Sjećanje – Profesor Kasim Hadžić, čovjek etike, znanja, rada i uspravnog hoda

Sjećanje na profesora Kasima Hadžića, a povodom 100 godina od njegovog rođenja, obilježeno je tribinom u Gazi Husrev-begovoj medresi na kojoj su o istaknutom profesoru i publicisti govorili mr Muharem Omerdić, prof. Mustafa Spahić, dr. Enes Karić i prof. Halim Husić.

Piše: Bisera Džidić

Mr Omerdić, koji je autor najpotpunije i najtoplije biografije profesora Hadžića, govorio je u na tribini u četvrtak o pedagoškom radu i iznimnom doprinosu Hadžića koji je predavao pet predmeta u Medresi, i koji je napisao  skripte, udžbenike, te 132 teksta o Akaidu (predmet  o vjerovanju, vjeri), ostavljajući  značajnu udžbeničku i publicističku građu.

Opisujući Hadžića  kao profesora uspravnog hoda koji iz državne službe dolazi  u Gazi Husrev-begovu medresu školske 1967./1968. sa 50 godina života u punoj zrelosti i na “duplo manju plaću”, prof. Spahić je  rekao da je to bio najznačajniji događaj kad je u pitanju pisanje udžbenika na bosanskom jeziku.

– Kao što je u radu, planu i programu rada škole bio najznačajniji događaj poslije osnutka, objedinjavanje Kuršumlije i Hanikaha 1920./1921. godine u Gazi Husrev-begovu medresu tako je kada je pisanje udžbenika vjerskih predmeta na bosanskom jeziku, bio dolazak profesora H. Mehmeda Handžića i Kasima Hadžića. Za obojicu, bez ikakvog pretjerivanja, može se kazati da su izuzetni ljudi koji ostavljaju vrijedan, vjerodostojan, plodonosan i koristan trag u vremenu i prostoru su ljudi duha, uma, talenta, vizije, ideala, principa, karaktera, širokog znanja, hrabrosti, postojanosti, volje i energije – rekao je prof. Mustafa  Spahić koji je u Medresi bio učenik profesora Hadžića.

Opisujući predanost  radu i humanost  profesora Hadžića, uvodničar Spahić je rekao da je dolaskom u Medresu, na pola manju platu, profesor Hadžić  radio šest dana sedmično, jer se radilo i subotom,  imao je po šest časova plus što je bio razrednik, vodio debatni klub učenika protiv pušenja, držao kurseve iz esperanta, usmeno komunicirao skoro sa svim učenicima, sa svršenicima, posebno sa onima koji su u vojsci i na studijama vani se dopisivao, siromašnim đacima svojim autoritetom, ugledom i povjerenjem osiguravao je stipendije, grupe i grupe učenika vodio je kod sebe na ručak i večeru i pričao s njima kao sa kolegama. Neprekidno je u „Preporodu” vodio rubriku „Vijesti iz Medrese”, sarađivao je  u „Glasniku”, „Takvimu”, kasnije u „Islamskoj misli.”

Od 1967. do 1978. godine, napisao je deset skripti i to pet iz Akaida i pet iz „Povijesti islama”, dakle deset kompletno za svaki razred od prvog do petog.

-Sa kakvom je tada tehnikom radio, na kakvim je mašinama radio, pod kakvim uvjetima ih kopirao i umnožavao u skripte, to je ondašnjim, a kamo li sadašnjim generacijama bilo nezamislivo. U tom radu vodio ga je čisti nijjet, islamska energija, kur’anski nalog vjerovanja u Allaha i Ahiret, naređivanja univerzalnog dobra i zabranjivanja univerzalnog zla i hitnja u činjenju dobra. To je bio čovjek etike poziva, etike dužnosti, etike odgovornosti, etike misije, etike čina, etike dobrog i korisnog djela. U svemu ga je pratila i sa njim skupa danoćno radila njegova  supruga hadži Hedija hanuma. Na desetine hiljada stranica, tekstova otkucano je u njegovom stanu blizu džamije Magribije – evocirao je prof. Spahić u svom izlaganju sjećanje na prof. Kasima Hadžića.

Akademik Enes Karić je  naglasio da je profesor Kasim Hadžić uočio  potrebu svoga vremena da na svoj način, u tadašnjim glasilima Islamske zajednice, posveti veliku pažnju jednom “novinskom i časopisnom” promoviranju etičkih poruka Kur’ana i učenja koja se iz tih poruka izvode. Gotovo tri decenije pisao je o takvim temama.

-Jezik ovih njegovih eseja i članaka je jedar, učiteljski, neposredan, umjereno sugestivan, sve u svemu – glas mudroga muderisa – rekao je akademik Karić.

Nadalje, kaže akademik Karić, eseji i članci Kasima Hadžića o islamu, Kur’anu, Muhammedu, a.s. pokazuju jedan stil koji insistira na prevalentno etičkim čitanjima i tumačenjima vrela islama. Postavljajući pitanje da li je profesor Hadžić bio pristalica tzv. “naučnog tumačenja Kur’ana”, akademik Karić navodi kako je imao određena povjerenja u “naučno tumačenje Kur’ana i islama”. To se vidi po njegovim esejima i člancima: “Dva kur’anska ajeta i jedna izuzetna prirodna pojava”, “Obrezivanje – efikasna mjera za sprečavanje nekih vrsta raka”, “Najraširenija bolest XX vijeka (alkohol)”, “Post – operacija bez noža”, “Islamski post i savremena znanost”, “Nakon jednog znanstvenog otkrića”, “O štetnosti piva”, “Tarkovski o besmrtnosti duše”, “Šta je Kustoa dovelo u islam?”, “Stav islama prema drogiranju” , navodi akademik Karić naslove Hadžićevih članaka i eseja.

