Tradicija ramazanije i idije u bošnjačkoj poeziji 

Nedim Alić

Pjesništvo je nekada bilo jedan od najvažnijih segmenata nacionalnog, kulturnog i društvenog prestiža. Nezaustavljivi napredak novih tehnologija, digitalnih medija, televizije, interneta i društvenih mreža taj su status umjetnosti riječi, knjige općenito kao i mnogih drugih civilizacijskih vrijednosti duboko uzdrmale i potisnule sa globalne scene. U tom smislu reprezentacija islama, ramazana i bajrama, također, doživljava svoj preobražaj kroz nove oblike digitalne vizualizacije i simulacije, a što gotovo neopaženo utječe i na življenje same vjere, ljudsko ponašanje, odnosno našu ramazansku i bajramsku praksu.

Zbog toga je potrebno u ovom vremenu hiperrealnosti reafirmirati živu riječ, razgovor, pisanje i čitanje kao iskonske ljudske potrebe, koje su imanantne čovjekovoj prirodi i duši, kako bismo u jednom slobodnijem i iskrenijem ambijentu, daleko od agresivnih digitalnih slika, simbola i simulakruma lakše spoznali sebe, svijet oko sebe i sve ono što jesu znakovi Božije svemoći. Isto tako, reafirmacija svih onih vitalnih segmenata bošnjačke tradicije u najširem smislu nasušna je potreba kako ne bismo zaboravili sve ono što čini naš identitet.

Višedimenzionalnost i ljepota književnosti u tom smislu, kao što je to bilo uvijek, može imati važnu ulogu u što potpunijem i harmoničnijem ramazanskom i bajramskom doživljaju. Uostalom, u prvih pet objavljenih ajeta Kur’ana sadržane su dvije osnovne i prepoznatljive osobine književnosti – čitanje i pisanje?

Čitaj, u ime Gospodara tvoga, Koji stvara,

stvara čovjeka od ugruška!

Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj,

Koji poučava peru,

Koji čovjeka poučava onome što ne zna.[1] (El-Alek, 1-5)

Iskonska vjera Božija iznova je obznanjena Muhammedu, a.s., u blagoslovljenoj i mirnoj ramazanskoj noći Lejletul-kadr dok je usamljen boravio u pećini Hira na brdu Nur, najveličanstvenijim i najljepšim riječima koje nas pozivaju na čitanje, pisanje i usvajanje znanja. Ramazan nas svake godine podsjeti da je islam vjera Knjige u najširem značenju. Kultura čitanja je najbolji put spoznaje vjere i duhovnosti, smisla života i svijeta koji nas okružuje. Književnost, pisana riječ i literatura općenito nemjerljiv je izvor kolektivnog pamćenja i opstanka jednog naroda, čak i u najtežim vremenima, ekonomske, političke i svake druge krize.

Historija bošnjačke književnosti, između ostalog, bilježi primjere kontinuirane obnove tema i motiva pobožnosti i religioznosti, a posebno one koje su vezane za ramazane i bajrame. Naši pisci su svojim djelima uvijek nastojali otkriti tajne, obuhvatiti blagodati i ljepote ovih mubarek-dana, od poezije na orijentalnim jezicima do savremene i recentne književne prakse. Priozori i motivi (pred)iftarskog ambijenta, ramazanskih večeri, bajramskog jutra, porodične atmosfere, ibadeta, adeta i običaja uvijek su bili dio književnog saživljavanja sa posebnostima ovih blagoslovljenih dana. Tako se tradicija ramazanija (ramazanskih pjesama) i idija (bajramskih pjesama) na različite načine održala sve do danas u našoj književnosti.

Bošnjački alhamijado pjesnik Abdulah Bjelevac (1857–1905), otac poznatog  romanopisca Abdurezaka Hifzi Bjelevca, piše stihovane čestitke i dobrodošlice Bajramu pod naslovom Tebrik i Evo nami sad proljeće lipo doleti.

Bog veselo da učini Bajram vam,

kao Bajram, i ostale dane vam!

(…)[2]

Riza-beg Kapetanović (1868-1931), jedan od prvih bošnjačkih pjesnika koji piše latinicom, već 1901. godine u Beharu objavljuje pjesmu Ramazaniju.

