“Sniper Alley Photo”: U petoj epizodi njemački fotoreporter Peter Kullmann govori o “vikend četnicima”

“Sniper Alley Photo”: U petoj epizodi njemački fotoreporter Peter Kullmann govori o “vikend četnicima”

U okviru dokumentarnog serijala “The Story Behind The Photo” objavljena je peta epizoda u kojoj njemački novinar i fotoreporter Peter Kullmann govori o “vikend četnicima“.

Dokumentarni serijal sastavni je dio “Sniper Alley Photo”, autorskog projekta Sarajlije Džemila Hodžića, pokrenut 2019. godine. Riječ je o serijalu mini dokumentaraca i potresnim svjedočenjima u kojima strani fotoreporteri, koji su boravili u opkoljenom Sarajevu, govore o tome kako su nastale njihove fotografije.

Do sada su o svojim fotografijama govorili Enrico Dagnino, Thomas Haley i Christopher Morris, Enric Marti, a u petoj epizodi o vrlo potresnim iskustvima govori njemački fotoreporter Peter Kullmann.

Hodžić ističe, kako odrastajući u toku rata i pod opsadom Sarajeva, nije jednom čuo za izraz “vikend četnik” i to je uvijek doživljavao, kako kaže, “kao neku vrstu morbidne igre neljudi koji su žedni naše krvi”.

“Znam da vikendima nije bilo baš preporučljivo izlaziti vani upravo zbog tih ‘vikend četnika’ koji su čekali svoj momenat da zadovolje svoje bolesne apetite. I dan danas mi odzvanja taj termin o kojem Peter govori u našoj epizodi”, kaže Hodžić

Kullman priča kako je s Johnom Burnsom došao do mjesta odakle su snajperisti pucali po Sarajevu.

“Vozili bismo se skroz preko do Grbavice. Morali ste ići skroz okolo iza aerodroma i do panoramskog puta i onda sići. Bila je to duga vožnja. Trebalo nam je nekoliko sati da dođemo tamo prolazeći kroz sve kontrole, da bi u osnovi, završili nekih 800 metara preko puta Holiday Inna gdje smo boravili. Ali kad bi tamo stigli, bilo je vrlo čudno”, kaže Kullmann te nastavlja:

“I to se ispostavilo da će nakon drugog ili trećeg dana biti vrlo čudna situacija, jer su se ti ljudi pozdravljali kao da smo prijatelji. A ja kako sam Nijemac i kako su neki od njih pričali njemački sa mnom, rekli bi: ‘Mi radimo u Štutgartu, radimo za veliku autokompaniju. Moramo se naći kad ovo završi’, i slične stvari, što je bilo jako čudno.”

Kaže kako je to bila teška i nerealna situacija.

“Više puta smo imali situaciju koja je bila vrlo teška i gotovo nas je natjerala da odustanemo od cijelog projekta kada su nas pitali: ‘U redu, koga ćemo ubiti za tebe? Želiš li nas slikati kako pucamo u nekoga, hoćeš li? Imate li dugi objektiv s sobom? Možete li vidjeti koliko mi možemo vidjeti s našim…’?”

Hodžić na kraju dodaje kako je kultura sjećanja sastavni dio projekta i ovaj kratki film je samo jedan mali dio njihovog rada. Zahvalio je ljudima koji su podržali njihovi kampanju i donirali sredstva te svom timu koji stoji iza projekta, posebno Emiru Jordamoviću i Adnanu Pašefendiću i svim drugim kolegama bez čije pomoći ništa od ovoga ne bi bilo moguće.

“Sniper Alley Photo” pokrenut je 2019. godine, a Hodžić će tada pronaći fotografije ubijenog brata Amela, jednog od 1.601 ubijenog djeteta opsade Sarajeva. Ipak, ovo nije bila samo njegova lična priča, odlučio je identificirati i arhivirati fotografije iz ratnog Sarajeva, iz perioda 1992.-1996., da se tako pronađu i ostala djeca sa ratnih fotografija, prenesu iskustva ratnih fotografa te da se prenesu zaboravljene priče i ratne strahote iz vremena najduže opsade jednog glavnog grada u modernoj historiji. Vremenom se ispostavilo da je “Sniper Alley Photo” postao vrlo značajna platforma za očuvanje istine. “Sniper Alley Photo” danas posjeduje ogromnu bazu fotografija iz doba opsade i rata u Bosni i Hercegovini, prenosi AA.

Ovom prilikom podsjećamo na tekst srbijanskog autora Stefana Simića, koji objavljen prije nekoliko godina.

MALI DOĐI NEKI DAN DA PUCAŠ NA SARAJEVO

Priča mi juče poznanik

Koji živi u centralnoj Srbiji i nije bio u ratu

Kako je bio na jednoj proslavi, u svom gradu, daleko od Bosne

I neki tip koji tek što je stigao sa ratišta, valjda na produženi vikend

Prepričavao anegdote

I u jednom trenutku mu predložio

– Mali, dođi neki dan da pucaš na Sarajevo

Dam ti haubicu, i udri –

Još mi odzvanjaju te reči…

Pitam ga – zvao te da pucaš u neke mete –

Pošto ga nisam iz prve razumeo

– Ma ne, okupirali su grad, pa odozgo, po svemu, pa šta dohvatiš… –

Na grad?

Na ljude?

Ne sećam se da sam skoro čuo bolesniju priču

Okupiraš grad i pucaš

U koga, zašto

Ne znaš tačno, ali pucaš

Pucaš dok ima metaka, dok ti ne dosadi…

Dovedeš redom društvo, prijatelje, familiju

I pucate

Kao neiživljeni klinac na video igricama

Samo što su ovo realni ljudi, realne kuće, sve realno

I pucaš

Bez da te je briga da li si nekoga ubio

Dok spava

Dok čita

Dok umire od gladi

Dok ne zna šta će sa sobom

A meci prolaze

Ne znaš ni odakle, ni zašto

Samo krenu

Ni od kuda

I udaraju svuda po sobi, telu, uspomenama…

I možda i imaš šanse da preživiš

Ali nemaš šanse da se od svega toga ikada oporaviš

Da i posle, mnogo posle

Ti se priviđa sve to isto

Kao u najgorem košmaru

A ti zaključan

Na odloženom streljanju, koje svakog časa može da se desi

Bez najave

* * *

Kada sam prvi put imao nastup u Sarajevu

Ne tako skoro

Jedan stari sarajlija na moje pitanje u vezi smeštaja

Rekao mi je da bi me rado primio na noćenje

Ali da se njegova žena zaklela

Da joj niko ko dolazi iz Srbije

Neće prespavati u kući

Nisam je tada razumeo

Samo sam odmahnuo rukom, kao na neku glupost

Nakon ove priče je razumem

Da ti neko godinama puca na grad

Upoređujući grad sa kurvom

I redaljkom

I svi imaju pravo, svako svoju turu

Ludila, i metaka

Da pokaže da je muško…

A to što neko strada, ma koga briga

I ko to zna

I gde se to piše…

Nekad je bilo Valter brani Sarajevo

A posle

Valter ruši Sarajevo

Srećom Sarajevo nikada neće biti srušeno

Ostaće večno da žive svi ti dragi likovi u njemu

I da čine dušu grada

Iako ih odavno više nema

Kiko, Mirza, Davorin, Kemo, Dario,…

Jesu pucali u njega, jesu ga ranili

Ali nisu ga ubili

Niti će

Sarajevo je slobodno

Bosna je slobodna

Sarajevo je živo

Bosna je živa

I nije srpska, i nije hrvatska, nego svačija i ničija

Tačnija, svoja

I svih nas koji je nosimo u srcu

Režiser filma ‘Sarajevo safari’: Nisam vjerovao da toliko zlo i postoji, ali su se pojavili svjedoci

Previous 'Posljednjih pola godine intenzivno radimo na razvoju letjelice i nalazimo se u završnoj fazi pripremanja prototipa'
Next Fudbaleri engleskih velikana u dresu komšija – majke talentovanih igrača porijeklom iz Sarajeva i N. Pazara

You might also like

AGRESIJA|GENOCID|URBICID

Pettigrew: Nakon presude u Haagu udruženja žrtava imaju pravo tražiti odštetu od Srbije

Presuda Žalbenog vijeća Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove (IRMCT) u osuđujućoj presudi Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, koji su bili visoko rangirani pripadnici Službe državne bezbjednosti Srbije, iznimno je

AGRESIJA|GENOCID|URBICID

Napokon podignuta optužnica za zločin u Štrpcima

Tužilaštvo za ratne zločine Srbije saopštilo je danas da je podiglo optužnicu protiv pet bivših pripadnika “Vojske  RS” zbog sumnje da su prije 22 godine u Štrpcima oteli i ubili

AGRESIJA|GENOCID|URBICID

Graham Bamford, spalio se zbog pasivnosti svoje zemlje tokom agresije na Bosnu – u svakoj je dječijoj žrtvi gledao svoju kćerku

Svijet su obišli snimci američkog vojnika Aarona Bushnella koji se zapalio ispred Ambasade Izraela u Washingtonu, uzvikujući kako ne želi biti saučesnik u izraelskom genocidu nad Palestincima. Prema profilima na