Ipak, opći je utisak, zaključuje akademik Enes Karić, da profesor Kasim Hadžić nije bio protagonista tzv. “scijentizirajućih tumačenja” Kur’ana.

U svom izlaganju akademik Karić je istakao da je  Hadžićev životni put bio  tipična sudbina alima i intelektualca  iz 20. stoljeća, te da je Hadžić oslovio mnoge teme, ljude, epohe, historijske dionice, povijesna vremena, da je bio slavni hroničar Gazi Husrev-begove medrese.

Profesor i publicista Kasim Hadžić rođen je 19. decembra 1917. godine u selu Zaostro, općina Priboj. Završio je Veliku medresu u Skoplju i Višu šerijatsko-teološku školu u Sarajevu.

Od januara 1942. godine službovao je u tadašnjem Kotarskom šerijatskom sudu u Sarajevu, gdje je nakon dvije godine rada 1944. položio šerijatsko-sudački (kadijski) ispit. Potom je radio u Vrhovnom šerijatskom sudu u Sarajevu, a bio je i sekretar Društva šerijatskih sudaca u vrijeme kada je predsjednik bio hafiz Ibrahim ef. Mehinagić. Godine 1945. premješten je u Zagreb za šerijatskog sudiju, u Kotarskom šerijatskom sudu, a izvjesno vrijeme je radio i u Ministarstvu pravosuđa Hrvatske. Po završetku Drugog svjetskog rata, kada je ukinut Šerijatski sud, Kasim Hadžić je zatvoren dva mjeseca, pa pušten i ponovo zatvoren i osuđen na šest godina robije, na što se on žalio. No, na osnovu njegove žalbe Vojni sud ga je osudio na dvanaest godina zatvora. ‘Odležao’ je 50 mjeseci, oslobođen optužbe i vraćen u Sarajevo. Bio je osuđen zbog tri stvari: prvo, imao je drugačije mišljenje za status Sandžaka od vlasti (smatrao je da Sandžak treba da bude u sastavu BiH), drugo, što je bio 40 dana predsjednik općine Priboju i treće – što je bio glavni i odgovorni urednik lista “Osvit”.

U Zagrebu je studirao Pravni fakultet. Godine 1953. vraća se u Sarajevo gdje je radio u nekoliko poduzeća: Tvornici kisika u Rajlovcu, potom osam i po godina u ŽGP Sarajevo, “Unitehni” i “Kooperativi”. Svuda je ispoljio izuzetne sposobnosti i dao značajan doprinos u radu i razvoju tih firmi, zajedno sa svojom suprugom. Njegovi savremenici i danas evociraju uspomene na njegovu pedantnost, odgovornost i dostojanstvo u radu.

Od 1.septembra 1967. godine dolazi za profesora u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, gdje njegove sposobnosti tek dolaze do izražaja.

Hadžić je u Medresi pokrenuo i osnivanje lista za učenike “ZEM-ZEM”, poznat generacijama Bošnjaka. Objavljivao je u islamskoj štampi „Preporodu“, „Takvimu“, „Glasniku“. Bavio se publicistikom, a najviše je pisao o Gazi Husrev-begovoj medresi.

U mnogim listovima i časopisima objavio je znatan broj interesantnih tekstova koje je prevodio sa arapskog, francuskog, talijanskog i esperanto jezika, a savršeno je govorio i engleski jezik.

Zahvaljujući njegovim tekstovima i predavanjima pozivan je na mnoge skupove kao govornik i predavač, jer je imao izuzetan dar govorništva.

U školama je održao bezbroj predavanja, a rado je išao u mnoga sela i krajeve širom BiH i drugih prostora, potom pljevaljskog i pribojskog kraja, još od studentskih dana.

Godine 1958./59. učio je i usavršio esperanto jezik, i kao esperantista bio je poznat na širim prostorima. Od 1960. godine bio je doživotni član Svjetskog saveza esperanata, a od 1974. i delegat ovog Saveza za islamistiku. Pisao je o djelu svoga prethodnika na toj funkciji dr Chiussia, prevodioca Kur’ana na esperanto. Pisao je na esperantu u listovima “Jugoslavija Fervojisto” u Zagrebu, “LA SUDA STELO” u Beogradu.

Tečajeve esperanta držao je u Medresi, gdje je 69 učenika završilo esperanto, potom u nekoliko srednjih škola u gradu i nekim općinama Bosne i Hercegovine.

U nekoliko brojeva “Glasnika” objavio je “Putopis od Sarajeva do Meke i Medine”.

Ostao je u trajnom sjećanju mnogih generacija Medrese, ne samo kao profesor i vaspitač, nego kao roditelj, prijatelj i dobročinitelj mnogim medresantima i svima koji su ga poznavali i sa njim po bilo kom osnovu sarađivali.

– Štitio je učenike. Njegove kolege i medreslije su ga smatrali njihovim ambasadorom. Borio se za njihova prava, siromašnim obezbjeđivao stipendije, stanovanje, udžbenike – istako je sa puno emocija i pijeteta prof. Halim Husić prezentirajući opširnu biografiju profesora Kasima Hadžića.

Umro je 1990. godine u Sarajevu, gdje je i ukopan, uz prisustvo velikog broja Sarajlija i njegovih poštovalaca iz raznih krajeva BiH i bivše Jugoslavije.

U Sarajevu na području Općine Novi Grad jedna ulica nosi ime Kasima Hadžića.