Tuzlanski procesi 70-ih godina XX stoljeća: Prave su povijesti neizgovorljive

Tuzlanski procesi 70-ih godina XX stoljeća: Prave su povijesti neizgovorljive

O knjizi “Tuzlanski procesi 70-ih godina XX stoljeća” autora Kadrije Hodžića, koju je objavilo Udruženje za modernu historiju (Sarajevo 2021)

Sioranovim jezikom moglo bi se reći kako se u osnovi svake političke i društvene mekoće nalazi nesposobnost da se (i dalje) vjeruje u mitove (“Kratak pregled raspadanja”). Pjesnik Čarls Simić pjeva o “pravim” i, podrazumijevano, o krivim, odnosno, velikim povijestima: “Prava povijest se ne da prenijeti riječima -/ona je zunzara na karti svijeta/u izlogu turističke agencije…” (prev. D. Šodan). Za razliku od onih koje se uče u školama, prave su povijesti neizgovorljive jer su duboko osobne, tiču se samo nas samih i naših obiteljskih drama. Takve, one su na tragu “mekoće” o kojoj govori Sioran.

BLIJEDE MITSKE PRIČE

Knjiga Kadrije Hodžića “Tuzlanski procesi…” svjedoči o tome kako su 70-ih godina prošlog stoljeća velike, mitske priče počele blijedjeti, a njihovi heroji gubiti oreole. “Vrijednosti nastaju na vrhuncu; pohabane i izblijedjele, one u sumrak izlaze iz upotrebe”, kaže Sioran. Tada nastupa vrijeme dekadencije. Velike povijesti su “omekšale” i naposljetku se detronizirale u male, osobne povijesti.

Teško je u svemu o čemu Hodžić veoma zavodljivo, a pritom i sasvim akribično piše, ne vidjeti presvlačenje komunističkih mitova u nacionalističke – nigdje to autor ne kaže – ali se iz korišćenoga povijesnoga materijala prosto nadaju i takva tumačenja. Sukobi među narodnim herojima (Pašaga Mandžić, Franjo Herljević, Cvijetin Mijatović, Rodoljub Čolaković, Teufik Selimović Buđoni, Branko Mikulić itd) vođeni najrazličitijim državnim metodama i finesama makijavelističkoga vladanja, ne upućuju izravno na ono što će se samo 15-ak godina kasnije početi dešavati u cijeloj Jugoslaviji, ali je teško u svemu tome ne vidjeti i trule korijene ove naše sumorne današnjice. Dokazi i tragovi te smjene poredaka preko leđa samo jedne životne generacije, sve te drame velike povijesti u dramama malih života, i obrnuto, postoje i danas u Tuzli. Negdje ti tragovi svjedoče o ciničnosti povijesti, negdje pak o njenoj tragičnosti. Tako je jedno vrijeme uska ulica koja je pored Filozofskoga fakulteta vodila ka Gimnaziji “Meša Selimović” nosila ime Muharema Fizovića Fiska, čovjeka za koga se vjerovalo da je ubica Mešina i Buđonijeva brata Šefkije. Na starom željeznom mostu preko Jale su još vidljivi tragovi metaka koje je Fisko ispalio na Buđonija koji ga je optuživao za Šefkijinu smrt.

Početkom sedamdesetih godina, do okončanja procesa Mandžiću i drugima, ljudi u regiji su se dijelili na “pašagovce” i “franjevce”. Lukavčani su, npr, listom bili franjevci (po Franji Herljeviću) jer se on, po njihovu mišljenju, borio za očuvanje fabrike sode, dok se Pašaga Mandžić zalagao za otvaranje nove, tuzlanske, fabrike sode. Protiv narodnog heroja Pašage Mandžića, onoga koji je bio u centru tuzlanskoga procesa 1975. godine, nikad nije bila podignuta optužnica. Navodno, iako je tada bio u 83. godini, za njega se osobno založio Josip Broz Tito. Ipak, Mandžić je umro u toku svakodnevnih isljeđivanja još dok je trajalo ispitivanje njegovih “saučesnika”, “neprijatelja države”, “muslimanskih nacionalista” i “neprijatelja socijalističkog samoupravljanja”. Sedam ljudi je dobilo dvadeset i osam godina zatvorske kazne, a najmanje sedam obitelji i danas nosi teške, mučne i tragične posljedice kafkijanskih i staljinističkih procesa u Tuzli tih godina. Hodžić veli kako je porodica Selimović među svima njima možda i najviše stradala.

Danas nam Hodžićeva knjiga može svjedočiti i o tome kako se jugoslavenski komunistički sistem pokušavao u hodu popravljati, i u tome u mnogo čemu i uspijevao, ali ništa nije moglo bilo dovoljno da se samoodrži. Ono što ga je dokrajčilo nije bilo nacionalno pitanje, nego njegova nikad odbačena totalitarna bit. Ako su heroji i postali neherojski oblaporni, sistem je i dalje šalovao i cementirao mitove. Ničemu drugome i nisu služila stalna i sustavna proizvođenja neprijatelja, skrivanja povijesnih činjenica, tabuiziranja partizanske suradnje s četničkim pokretom (i nakon što su, npr, četničke jedinice masakrirale štab Majevičkog partizanskog odreda ubivši komandanta Ivana Markovića Irca i komesara Fadila Jahića Španca), friziranja povijesti, izmišljanje sukoba, prepravljanja biografija narodnih heroja (npr. Franje Herljevića).

