‘Šute kao bogomili’ i djed koji ne laže

‘Šute kao bogomili’ i djed koji ne laže

Naš književnik Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak u svom djelu ‘Narodno blago’ iz 1887. bilježi zanimljive narodne izreke i daje tumačenje istih…

Laže, da je djed.

(Ovu sam rečenicu najprvo čuo prošle zime od poznatog Aziz-bega Paloša u Sarajevu. Pričao mi je, kako ga je neki bio nešto potvorio, pa onda da mu je na sva usta rekao, tamo njemu u brk: ‘Lažeš da si djed!’

Ja sam odmah upitao Aziz-bega, ko je i kada je bio taj djed? On mi odgovorio: »Djed neće slagati, a ja ne znam, ni ko je, ni kada je bio.« Zato sam dugo mislio i predomišljao tko li bi bio taj djed, pa da je naš narod u njega toliko golemo povjerenje imao. Dok mi na jedanput na um pade, da je bio u Bosni, u bogumila ili patarena djed, njihove crkve poglavica i njihov najviši zakonoša, otprilike kao što je kod katolika biskup ili sada kod nas muslimana Reisu-el-ulema.

Dakle, odmah sam zaključio da je ta rečenica ostala još od našijeh nekadašnjih pradjedova, takozvanih bogumila.

Bogomili veoma su malo govorili, strašno su se čuvali od laži, tj. ne samo laž, već su svako tajenje istine smatrali za veliki i smrtni grijeh. Zato, naravno je da nijesu ni prosti bogomili neistinu govorili. A kamo li bi njihov zakonoša, djed lagao. Baš je imalo i smisla što je uopće bilo poznato i tako razglašeno da djed neće slagati.

Ja sam još jednu rečenicu čuo koja se proteže od bogomilskog vremena tj. kada tko hoće da kaže za kakove da malo govore, reče se: Šute kao bogomili. Tu sam rečenicu upisao još pod naslovom ‘Š’ te sam ju malo i razjasnio.

Po Bosni, a osobito po Hercegovini i sada se nalazi mnogo starinskog groblja, mašeta, stećaka, gomila itd. za koje se priča da je sve ostatak istih bogomila. Dalje imade jedna velika planina koja se zove ‘Djed’, zato neki pričaju, da su na tu planinu bogomili sa svojim djedom na Ilijin dan (oli po turski rečeno Aluđun), te da su tuđe teferič (zabavu) provodili te i sada u svoj Bosni i Hercegovini i muhamedanci i kršćani na taj isti dan slave i provode teferič po šumama i zelenilu. Vidi poslovicu pod slovom ‘D’ : ‘Do podne Ilija, od podne Alija.’

Priča se da su početkom petnaestog stoljeća bogomili toliko jako bili zavladali i uzeli mah, da su u Bosni mal sva vlastela, banovi, knezovi i ostali plemići bili pristupili bogomilskoj crkvi i njihov zakon svi primili te je bila njihova crkva prozvana narodnom bosanskom crkvom.

Što se među narodom priča a što i sama istorija dokazuje baš je sasma vjerojatno, da su se bogomili svi listom isturčili pri padu Bosne kada je sultan Mehmed Bosnu osvojio, jer kako se razumije njihov zakon blizu je bio turskome, pa zato lasno je vjerovati da su svi drage volje Muhamedovu vjeru prihvatili i s time se dugotrajnog progonstva oslobodili. Bosansko mal cijelo plemstvo, i pošlje pada Bosne zvalo se je isto kao i prvo nego je tursku vjeru primilo na primjer: Kulenovići, Ljubovići, Kositerovići, Sokolovići, Ždralovići i Atlagići itd. Ovi i svi drugi i dan danas se zovu, sa svojim starim porijeklom kao što i prvo, a kaže i stari Milovan Kačić u svom ‘Ugodnom razgovoru’, za bosansko-hercegovačke plemiće slijedeće:

‘Sve su ovo starinom Bošnjaci,

Ol’ Bošnjaci, oli Hercegovci,

Koji no se tada isturčiše,

Kada Turci Bosnu osvojiše,

I ostali bez broja junaci,

Vitezovi starinom Bošnjaci,

Koji vlaške odsjecahu glave,

Već’ nego je u Primorju trave.’

Ugodni razgovor.”

Veli g. Klaić u ‘Povijesti Bosne’, da su bogomili vjerovali samo u jednog Boga i da su vjerovali da Isus nije Bog, već najviši božji anđel, a tako isto i da je sveti duh. Bogomili zabacivali su krštenje, osobito djece, zabacivali su potvrdu ili krizmu, poricali su pretvorku hljeba i vina u tijelo i krv Isusovu, odmetali su pošljednje pomazanje, uopće, zabacivali su crkvene redove; a ipak imali su neku uredbu svojih crkava, kojima je bio na čelu njihov djed. Njemu su bili podložni učitelji i gosti, koji su bili pravi našljednici njihova djeda.

Bogomili hulili su krst, nazivajući ga vješalima; jer kako se može kršćanin drvetu klanjati, na kojemu su Židovi razapeli Krista, ako bi tko careva sina ubio kakvijem drvetom, da li to drvo caru milo bilo? Zar da se štuje Kristov ubojica?

Patareni zabacivali su svake kipove i rugali se kršćanima što im se klanjaju u svojim crkvama, nijesu imali nikakvijeh slika ni prilika, ni zlatnih haljina, već bile su njihove bogomolje obične kuće, bez zvonika i bez ikakova obreda. Nijesu imali u godini nikakovih praznika, već su i na sami Uskrs radili i ručna svakovrstna djela pravili. Svako umorstvo čovjeka, bilo za kaznu bilo u ratu, držali su za teški smrtni grijeh, tako isto smatrali su i svako tajenje istine. Zato prvo bi jedan savršeni bogomil umro, nego bi slagao ili se krivo zakleo.

