Razgovarajući s političarem Mirsadom Hadžikadićem (na FB stranici Platforma za progres), Svetlana Broz pojasnila je razloge preseljenja iz Beograda u Sarajevo. Prenosimo odgovor Titove unuke na pitanje o napuštanju Beograda i Srbije te dolasku u bosansku prijestolnicu.
-Ja sam se rodila u Beogradu, školovala, radila dvadeset godina, i naravno bila jako vezana za svoj grad. Radovala se odakle god sam dolazila u svoj grad, tom gradu decenijama. Ali.. I on je bio prije 40 godina evropska metropola, to je sasvim sigurno. A onda su se desile te stravične promjene u političkim standardima, koje su bile vezane za Miloševića i njegove političke ideje, pa su krenuli i ratovi na prostoru Jugoslavije. Opet, nekako, dirigovani iz Beograda i vođeni iz Beograda. I to je bilo nešto što ja apsolutno nisam mogla da podnesem. Ostala sam, moram reći, do kraja ’99-e, u oktobru sam dala otkaz na VMA i preselila se u Sarajevo. Ali sam do tada pokušavala da nešto tim svojim sugrađanima objasnim i da im pomognem da nešto razumiju.
Stepen njihovog nerazumijevanja svih zala koja su bila producirana iz Beograda, od rata u Hrvatskoj, od agresije na Bosnu i Hercegovinu do, pa rekla bih i agresije na teritoriju Kosova, sa stravičnim egzodusom tog naroda baš te 1999-e godine – bio je zapravo nešto što nisam mogla da podnesem. Reakcije Beograđana. Vrlo su često postavljali pitanja zašto se njima dešava recimo NATO intervencija. Pritom su zaboravljali i Vukovar i opsadu Srajeva i Dubrovnik i genocid u Srebrenici.
To ne može čestit čovjek i moralan čovjek sebi da dozvoli. Sarajevo je ipak 350 km od Beograda, Srebrenica i puno manje. I zato sam na kraju odlučila da se odselim i da odem, kada su se stalno pitali zašto se nama ovo događa, zašto nas bombarduje cijeli svijet.. To je bio vrhunac koji je prelio čašu. I ja sam, u međuvremenu, u toku te NATO intervencije, bila u Sarajevu. Kratko vrijeme, ali sam tamo osluškivala reakcije građana. Radila, dakle, nešto što je potpuno nepristojno i nije po bontonu – a to je, sjedila sa nekim gipsom na nozi i štakama .. prijatelji bi me dovezli do nekog kafea, aščinice, poslastičarnice i ostavili me tamo pa bih ja sama sjedila po sat, dva. I onda bih čula, htjela ne htjela, čula bih o čemu ljudi pričaju.
Nikada, vjerujte, nikada, nijednog čovjeka ja nisam čula, nijednu ženu, koji bi rekli: ako, neka – to treba da se dogođa Beogradu poslije svega što smo mi preživjeli. I taj nedostatak želje za osvetom, taj nedostatak sreće što se nekome ružno dešava, iako se u Beogradu i Srbiji nije dešavalo ni blizu i ništa nalik onome što su Sarajlije preživjele. (Tu su bili vojni ciljevi i policijci, ne građani.) Ali mene je taj nedostatak želje za osvetom životno kupio. Jer sam tad razumjela do kraja da je Beograd izgubio dušu kroz ratove koji su vođeni u njegovo ime, u ime te nacije, u ime ludačke ideje ‘velike Srbije’. Sarajevo je sačuvalo dušu. I poželjela sam da živim u gradu s dušom. Jer ja ne umijem da živim u gradu bez duše. I tako sam onda, to sam možda shvatila u proljeće, a u zimu sam se preselila u Sarajevo.
(MiruhBosne)
