Brda, ili Sućeska, od grada Srebrenice udaljeni su petnaestak kilometara. Nekada je ova mjesna zajednica brojala blizu četiri hiljade stanovnika. Na spomen-obilježju u centru mjesne zajednice uklesano je gotovo hiljadu imena onih koji su ubijeni tokom rata i u julu 1995. godine.
Oplakujem i uzdišem
Među imenima su i imena četverice braće, Sabita, Dževada, Džeme i Mehmedalije Ramić. Njihova majka Kada Ramić živi nedaleko od spomen-obilježja. Kada, pored četiri sina koja su ubijena, ima i kćerku Redžiju, kod koje danas živi.
Nena Kada ne zna tačno kada je rođena, ali zna da ima više od 80 godina. Među prvim povratnicima se vratila u Srebrenicu, u svoju Sućesku. Kaže da živi od uspomena na svoje sinove. Svaki dan gleda staze kuda su se oni kao djeca igrali.
– Živim da se sjećam, oplakujem i uzdišem. Ne znam ni kako je insan živ nakon svega. Živi se onako kako mora – govori nena Kada sa suzama u očima.
Sabit je pogino u toku rata, a Dževad, Džemo i Mehmedalija nikad nisu došli, iako sam se nadala da će makar jedan doći. Našli smo ih, i ukopani su njih trojica u Potočarima, priča nena Kada.
Unuci i praunuka
– Sanjam ih često, učim im Fatihe, Jasine. Nisam ja jedina koja je izgubila sinove, mnoge su majke. Svakom je njegova bol najteža, svakog njegova rana najviše boli – govori nena Kada koja kaže da joj radost čine unuci i praunuka Ajna.
– Unuk Sabit je dobio ime po dajdži jer se rodio brzo nakon njegove pogibije. Dobri su, hvala Bogu. Dobro je da ih ima, neka omladine, bez njih nema ništa. Mora neko čuvati uspomene i sjećanje – kaže nena Kada.
(Faktor.ba)