Večer je tiha, vedra i blaga,

Tisućam zv’jezda nebo se šara,

Tisuć kandilja treperi blista,

U divnom sjaju s vitih munara.

Glas mujezina dolom se stere,

Dvorogi mjesec vrhunce zlati;

Kroz tihu, vedru, čarobnu večer,

Svuda se uče hak salavati.

(…)

„Allahu ekber! — Allahu ekber!”

Svemirom glas se nebu talasa:

„Bože, Ti dovu kabul učini —

Bože Islamu ljubavi, spasa!”[3]

Pobožne pjesme Muse Ćazima Ćatića (1878-1915), jednog od najboljih bošnjačkih pjesnika, antologijski su primjeri umjetničke prezentacije vjerskih istina, Kur’ana i ramazana.

Suton se spušta, mirisav k’o smilje,

I siplje zemljom svoje nujne čare –

gle, mujezini već pale kandilje

i sv’jet ostavlja trge i pazare,

a suton pada, mirisav k’o smilje…

(…)

I, gle, najednom, svjetlost neka sinu

s tabije bijele, k’o nur s Tura da je,

a sa njim zvuk se po vazduhu vinu –

Zvuči l’ to svjetlost ili to zvuk sjaje?

Večernji anđeo to iz topa sinu.

(…)[4]

O ramazanu i bajramu su pisali pjesnici novije i savremene bošnjačke književnosti kao što su Safvet-beg Bašagić, Šemsudin Sarajlić, Nazif Resulović, Mustafa Hadžigrabčanović, Enver Čolaković, Rešad Kadić, Atif Kujundžić, Amir Talić itd. Nerijetko su njihove pjesme izražavale radost zbog dolaska i nostalgiju zbog prolaska ramazanskih i bajramskih dana, ekspresiju vlastite pobožnosti i skromnosti. U periodu socijalističke Jugoslavije prešućivani i zanemareni bošnjački književnik Enver Čolaković (1913 – 1976), čiji se bogati književni opus još uvijek istražuje i objavljuje, napisao je pjesme Ocu pred Bajram (1945) i Na Bajram (1949) evocirajući uspomene na ramazane i bajrame iz svog djetinjstva, na oca i majku, na neka sretnija i slobodnija vremena kada je njegova porodica bila na okupu.

Noćas smo tiho na zadnjoj teraviji

ispratili ramazanske noći…

Plakao sam, oče, u praznoj džamiji. 

Sutra, kad Bajram vedre radosti

zasja u suncu jesenjeg dana

i kad se prpošne zdrave mladosti

ljubiti stanu – ja, do svog stana

Tužan ću doći i niko neće

stisnuti mi ruku, zaželiti sreće

i život dugi, – pa ću tri tihe

Za tebe i majku proučiti fatihe.[5]

Poezija je još od poslanika Muhammeda, a.s., jedan od načina kako se reafirmiraju islamske vrijednosti i poruke. Bošnjački pjesnici su, također, dali značajan doprinos u razumijevanju umjetnosti riječi kao iskre Vječnog duha čija je osnovna uloga da odgaja pojedinca i zajednicu. O tom putu ka Božijem zadovoljstvu i Njegovoj blizini, unutarnjem miru i radosti muslimana – koji se kroz različite oblike međuljudske solidarnosti reflektuju na širu zajednicu – govore upravo ramazanije i idije naših pisaca.

---

[1] Kur’an s prijevodom, preveo Besim Korkut, El-Kalem, Sarajevo, 2005.

[2] Abdulah Bjelevac, “Tebrik (Čestitka)”, u: Zbornik alhamijado književnosti, Preporod, Sarajevo, 1997,  str. 234.

[3] Riza-beg Kapetanović, “Ramazanija”, Behar, godina 1, 1900/1901, broj 18, str. 277.

[4] Musa Ćazim Ćatić, “Ramazanska večer”, u: Zilhad Ključanin, Panorama pobožne bošnjačke poezije, Behram-begova medresa, Tuzla, 2000, str, 30.

[5] Enver Čolaković, Bosni, priredio Esad Čolaković, Zagreb, 1998, str. 225.

---

(Edukativni magazin Moj ramazan, broj 6, mart 2024.)