Tradicija ramazanije i idije u bošnjačkoj poeziji 

Tradicija ramazanije i idije u bošnjačkoj poeziji 

Nedim Alić

Pjesništvo je nekada bilo jedan od najvažnijih segmenata nacionalnog, kulturnog i društvenog prestiža. Nezaustavljivi napredak novih tehnologija, digitalnih medija, televizije, interneta i društvenih mreža taj su status umjetnosti riječi, knjige općenito kao i mnogih drugih civilizacijskih vrijednosti duboko uzdrmale i potisnule sa globalne scene. U tom smislu reprezentacija islama, ramazana i bajrama, također, doživljava svoj preobražaj kroz nove oblike digitalne vizualizacije i simulacije, a što gotovo neopaženo utječe i na življenje same vjere, ljudsko ponašanje, odnosno našu ramazansku i bajramsku praksu.

Zbog toga je potrebno u ovom vremenu hiperrealnosti reafirmirati živu riječ, razgovor, pisanje i čitanje kao iskonske ljudske potrebe, koje su imanantne čovjekovoj prirodi i duši, kako bismo u jednom slobodnijem i iskrenijem ambijentu, daleko od agresivnih digitalnih slika, simbola i simulakruma lakše spoznali sebe, svijet oko sebe i sve ono što jesu znakovi Božije svemoći. Isto tako, reafirmacija svih onih vitalnih segmenata bošnjačke tradicije u najširem smislu nasušna je potreba kako ne bismo zaboravili sve ono što čini naš identitet.

Višedimenzionalnost i ljepota književnosti u tom smislu, kao što je to bilo uvijek, može imati važnu ulogu u što potpunijem i harmoničnijem ramazanskom i bajramskom doživljaju. Uostalom, u prvih pet objavljenih ajeta Kur’ana sadržane su dvije osnovne i prepoznatljive osobine književnosti – čitanje i pisanje?

Čitaj, u ime Gospodara tvoga, Koji stvara,

stvara čovjeka od ugruška!

Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj,

Koji poučava peru,

Koji čovjeka poučava onome što ne zna.[1] (El-Alek, 1-5)

Iskonska vjera Božija iznova je obznanjena Muhammedu, a.s., u blagoslovljenoj i mirnoj ramazanskoj noći Lejletul-kadr dok je usamljen boravio u pećini Hira na brdu Nur, najveličanstvenijim i najljepšim riječima koje nas pozivaju na čitanje, pisanje i usvajanje znanja. Ramazan nas svake godine podsjeti da je islam vjera Knjige u najširem značenju. Kultura čitanja je najbolji put spoznaje vjere i duhovnosti, smisla života i svijeta koji nas okružuje. Književnost, pisana riječ i literatura općenito nemjerljiv je izvor kolektivnog pamćenja i opstanka jednog naroda, čak i u najtežim vremenima, ekonomske, političke i svake druge krize.

Historija bošnjačke književnosti, između ostalog, bilježi primjere kontinuirane obnove tema i motiva pobožnosti i religioznosti, a posebno one koje su vezane za ramazane i bajrame. Naši pisci su svojim djelima uvijek nastojali otkriti tajne, obuhvatiti blagodati i ljepote ovih mubarek-dana, od poezije na orijentalnim jezicima do savremene i recentne književne prakse. Priozori i motivi (pred)iftarskog ambijenta, ramazanskih večeri, bajramskog jutra, porodične atmosfere, ibadeta, adeta i običaja uvijek su bili dio književnog saživljavanja sa posebnostima ovih blagoslovljenih dana. Tako se tradicija ramazanija (ramazanskih pjesama) i idija (bajramskih pjesama) na različite načine održala sve do danas u našoj književnosti.

Bošnjački alhamijado pjesnik Abdulah Bjelevac (1857–1905), otac poznatog  romanopisca Abdurezaka Hifzi Bjelevca, piše stihovane čestitke i dobrodošlice Bajramu pod naslovom Tebrik i Evo nami sad proljeće lipo doleti.

Bog veselo da učini Bajram vam,

kao Bajram, i ostale dane vam!

(…)[2]

Riza-beg Kapetanović (1868-1931), jedan od prvih bošnjačkih pjesnika koji piše latinicom, već 1901. godine u Beharu objavljuje pjesmu Ramazaniju.

Večer je tiha, vedra i blaga,

Tisućam zv’jezda nebo se šara,

Tisuć kandilja treperi blista,

U divnom sjaju s vitih munara.

Glas mujezina dolom se stere,

Dvorogi mjesec vrhunce zlati;

Kroz tihu, vedru, čarobnu večer,

Svuda se uče hak salavati.

(…)

„Allahu ekber! — Allahu ekber!”

Svemirom glas se nebu talasa:

„Bože, Ti dovu kabul učini —

Bože Islamu ljubavi, spasa!”[3]

Pobožne pjesme Muse Ćazima Ćatića (1878-1915), jednog od najboljih bošnjačkih pjesnika, antologijski su primjeri umjetničke prezentacije vjerskih istina, Kur’ana i ramazana.