Nepostojanje želje ili nemogućnost da se uspostavi pravna država i civilno društvo karakteristike su “neostaljinističke države”. Viktor Zaslavski (“Neostaljinistička država”) veli kako je jedan od temeljnih načina samoodržanja takvoga poretka “fikcionalizacija ideologije” kroz koju velike ideološke priče postaju i velike osobne priče. Onaj ko to ne bude razumio potpadat će pod krivične sankcije i biće gonjen putem tzv. verbalnog delikta (čl. 133. Krivičnog zakona SFRJ). Jezik velikih nije se smio odvajati od jezika malih (osobnih) povijesti, kako bi rekao Č. Simić. Da se cio balkanski prostor još uvijek nije odvojio od fikcionalizacije ideologije i posljedično tome od izmišljanja novih ili podgrijavanja starih fikcionalnih i imaginarnih povijesnih narativa, ne treba danas nikoga normalnoga ubjeđivati. Da se Jugoslavija raspala na nacionalnom pitanju, kako danas tvrde nacionalisti, onda bi svuda oko nas vladali demokratija, civilno društvo i “ohlađeni” građanski svijet.

Nakon što zaklopite korice Hodžićeve knjige, iako će vam u ustima ostati sol i gorčina jednog poplavljenog i promašenog svijeta, nemojte misliti da će vam stvari biti puno jasnije u pogledu toga šta je napose stajalo iza tuzlanskih procesa i tragičnih sudbina partizanskih heroja. Šta je to bilo ključni povod, gdje su bili uzroci i gdje su rasli svi ti otrovni korijeni? Od odgovora na ova pitanja zavisit će i istina koju ste izabrali. Neko bi mogao reći da je sve počelo tzv. lijevim skretanjima partizanskog pokreta (isp. “Dnevnike” V. Dedijera, “Gluvi barut” B. Ćopića ili “Put u Foču 1942” A. Zulfikarpašića) o kojima se moralo šutjeti zbog “bratstva i jedinstva”.

KONAČNA SUDBINA HEROJA

Neki drugi će zaključiti da je sasvim mogući uzrok u dvjema krađama – Franjo Herljević je pred rat pokrao zanatsku sindikalnu blagajnu u Tuzli, a Šefkija Selimović narodni magacin. Dok je prvi postao narodni heroj, drugi je strijeljan. Neko treći će reći da su u pitanju bili tek sukobi povrijeđenih sujeta velikih herojskih ega. Neki opet da je Hodžićeva knjiga o sukobu lokalpatriotizma i regionalizma, da su u svemu neslaganja oko pitanja daljeg ekonomskog razvoja regije. Neki će zaključiti da je u pitanju samo posljednji čin drame jedne ideologije na izdisaju. Možete odabrati bilo koji od ovih razloga, a on će vas opet vratiti na onaj drugi, treći ili četvrti. Kakogod, knjiga Kadrije Hodžića je, kako bi A. Hemon rekao, knjiga (i) naših života.

Hodžićev svježi narativni stil i kompozicija koja podsjeća na povijesne romane – prvo doznajemo sve o konačnoj sudbini heroja, a onda se pisac vraća u 30-e i 40-e godine prošlog stoljeća – održavaju stalnom čitaočev fokus i znatiželju. Vrijeme u kojem su se politički sukobi pretvarali u sudske procese, a ovi u presude, kazne i dugogodišnje robije, umnogome nas podsjeća i na današnje vrijeme. Razlika je u tome što se današnji politički procesi završavaju oslobađajućim presudama, tek da bi se nekoga konačno proglasilo nevinim. Da bi ga se spasilo od onih drugih.

NEDŽAD IBRAHIMOVIĆ, Oslobođenje

Previous Mališević - Izvoz metalske i elektro industrije FBiH povećan za 52 posto
Next Vlašić vrvi od turista: “To je planina za svačiji džep”

You might also like

AGRESIJA|GENOCID|URBICID

Tabaković: Tražim lobističku grupu kojoj bi prodali 50 posto potraživanja od RS, Srbije, i Crne Gore

Nakon presude u Sjedinjenim Američkim Država u korist žrtava rata advokat Sulejman Tabaković traži lobističku grupu kojoj bi prodali 50 posto potraživanja od entiteta RS (BiH), Republike Srbije i Crne

RIJEČ

Beograd je najljepši bošnjački, a Subotica najljepši hrvatski grad

Piše: Benjamin Butković Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić tokom posljednje posjete Banjoj Luci potpuno je obezvrijedio svoj poziv na bošnjačko-srpski dijalog i pruženu ruku pomirenja Bošnjacima i Hrvatima u Bosni i

AGRESIJA|GENOCID|URBICID

U Tuzli promovirana knjiga „Genocidna namjera Bratunac 1992.“ Ramiza Salkića

Nakon online promocije u Bratuncu, u Bosanskom kulturnom centru u Tuzli održana je prva javna promocija knjige „Genocidna namjera – Bratunac 1992.“ autora Ramiza Salkića. Osim autora, na promociji su