti komandanta Diverzantskog bataljona 7. korpusa Armije RBiH. Ratno priznanje “Zlatni ljiljan“, za herojski doprinos otporu agresiji na Republiku BiH, posthumno mu je dodijeljeno 1995. godine.

Iza 38-godišnjeg čovjeka ( rođen je 31. oktobra 1956)., ostali su jedan čestit život i veliko djelo koje srednja Bosna ne zaboravlja.

Njegova se djela trebamo prisjetiti posebno ovih kada se navršava još jedna godišnjica presude Haškog tribunala za “udruženi zločinački poduhvat” i “međunarodni oružani sukob”, s učešćem Republike Hrvatske. U  Gorenjm Vakufu, gradu kojeg je Goran branio, ta agresija je bila najočitija.

Goran Čišić i brojni drugi komandanti i borci Gornjeg Vakufa, najzaslužniji su što je ideja tzv. Herceg-Bosne i komadanja naše domovine razbijena u srcu bosanske države.

Komandant Goran vodi porijeklo iz čuvene mostarske porodice Čišića, iz koje je potekao i legendarni Husein, Husaga Čišić, intelektualna veličina i antifašista koji je na Ustavotvornoj skupštini Jugoslavije jedini digao glas protiv nepriznavanja Bošnjaka.

Gornjovakufski heroj bio je od onih velikana koji su naslućivali opasnosti agresije na našu zemlju. Radio je u Općinskom štabu Teritorijalne odbrane (TO) Gornji Vakuf, gdje je usavršio svoja vojna znanja. Njih je već 1991. u skoro nemogućim uvjetima prenosio mladićima koji će kasnije srcem braniti kapiju Bosne, Gornji Vakuf. Onaj gradić koji je zbog tog nevjerovatnog otpora HVO-u i brigadama Hrvatske vojske (HV) zaslužio epitet herojskog.

Bio je komandant za kojeg su njegovi borci, kako su bilježili sarajevski novinari poput Senada Avdića, tvrdili da poginuti ne može!

Godine 1993., dok je Gornji Vakuf osam mjeseci bio u potpunom okruženju i u njega se moglo doći samo “vratolomnim planinskim putevima”, Čišić i njegovi momci- predvodeći praktično druge jedinice 317. slavne brdske brigade Armije RBiH – svojim smjelim akcijama oslobodili su zaleđinu grada i omogućili komunikaciju sa susjednim općinama.

I danas se u Vakufu sjećaju kako je jurišao pucajući iz terenskog vozila pri brzini od sto na sat, prolazeći silovito kroz neprijateljske linije, te kako je u više navrata zamalo stradao od snajperskih hitaca.

– Ne, Goran ne može poginuti, ja sam u to uvjeren – pričao je avgusta 1993. uglednom bh. novinaru Senadu Avdiću Goranov najbolji borac i kum Hakija Topić, koji je kasnije i sam poginuo.

Posljednje riječi

Nažalost. Goran je poginuo od agresorske granate.

“Kazuj Bosno, treba li ti krvi, tvoji Goranovi dati će se prvi”, pjevali su Čišićevi borci.

Reporter Akif Agić zabilježio je da posljednje riječi heroja Gorana Čišića bile:

“Čuvajte mi moju Bosnu i moj Vakuf.“

Na njegovoj dženazi plakao je grad koji je odbranio.

Uprkos svim poratnim izdajama heroja, bivših boraca Armije RBiH, izdajama ideja za koje su oni žrtvovali svoje živote, uprkos činjenici da su heroji “berlinskih brigada” profitirali i postali mjera uspjeha u ovom društvu, velikani poput Čišića i drugih ostali su svijetli simboli, stubovi našeg ponosa.

Iza Gorana Čišića ostali su supruga Hasiba, sin Mensur i kćerka Sanja. A ostala je i jedna ulica u Sarajevu koja danas nosi njegovo ime, kao i planinarski pohod kojim ga se sjećaju. Tako je bilo u danas.

Nažalost, u ime “pomireja”, njegovo ime izbrisano je iz naziva osnovne škole u rodnom mu gradu.

Borbe u Trnovu

Vatrenim patriotskim govorom o patnjama opkoljenog i razorenog Sarajeva pokrenuo je, u avgustu 1992. godine, svoju jedinicu (227 boraca) i odveo je na Igmansko bojište radi pomoći u odbrani Sarajeva, zapisao je Hasib Mušinbegović. U silovitom napadu stjerao je agresorske jedinice do Krupca, a zatim nastavio vođenje žestokih borbi radi oslobađanja Trnova. U oktobru 1992. sa oko 200 svojih boraca Goran se opet našao na Igmanu. No, morao se brzo vratiti, jer su postrojbe HV/HVO-a ponovo udarile na Gornji Vakuf kako bi ga okupirale.

Goran, ratna reportaža Akifa Agića: