Na današnji dan, 29. jula 1993. godine, probijen je Tunel spasa, ključna struktura koja je omogućila preživljavanje građana Sarajeva tokom najduže opsade jednog grada u modernoj historiji.
Ovaj tunel, izgrađen ispod aerodromske piste, povezao je naselja Dobrinju i Butmir, pružajući jedinu direktnu vezu s vanjskim svijetom za stanovnike Sarajeva.
Tokom opsade, koja je trajala od 1992. do 1996. godine, odnosno 44 mjeseca ili 1425 dana, Sarajevo je bilo potpuno odsječeno od vanjskog svijeta. Stanovnici su se suočavali s teškim uvjetima, uključujući nestašicu hrane, vode, struje i medicinskih potrepština. Tunel spasa, dug oko 720 metara i visok između 1,5 i 1,8 metara, bio je ključna tačka otpora i preživljavanja.
Izgradnja tunela započela je 28. januara 1993. godine, suočena s izazovima poput nepovoljnih vremenskih uvjeta, granatiranja te nedostatka alata i radne snage. Radovi su bili izuzetno teški jer nije postojala nikakva telefonska veza, pa je jedini način komunikacije između dvije strane bio opasno pretrčavanje piste.
Tunel “D-B” – Dobrinja – Butmir postao je tajna žila kucavica Sarajeva, omogućavajući transport osnovnih životnih namirnica, hrane, lijekova, oružja, ali i informacija. Osim toga, tunel je omogućio vojsci Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) da povlači i pregrupira svoje jedinice, što je bilo ključno za održavanje odbrane grada.
Prije izgradnje tunela, više od 800 ljudi izgubilo je život pokušavajući pretrčati aerodromsku pistu, koja je bila pod konstantnim nadzorom i napadom srpskih snaga. Tunel je smanjio ovu smrtonosnu praksu, pružajući sigurniji prolaz za ljude i robu.
Godine 1994. u tunel su postavljene male šine kako bi se transport olakšao, što je dodatno ubrzalo kretanje ljudi i robe kroz tunel. Iako je vojska RS saznala za postojanje tunela i pokušala ga uništiti, ti pokušaji nisu uspjeli.
Nakon rata, Tunel spasa pretvoren je u muzej i spomenički kompleks pod upravom Memorijalnog centra Sarajevo. Otvoren za posjetitelje s Butmirske strane, a kompleks nudi jedinstveno historijsko iskustvo, pružajući uvid u svakodnevni život Sarajeva tokom opsade. Posjetitelji mogu vidjeti artefakte, fotografije i video zapise iz tog vremena, kao i predmete koje su građani Sarajeva improvizirali da bi preživjeli.
Kroz ovaj tunel prošla je ne samo materijalna pomoć, već i nada u opstanak i bolje sutra, čineći ga jednom od najvažnijih građevina u odbrani Sarajeva i Bosne i Hercegovine i on ostaje simbol snage, otpora i preživljavanja stanovnika Sarajeva.
Za sve one koji žele saznati više o ovom monumentalnom poduhvatu, posjeta muzeju Tunela spasa pruža dublje razumijevanje hrabrosti i odlučnosti Sarajlija u njihovoj borbi za slobodu.
Svjedočenja o nastanku Tunela
Nedžad Branković, projektant i koordinator radova na “Tunelu spasa”
Bez velike podrške i posvećenosti projektu čelnih ljudi, Korpusa i Predsjedništva, teško bi se ovakav jedan projekt u takvim ratnim uvjetima doveo do kraja. Kada smo na dobrinjskoj strani kompletirali radne ekipe, radili smo četverobrigadnim radnim sistemom, formirane su četiri brigade po, otprilike, petnaestak ljudi i radilo se u tri smjene, kontinuirano. Isti takav koncept trebalo je napraviti i na butmirskoj strani. Tada je odlučeno da gospodin Bakir i ja pretrčimo pistu i da i s vojnim i civilnim vlastima Hrasnice i Butmira, tog slobodnog teritorija, organiziramo sličnu ekipu kao što smo to uradili i na Dobrinji.
Tu noć kada smo pretrčavali pistu, tri-četiri puta smo pokušavali pretrčati, gospodina Bakira su čak snage UNPROFOR-a uhvatile, pa su ga vozili transporterom po pisti. Bilo je zaista dramatično. Na kraju smo ipak uspjeli preći u Butmir, gdje smo s predstavnicima općina i komandantima vojnih jedinica dogovorili i kompletirali ekipu.
Tamo je bilo više mogućnosti da se dođe do alata i materijala za radove. Gospodin Bakir Izetbegović bio je uključen u sve faze izgradnje objekta i sve ono što nismo mogli osigurati unutar logističkog snabdijevanja Prvog korpusa Kabinet nam je pomagao da do toga dođemo, kazao je Branković.
Edis Kolar, sin Bajre Kolara
Iako su bili na liniji i sin i otac Kolar dolazili su da obiđu kuću. Jedne prilike, kako se prisjetio sin Kolar, ispred kuće su bili neki ljudi, među kojima i inženjer Nedžad Branković, glavni projektant tunela, neki arhitekti iz Zenice i Bakir Izetbegović.
„Dobro se sjećam, Bakir govori: “Treba nam za nešto kuća i zemlja”, znalo se da se gradi tunel, ali se krilo. Znao je stari za šta mu treba, samo je rekao: ,,Sve što je moje, to je i vaše.””, kazao je sin Kolar, pojasnivši da je njegov otac radio u timu koji je kopao tunel, kao i na nabavci opreme.
Dva mjeseca nakon te posjete, sin Kolar je kazao da su ljudi počeli ručno kopati, smjenjivali su se, a nije bilo toliko ni granatiranja. Međutim, kada je VRS saznala za kopanje, dogodila su se dva strahovita napada, 17. i 18. ožujka. „Sravnali su sve. Ali, ipak nisu uspjeli“, kazao je sin Kolar.
Prema njegovim riječima, zadnjih mjesec dana rata nije se koristio ovaj tunel i bio se već napunio vodom. Sin i otac Kolar su došli do kuće da ga očiste i našli su napuštene stvari, kolica i slike. „To pokupimo i poredamo po podrumu koji je prazan i tako je nastao muzej“, kazao je sin Kolar.
Penzionisani general Armije RBiH i idejni tvorac tunela Rašid Zorlak istakao je kako je ovaj objekat paradigma golgote kroz koju su prošli građani Bosne i Hercegovine.
“To su bila veoma teška vremena. Ljudi koji su preživjeli tu golgotu znaju šta je značio tunel u toku rata. Moja želja je da se kroz historiju ovaj objekat posjećuje, da služi kao opomena mlađim generacijama, da oni ne dube tunele kao što je to radila naša generacija”, kazao je Zorlak i dodao:
“On (tunel, op. a.) je odigrao strahovito značajnu ulogu tokom rata.”
Na pitanje o tome kako je nastala ideja za prokopavanjem “Tunela spasa”, Zorlak je kratko rekao kako razumnim ljudima u toku rata ideje nadolaze bar četiri puta brže u odnosu na mirnodopsko vrijeme.