Patareni veoma su se skromno i čedno ponašali, nijesu nikako trgovali, zato samo da se uklone laži i prijevare, živjeli su od svoje radnje kao rukotvorci, za blagom nijesu bili pohlepni, već su bili veoma podatni i štedljivi, također bili su sasma čisti nevini i umjereni u jelu i pilu, nijesu išli u krčme, niti na kakove zabave, lijepo su se ponašali, uvijek su radili, učuli i proučavali, ali su zato malo molili, veoma su se čuvali prostog govora i lahkoumnosti. Na pitanja rijetko bi kada odgovarali, samo bi reki: ‘Da, da!’ ili ‘Ne, ne!’. Obični bogomili, tj. vjernici, mogli su imati žene i obitelj, oni već su uzimali žene pod uslovom da im budu vjerne i da ih mogu otpustiti po volji. Nadalje su obični vjernici mogli posjedovati i teči blago, smijeli su voditi ratove i svačim se hraniti, nu zato je morao svaki vjernik radi teških grijeha svaki mjesec jedan put javnu ispovijed učiniti.

Bogomilske sve zakonoše veoma su vješto znali svakoga u svoju vjeru zvati i ponuditi. Oni bi svoju vjeru sa rimskom ili sa grčkom prispodobljali ovako: učitelji rimske crkve jesu ohola ponašanja, ljube visoki stepen i žele da ih ljudi zovu rabbi, mi pak patareni ne tražimo toga. Oni su bogati i škrti, njima je rečeno: ‘Jao vama bogatašima, jer ovdje imate utjehu’: mi naprotiv zadovoljni smo što imamo hranu i haljinu kojom se možemo pokriti. Vi jedete badava, ništa ne radite, mi patareni radimo, poslujemo, trudimo se, besposleno ne sjedimo, od nas svaki znade Sveto pismo na izust u narodnome jeziku. Oni samo govore, a ne čine, mi pak sve što učimo i radimo. Oni tovare na pokornika najteže kazne, a sami ih ni prstom ne krenu; mi pak velimo grješniku: ‘Sada idi, ne griješi više’, te mu polahko otpuštamo sve grijehe i dušu mu po smrti otpremamo u nebo, dočim oni mal ne sve duše šalju u pakao.

Pošto bi pataren ovako razložio, onda bi rekao: ‘Pravo promislite koja je vjera savršenija, ili naša ili rimske crkve?’ Zaista, patareni bili su veliki majstori svoje nauke, zato su našla njihova načela silan odziv kod svega naroda, te su i sami boljari, vojvode i knezovi pristupali njihovoj crkvi i vjeri. Pojav patarenstva jako se je dopao cijelog jugoslavenskog svijeta, jer je najviše prijao ćudi, uredbama i životu njihovom.

Knjige i spisi bogomila bili su od dvije ruke, tj. svete knjige i kojekakve priče. Od svetih knjiga bilo je u njih najviše rašireno Sveto pismo, i to u narodnome jeziku, da ga je mogao svaki bogomil čitati i tumačiti. Njihova književnost mnogo je poznavala i narodne bajke, kao o hudima stvarima i vješticama. Te njihove bajke, priče, pripovijetke, sve su sastavljene za lakšu pouku naroda i tako se dojmile uopće narodu da su postale u Bosni pravim narodnim blagom, od kojih se i dan danas po gdjekoja nalazi među našim narodom, otprilike kao što je u Vukovoj zbirci: ‘Ognjena Marija u paklu’, ‘Griješna udovica’, i ‘Sestre sv. Petra’, to je sve bogomilskog porijekla. Isto tako su i mnoge pripovijetke o ‘mudrom Solomunu’ iz bogomilskog izvora. Pričaju kako se još toga bogomilskog ili narodnog blaga mnogo nalazi po Bosni, a osobito u konjičkom kotaru u prijedjelu Rami i Jablanici.

Sjedište njihova djeda bilo je na više mjesta u Bosni i Hercegovini. Od najpoznatijih njihovih djedova doznaje se da je bio Miroslav, Radomjer i Miloje. Bili su bogomili toliko moćni da ih je i sam kralj Stjepan Toma morao pripoznati i njihovoj zaštiti predati vlastelu od porodice Dragišića itd.

‘Tako pobro stare knjige kažu,

Nekad bilo, sad se spominjalo.’

Previous Farmaceutkinja iz Tešnja na školovanju na uglednom Harvard Medical School
Next Dr. Senadin Lavić, ugledni sarajevski profesor, novi član Demokratske fronte

You might also like

KULTURA I UMJETNOST

Biblioteka Sarajeva: Stalni rast broja korisnika nada u bolje sutra

  Nesporna je činjenica da pojavom interneta i razvojem tehnike i tehonologije, biblioteka i knjiga u printanom izdanju bivaju potisnute u drugi plan. Bilo kako bilo, važno je čitati, bilo

HISTORIJA

Mustafa Imamović: Život posvećen čarobnoj zemlji Bosni

  Mustafa Imamović preselio je na bolji svijet 23. januara 2017. godine, a iza sebe je ostavio brojna djela kojima će se moći služiti svi oni koje zanima historijski put

PISMENOST / KNJIŽEVNOST

Nova knjiga Rusmira Mahmutćehajića: O antibosanstvu – Muke života u tuđim predstavama

  Iz štampe će uskoro izaći nova knjiga profesora Rusmira Mahmutćehajića „O antibosanstvu: Muke života u tuđim predstavama“, u nakladi sarajevskog izdavača Connectum. U knjizi su razmatrani glavni sadržaji ideologijski