Suton se spušta, mirisav k’o smilje,

I siplje zemljom svoje nujne čare –

gle, mujezini već pale kandilje

i sv’jet ostavlja trge i pazare,

a suton pada, mirisav k’o smilje…

(…)

I, gle, najednom, svjetlost neka sinu

s tabije bijele, k’o nur s Tura da je,

a sa njim zvuk se po vazduhu vinu –

Zvuči l’ to svjetlost ili to zvuk sjaje?

Večernji anđeo to iz topa sinu.

(…)[4]

O ramazanu i bajramu su pisali pjesnici novije i savremene bošnjačke književnosti kao što su Safvet-beg Bašagić, Šemsudin Sarajlić, Nazif Resulović, Mustafa Hadžigrabčanović, Enver Čolaković, Rešad Kadić, Atif Kujundžić, Amir Talić itd. Nerijetko su njihove pjesme izražavale radost zbog dolaska i nostalgiju zbog prolaska ramazanskih i bajramskih dana, ekspresiju vlastite pobožnosti i skromnosti. U periodu socijalističke Jugoslavije prešućivani i zanemareni bošnjački književnik Enver Čolaković (1913 – 1976), čiji se bogati književni opus još uvijek istražuje i objavljuje, napisao je pjesme Ocu pred Bajram (1945) i Na Bajram (1949) evocirajući uspomene na ramazane i bajrame iz svog djetinjstva, na oca i majku, na neka sretnija i slobodnija vremena kada je njegova porodica bila na okupu.

Noćas smo tiho na zadnjoj teraviji

ispratili ramazanske noći…

Plakao sam, oče, u praznoj džamiji. 

Sutra, kad Bajram vedre radosti

zasja u suncu jesenjeg dana

i kad se prpošne zdrave mladosti

ljubiti stanu – ja, do svog stana

Tužan ću doći i niko neće

stisnuti mi ruku, zaželiti sreće

i život dugi, – pa ću tri tihe

Za tebe i majku proučiti fatihe.[5]

Poezija je još od poslanika Muhammeda, a.s., jedan od načina kako se reafirmiraju islamske vrijednosti i poruke. Bošnjački pjesnici su, također, dali značajan doprinos u razumijevanju umjetnosti riječi kao iskre Vječnog duha čija je osnovna uloga da odgaja pojedinca i zajednicu. O tom putu ka Božijem zadovoljstvu i Njegovoj blizini, unutarnjem miru i radosti muslimana – koji se kroz različite oblike međuljudske solidarnosti reflektuju na širu zajednicu – govore upravo ramazanije i idije naših pisaca.


[1] Kur’an s prijevodom, preveo Besim Korkut, El-Kalem, Sarajevo, 2005.

[2] Abdulah Bjelevac, “Tebrik (Čestitka)”, u: Zbornik alhamijado književnosti, Preporod, Sarajevo, 1997,  str. 234.

[3] Riza-beg Kapetanović, “Ramazanija”, Behar, godina 1, 1900/1901, broj 18, str. 277.

[4] Musa Ćazim Ćatić, “Ramazanska večer”, u: Zilhad Ključanin, Panorama pobožne bošnjačke poezije, Behram-begova medresa, Tuzla, 2000, str, 30.

[5] Enver Čolaković, Bosni, priredio Esad Čolaković, Zagreb, 1998, str. 225.


(Edukativni magazin Moj ramazan, broj 6, mart 2024.)

Previous Transparent ukrajinskih navijača u Zenici: "Srebrenica 1995, Ukrajina sada"
Next Otkazana utakmica reprezentacije koja se trebala igrati na Grbavici

You might also like

BAŠTINA

Odobrena sredstva za obnovu nacionalnog spomenika Stari grad Visoki

Služba za lokalni ekonomski razvoj, komunalne poslove, zaštitu okoline i javne nabavke Grada Visoko je u proteklom periodu, u saradnji sa Zavičajnim muzejem Visoko, uputila Federalnom ministarstvu kulture i sporta

HISTORIJA

Kraljevski Bobovac na godišnjicu Povelje bana bosanskog Kulina – spoj muzike i historije

Jučer je na Bobovcu održan koncert 𝕽𝖊𝖘𝖔𝖓𝖆𝖓𝖈𝖊, povodom obilježavanja 832. godišnjice Povelje Kulina bana! Jedinstven spoj muzike, glume i historije. Posebni gosti koncerta 𝕽𝖊𝖘𝖔𝖓𝖆𝖓𝖈𝖊 na srednjovjekovnom kraljevskom gradu Bobovcu su

BAŠTINA

Brčko: Baza podataka autohtonih vrsta voća

Udruženje “Voćni klub” iz Brčkog formiralo je genetsku banku podataka voćnih vrsta u kojoj su za godinu prikupljeni podaci o brojnim autohtonim i starim vrstama voća koje postoje samo u