‘Slučaj Terzić’, ustaljena praksa: Bosanski igrači i stručnjaci najzaslužniji za uspjehe hrvatske reprezentacije!

Aktuelno agresivno prisvajanje fudbalskog trenera Edina Terzića od strane medija u bosanskom najbližem susjedstvu kao da je začudilo bosansku online publiku…

Nakon što je ovaj stručnjak počeo bilježiti uspjehe s njemačkom ekipom Borussia Dortmund, mediji u Hrvatskoj kao da se takmiče u naslovima u kojima će Terzića označiti – ‘hrvatskim trenerom’ i ‘Hrvatom’!

Mladi stručnjak rođen je u Njemačkoj od oca Bošnjaka i majke Hrvatice. Sličan slučaj kao i kod Zlatana Ibrahimovića, najvećeg fudbalera i sportiste kojeg je imala Švedska.

Sinoć je B. Dortmund i u drugoj utakmici polufinala Lige šampiona pobijedila bogati PSG (1:0). Terzić je tako, za mnoge nenadano, doveo svoj tim na prag uspjeha iz 1997. Pohvale na račun mladog trenera i njemačke ekipe ne izostaju.

Ovaj fudbalski stručnjak ne krije da podjednako navija za sve tri reprezentacije – Njemačku, Bosnu i Hrvatsku. Pritom ističe da je njegova nacija – fudbal! Edin bez opterećenja posjećuje očev toprak u Donjem Vakufu, ljetuje u Makarskoj…

Neko bi se zapitao zašto mediji u RH imaju toliku potrebu hrvatizirati jednog Edina Terzića, međutim – riječ je o kontinuitetu. Bosna je prosto baza tog sporta u RH – bosanski ljudi temelj su hrvatske reprezentacije!

Bez bosanskih igrača i stručnjaka, Hrvatska bi u fudbalu/nogometu bila prosječna evropska selekcija. Jedan Luka Modrić, iako vrhunski fudbaler – jedan od najvećih iz Jugoistočne Evrope, teško bi pravio razultatsku razliku bez dobrih saigrača. A njegovu saigrači u reprezentaciji jesu Bosanci – Kovačić (Man. City), Pašalić (Atalanta), Pongračić (Lecce), Sosa (Ajax)…

‘Jedna lasta ne čini proljeće.’ Tako ni odlični Mhitarjan u Armeniji ili isto tako kvalitetan Kvaratskhelia u Gruziji ne prave posebnu razliku, razliku koja bi prosječne selekcije u kojima igraju uzdigla na neki viši nivo.

Vratimo se kontinuitetu bosanskog prisustva u hrvatskom reprezentativnom fudbalu.

Treba li podsjetiti kako je predsjednik HNS-a bio Bugojanac Vlatko Marković, da su dva najuspješnija selektora Travničan Miroslav Blažević (3. mjesto na SP ’98) i Livnjak Zlatko Dalić (finale SP-a 2018. i 3. mjesto SP-a 2022). Zdravko Mamić je pak godinama kroz Dinamo selektirao igrače za reprezentaciju.

Glavne zvijezde i nosioci uspjeha Hrvatske u Francuskoj 1998. bili su Šuker, Boban, Stanić, Soldo, Šimić – momci ‘naše gore list’.

A ovo su neka od imena koja su proteklih decenija nosila dres hrvatske reprerezentacije i bez kojih je nezamisliv bilo kakav uspjeh susjeda. Svi oni porijeklom su iz naše zemlje – rođeni su u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Njemačkoj..

Nikola Jurčević, Josip Šimunić, Niko i Robert Kovač, Dario Šimić, Danijel Pranjić, Filip Topalović, Ivo Iličević, Nikica Jelavić, Igor Cvitanović, Mario Tokić, Zvonimir Boban, Zvonimir Soldo, Krunoslav Jurčić, Mario Stanić, Danijel Šarić, Davor Šuker, Boris Živković, Stjepan Tomas, Jerko Leko, Ivan Klasnić, Mladen Petrić, Mario Mandžukić, Zoran Mamić, Vedran Ćorluka, Darijo Srna, Alen Halilović, Tin Jedvaj, Borna Barišić, Ante Budimir, Dejan Lovren, Mateo Kovačić, Josip Šutalo, Mario Pašalić, Marin Pongračić, Borna Sosa, Luka i Petar Sučić…

Rreprezentacija Hrvatske je, mogli bi reći, svojevrsna bosanska ‘B’ selekcija. Ili ‘A’ selekcija, obzirom na njene uspjehe.

‘Hrvatska reprezentacija nikad ne bi opstala da nema igrača iz Bosne‘ – reći će u jednom intervjuu Mato Neretljak, još jedan bosanski igrač koji je nastupao za Vatrene.  On je kazao, da su reprezentaciju susjeda u vrijeme kada je on igrao 75 ili 80 posto činili igrači rođeni u našoj zemlji!

Referirajući se na sličan primjere, u oči upada nemali broj francuskih reprezentativaca koji su afričkog porijekla i zbog čega nerijetko Francuze prozivaju navijači drugih selekcija, svakako i Hrvatske. Iako situacija nije vidljiva kao u navedenom primjeru, Hrvatska je u tom smislu puno slična Francuskoj. A i po uspjesima nije daleko.

Ne profitira samo Hrvatska od naših sportista. Srbija, Slovenija i druge zemlje također odvode bosansku djecu i s njima postižu uspjehe. Nisu rijetki slučajevi da oni potom, nakon određene greške ili neispunjenih očekivanja, bivaju prozivani i omalovažavani zbog svog bosanskog porijekla te odbačeni od navijača i javnosti.

Bosanci tako postaju ‘Afrikanci Evrope’, iz čega bi se opet mogle izvući i neke druge premise vezane za politiku, iskorištavanje, organizaciju…

(MiruhBosne)