Snijeg u Sarajevu – kad su se i komunistički ateisti zahvalili Bogu

Ili je to globalno zagrijavanje ili đavolski hir zime, ali Olimpijske igre u Pekingu počet će ovog vikenda bez snijega, piše sporttechie, osvrćući se na ZOI bez snijega i vještački snijeg kao alternativu. Veći teksta zapravo je podsjećanje na Olimpijadu u Sarajevu – kada je bilo snijega, u posljednji čas.

…Ubrzo je usmena predaja uspjela izaći iz Michigana, teško skrenuti preko Atlantskog okeana i smjestiti se u…Sarajevo.

Bilo je to 1984., četiri godine nakon Olimpijade „Čudo na ledu“ u Lejk Plesidu u Njujorku, gde je snijeg bio na visini zadatka — kao da su morali da ga voze kamionima s ravnim platformama.

Ali Sarajevo, grad domaćin Zimskih igara 1984., nikada neće biti u takvoj situaciji. Da li?

Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine, bilo je praktično zimska zemlja čuda. Uglavnom je snijega na tlu bilo do aprila, a čak i u srcu vlažnog ljeta, obližnja planina Bjelašnica i planina Igman bili su prekriveni snijegom. Metar snježnih padavina tokom noći bio je redovna pojava od oktobra do marta, a mještani pričaju priču o 11 elitnih skijaša koji jedne noći 1960-ih nikada nisu sišli s planine Bjelašnice, nakon što su stradali u snježnoj lavini.

S obzirom na to da su se na istoj planini Bjelašnici održavale olimpijske alpske skijaške trke 1984. godine – ni manje ni više, ni u gorko hladnom mjesecu februaru – snijeg je izgleda najmanje brinuo Sarajevo. Magla, najgušća i najzasljepljujuća magla poznata čovjeku, bila je veća briga. O slutnoj magli pisale su bosanske pjesme: Duni vjetre, malo sa Neretve, pa rastjeraj maglu po Mostaru. Ali snježne padavine bile su potpuna garancija, izvor ponosa, nešto na što je grad mogao okačiti svoje vunene kape.

Problem je bio u tome što je krajem januara/početkom februara 1984. vani bilo ugodno, barem po sarajevskim standardima. To je bilo demoralizirajuće. Književnica Azra Nuhefendić, Sarajka koja je to svjedočila vlastitim tužnim očima, napisala je 2014. godine za BalcaniCaucaso.org elokventan tekst za sjećanje, rekavši:

“Oko četiri miliona građana Bosne i Hercegovine skeniralo je nebo čekajući snijeg. Probudili smo se u noći da provjerimo. Prvo pitanje ujutru po buđenju bilo je: „Pada li već snijeg?“ Okrivljavali smo meteorologa što je pogriješio, a vjernici su se molili za snijeg. Sve uzalud… Došlo mi je da zaplačem, da je to prava nepravda. Mnogi drugi su se osjećali isto… Niti jedna pahulja na vidiku.”

Ali Nuhefendić je vidjela nešto neobično preko ramena jer je poželjela snijeg početkom februara 1984:

“Topovi za pravljenje vještačkog snijega također su bili spremni, ali ovo je izgledalo kao višak predostrožnosti. U stotinu godina prije XIV Olimpijskih igara, u Sarajevu i okolnim mjestima u februaru bi uvijek bilo snijega.”

Ti topovi, da li je to znala Nuhefendić ili bilo koji drugi Sarajlija, pripadali su Joeu i Betty VanderKelen.

Hej, bili su SMI-jevi Snowmaking Highlanders, iznajmljeni za takve trenutke za svaki slučaj, sa sposobnošću da od pustih brda prave snježne planine. Joe i Betty su očito uspjeli sklopiti ugovor jer su do tada imali prodajne predstavnike u Evropi koji kupuju njihovu tehnologiju, nečuvenu tehnologiju.

Kako je to objasnio predstavnik Olimpijskog komiteta, Highlander je mogao brzo prskati vodu koja bi bila ohlađena vazdušnim kompresorom u vozilu, izbacujući pjenu od snijega koja bi im se odbijala od rukava jakne. Prateći vazdušni lift bi omogućio mašini da efikasno rasipa snijeg na tlo, gdje bi timari mogli da uđu i naprave trkalište.

-Dakle, odgovor Olimpijskog komiteta bio je: prodato. A na osnovu vremenskih prilika tog februara, ili nedostatka istih, ispostavilo se da je to bila presudna odluka. Highlander je bio spreman da se kotrlja… sve dok se nešto veličanstveno i anđeosko nije pojavilo s neba uoči ceremonije otvaranja: pahulje.

Još uvijek se sjećam gdje sam tačno bila: na Vase Miskina, danas Ulica Ferhadija, gdje počinje stari dio grada, Baščaršija“, napisala je Nuhefendić. “Bilo je ljudi koji su skakali od radosti. Drugi su se držali za ruke i plesali, neko je vrištao. Nekontrolisano sam se smijala, držala ruke otvorene, okretala se sa podignutom glavom. Htjela sam osjetiti pahulje na licu… Snijeg je bio prekrasan, suh, takav koji se ne rastvara odmah, već ostaje. Pahulje su bile velike, elegantne kao leptiri… Vjerujem da su te večeri mnogi komunistički lideri, nužno ateisti, zahvalili Bogu.”

Ali pazite šta želite…jer snijeg neće prestati da sipa, koji se nakuplja preko metra samo u sitne noćne sate. Problem je bio obrnut. U kombinaciji sa umjetnim snijegom SMI-a, na stazama je bio višak.

“Radiom su građani pozvani da priteknu u pomoć”, napisala je Nuhefendić. „Hiljade su se odazvale i radile cijele noći, uključujući i vojnike Jugoslovenske narodne armije. Sljedećeg jutra, staze su bile savršene, cijeli grad čist i uredan.”

Građani su bili toliko preplašeni da su bukvalno hvatali snijeg sklopljenim rukama prije nego što je udario o tlo. Sljedećeg dana, slikovite ceremonije otvaranja bile su doslovno plesane na snijegu. I iako je prva sedmica alpskih trka na kraju otkazana, poruka je jasno poslata: Zimske olimpijske igre su dobre onoliko koliko ima snijeg, ili, u najgorem slučaju, snijeg SMI.

Calgary je—četiri godine kasnije, 1988.—u suštini tražio od Sarajeva broj telefona VanderKelenovih. Ako je zimskom utočištu poput Bosne i Hercegovine potrebno zasnježenje u pripravnosti, prozračno vrijeme zapadne Kanade zasigurno bi bilo još neuobičajeno i zahtijevalo bi održavanje.