Tvrtkov cilj bio je da povrati istočne granice jedinstvenog etnokulturnog prostora koji je nastajao stoljećima

–Jedinstven etno-kulturni prostor Dalmacije, Bosne i Hercegovine te Polimlja potvrđuje i teritorijalna rasprostranjenost stećaka, tipičnih srednjovjekovnih bosanskih nadgrobnih spomenika. Brojne nekropole stećaka nalaze se na području današnje zapadne Srbije i Sandžaka. Njihov krajnji doseg na istoku je do mjesta Bostane kod Prištine.

Prema antropološkim istraživanjima provedenim u istitutu ‘J. Gutemberg’ u Mainzu, ispod stećaka se nije sahranjivalo slavensko stanovništvo, o čemu je već bilo riječi.

Geografska karta Klaudija Ptolomeja, iz II stoljeća n. e., zorno pokazuje antičku granicu koja dijeli dvije etnokulturne i geografske cjeline. Na geografskoj karti u izdanju G. Ruscelia iz 1562. godine ucrtana je rijeka Drina, a istočno od rijeke, u njenoj zaleđini koju čini sliv desnih pritoka Drine, planinski vijenac koji razdvaja provinciju Dalmaciju od Mezije superior.

Brda, kojima je iscrtan vijenac, predstavljena su u jednom predimenzioniranom i zgusnutom nizu, tako da se doimaju kao jedna vrsta prirodnog bedema.

Istovjetnu sluku pruža interpretacija iste karte u izdanju G. Molettija.

Na karti u izdanju G. Mercatora iz 1578. godine, na istom prostoru kao i na prethodnoj karti, ponovo je upadljivo naglašena granica između Dalmacije i Mezije. Ovaj put, granica je prikazana žutom trakom.

Iz svih prepisa Ptolomejeve karte proizilazi da je Ptolomej imao posebne razloge da zorno naglasi granicu između rimske provincije Dalmacije i Mezije.

U II stoljeću, kada je karta nastala, opće i brojne posebnosti te granice antičkom svijetu zasigurno su bile dobro poznate.

Očito je da su Ptolomej, i kasniji izdavači Ptolomejeve karte, bili dobro upoznati sa sveukupnom etno-kulturnom suštinom i svim historijskim različitostima između današnjeg prostora Dalmacije, Bosne i Hercegovine i Sandžaka, s jedne strane, i prostora današnje Srbije na drugoj strani. Slično i prenaglašeno predstavljanje granica između ostalih rimskih provincija u Ptolomejevoj V karti Evrope nije poznato.

Od posebne je važnosti što Ptolomejeva karta, i njeni prepisi, u suštini označavaju istočnu granicu jedinstvenog etno-kulturnog prostora ilirskih plemena koja su živjela na prostoru od Jadranskog mora do današnjeg Sandžaka.

Granicom Ptolomejeve karte između rimskih provincija Dalmacije i Mezije, koja na zapadu obuhvata prostor današnje Dalmacije, Bosne i Hercegovine i Sandžaka, obuhvaćen je zajednički ilirski kult supstituiran Svetim Ilijom, zajednička ilirska antroponimija tog prostora, više ilirskih plemena koja su zajednički ratovala protiv Oktavijana i njegovih etničkih teritorij, prostor slavenske geminacije u bosanskom jeziku i tendencije izjednačavanja afrikata, kao i teritorijalni opseg bosanskog stečka.

Poslije doseljavanja Slavena na Balkan, na ovom prostoru započeo je složen i skoro u potpunosti nepoznat proces slavenizacije domorodačkog stanovništva.

Područje Sandžaka istočno od današnjeg Polimlja, do današnje Albanije i Kosova, činilo je prelaznu zonu prema onim ilirskim plemenima koja su uspjela oduprijeti se slavenizaciji. Njihovi potomci su etnički Albanci.

Istočna granica rimske provincije Dalmacije ima povijesni kontinuitet. Granicu baštini srednjovjekovna Bosna.

U osnovnim crtama, nekadašnja antička granica slijedi istočne granice srednjovjekovne Bosne iz vremena Tvrtka I (1353-1391). Tvrtkovo proširenje bosanske države na istok, 1370-1376. godine, znatno je više od pukog vojnog pohoda i teritorijalnih osvajanja.

Motivacija za vojni pohod na Podrinje zasigurno nije bila isključivo vojna, s ciljem ‘osvajanja zapadnog dela nekadašnjih srpskih državnih teritorija’, kako se u srpskoh historiografiji dendenciozno tvrdi. ‘Historija’ u kojoj, po prirodi stvari, srednjovjekovni vladar ratuje i osvaja tuđi teritorij ‘instiktom feudalca u usponu’ nije mnogo odmakla od dječijeg stripa.

Tvrtkovo teritorijalno proširenje srednjovjekovne bosanske države na istok ima znatno dublje korijene. Prije svega, ne može se dokazati da se radi o pukoj želji feudalnog gospodara da osvaja strano i tuđe, i da se dokazuje kao ratnik i vitez. U XIV vijeku bosanski vladar baštinio je kulturne i političke tradicije svojih, vjerovatno, ne samo nominalnih već i etničkih ilirskih predaka, bana Kulina i bana Prijesde. Riječ je o religijskim tradicijama nekadašnjeg ilirskog kulta i kasnijeg zapadnog kršćanstva, o etničkim tradicijama srodnih ilirskih plemena koja su se zajednički suprotstavila rimskoj okupaciji, o tradicijama jedinstvene ilirske i srednjovjekovne antroponimije s formantom sal-, geminacije u bosanskom jeziku i izgovoru afrikata, o povijesnom teritoriju bosanskog stećka, odnosno o tradicijama istočne granice rimske provincije Dalmacije, itd. U suštini, Tvrtkov cilj bio je da povrati istočne granice jedinstvenog etnokulturnog prostora koji je nastajao stoljećima, odnosno da izađe na istočne granice svog etnokulturnog prostora.

Bosanska riječ vatra, čija je istočna izoglosa na toj granici, paradigma je povijesnog domovinskog žara čija je toplina prema Bosni u srcu svakog Bošnjaka iz Sandžaka. Nema nikakve dileme: istočne granice Tvrtkove srednjovjekovne bosanske države, posebno u njihovom središnjem dijelu, potpuno su identične granicama rimske provincije Dalmacije.

Izvor: Predslavenski korijeni Bošnjaka, I, autora akademika Ibrahima Pašića (1948-2017).