Utjecaj Bošnjaka na razvoj osmanske umjetnosti: Minijaturisti, kaligrafi, inženjeri, zlatari, ćilimari, arhitekte…

“U godinama našeg šegrtovanja, kada je majstor Osman tek bio prešao s položaja kalfe na mjesto majstora, svi smo prema njemu osjećali veliko poštovanje, divljenje i ljubav. Bio je veliki iluminator, svemu nas je poučio jer ga je Allah blagoslovio i čarobnim talentom i velikom pameću”, piše turski književnik Orhan Pamuk opisujući minijaturistu Osmana Nakkaşa u romanu Zovem se Crveno, koji je nagrađen Nobelovom nagradom. Ovaj umjetnik, rođeni Bošnjak, u romanu je predstavljen kao posljednji baštinik stare osmanske škole minijature. Ne zna se godina njegovog rođenja ni smrti, ali se pouzdano zna da je rođen u Bosni. Promatrajući njegova djela kroz lupu estetskih normi, zaključuje se da mu stil karakteriziraju jednostavnost i deskriptivnost. Među velikim djelima koja je ukrasio ubrajaju se Zafername(Knjiga pobjeda), Şahname-ı Selim Han (Knjiga kraljeva sultana Selima), Şehinşahname(Knjiga Kralja kraljeva), Siyer-i Nebi (Životopis Poslanika). Nažalost, ovaj minijaturist u rodnoj zemlji još uvijek nije pronašao dovoljno prostora u literaturi, niti mu se posvećuje pažnja kakvu zavrjeđuje.

Mehmedova kruna za translivanijskog princa

Svake godine UNESCO određene događaje proglašava izuzetno važnim. Tako je, naprimjer, 2014. godina bila u znaku obilježavanja 450 godina od smrti matematičara, historičara, minijaturiste, geografa, kartografa, topografa, kaligrafa i inženjera Nasuha Matrakçija. Pored brojnih manifestacija organiziranih diljem svijeta, u Bosni i Hercegovini održane su izložbe i naučni skupovi u spomen na Matrakçija, što je razumljivo s obzirom na to da je rođen u Visokom.

Nezaobilazno je uvijek iznova naglasiti na njegov nemali doprinos osmanskoj minijaturi, u koju je uveo topografski stil, a koji će postati upečatljiv u sultanskoj radionici pedesetih godina 16. stoljeća. Prepisao je i minijaturama ukrasio najmanje tri sveska dijela o Osmanlijama, a samo jedna od njih o pohodu na Irak i Iran tokom 1534/36. godine sadrži 128 minijatura. Pored toga što je bio vrstan umjetnik, pisao je o matematici, mačevanju i historiji. Uzimajući u obzir vrijeme u kojem je živio, Nasuh Matrakçi može se nazvati Homo Universalisom, te ne čudi zašto je bio veoma poštovan na osmanskom dvoru.

Još su od vremena Bosanskog kraljevstva Bošnjaci bili poznati kao dobri majstori u obradi metala. Tradicija vrsne umjetničke obrade plemenitih metala nastavljena je u osmanskom periodu. Među poznatijim zlatarima na sultanskom dvoru bio je Mehmed-i Bosna (17. stoljeće). Do danas mu se sa sigurnošću može pripisati tek nekoliko izvanrednih umjetničkih predmeta, dok mu se veći broj pripisuje na osnovu stila. Među značajnijim predmetima za koje se smatra da su rad njegovih ruku jeste kruna koju je sultan Ahmed I (1603–1617) darovao Stefanu Bočkau, princu od Translivanije. Kruna je danas izložena u carskoj riznici u Beču.

Neizbježan izvor za proučavanje historije osmanske kaligrafije jeste djelo Tuhfe-i Hattātīn(Darovi za umjetnike, 1759), koje je napisao osmanski mislilac i kaligraf Süleyman Sadeddin Müstakimzāde. U želji da osmansku kaligrafiju stavi u širi kontekst, Müstakimzāde je u svoje djelo uvrstio životopise poznatijih osmanskih kaligrafa, ali i životopise prethodnih generacija. Za historiju kaligrafije Bosne i Hercegovine djelo Tuhfe-i Hattātīn nemjerljivo je važno, jer Müstakimzāde među brojnim drugim imenima spominje dvadeset Bošnjaka koje je smatrao vrsnim umjetnicima: Ibrahim Salih, Ismail bin Ibrahim, Ismail, Derviš Hisamuddin, Husejin bin Abdullah, Zekerija Sukkeri, Sulejman, Sulejman Mezaki, Salih Silahi, Abdurahman, Abdulkadir, Osman, Muhamed bin Ahmed, Mehmed Katu, Mustafa bin Ibrahim Mustafa, Mustafa Paša, Jahja, Derviš Hisamuddin, Hurem i Muhamed Nerkesi bin Ahmed.

Muhamed Nerkesi (1592–1635) čuveni je pisac divana, alim i kaligraf. Rodio se u Sarajevu, u kojem je započeo obrazovanje, a nastavio ga u Istanbulu. Bio je priznati pjesnik, ali i stilist na turskom jeziku. Dok je boravio u prijestolnici, učio je sulus, nesh i ta‘līk-pismo kod kaligrafa Kafzade Feyzullah-efendije, ali je također bio vješt u pisanju šikaste.

Omer hattat Sin Ismaila kaligraf je porijeklom iz Mostara. Stvarao je u Istanbulu u 17. stoljeću. Pretpostavlja se da mu se i otac Ismail bavio kaligrafijom. Omer je bio kaligraf sulusa i nesha, ali je poznavao i ta‘līk-pismo. Postoji predaja da je zbirku kaligrafskih radova darovao sultanu.

Banjalučka serdžada i grčka veza

Historija kulturne baštine Bosne i Hercegovine mnogo više pažnje posvećuje bosanskom ćilimu, čija je vrijednost više etnološka negoli umjetnička. S druge strane, spomenici kulture po kojima je čitav jedan stil u ćilimarstvu dobio naziv bivaju zapostavljeni. Ovdje je riječ o banjalučkoj serdžadi, koja je neopravdano zanemarena od domaće historije umjetnosti, o čemu svjedoči nedostatak kvalitetnih tekstova. Jedini ozbiljni rad koji se osvrnuo na banjalučku serdžadu objavila je Dušanka Bojanić-Lukač daleke 1985. godine u Analima Gazi Husrev‑begove biblioteke. Ipak, zahvaljujući međunarodnim autoritetima osmanske umjetnosti, poput Roderica Taylora, objelodanjeno je više informacija o banjalučkoj serdžadi.

Osnovna odlika ove serdžade nije tkanje, već aplikacija, što je razlog da se često naziva serdžada s aplikacijom, a Taylor-tehniku izrade banjalučke serdžade poredi s rašt-tehnikom. Najjednostavniji opis tehnike izrade, ali i izgleda serdžade, jeste da je ona rađena malim komadima tekstila prišivenim na podlogu. Komadi koji se sijeku najčešće imaju oblik cvjetova, što je očit utjecaj baroka i rokokoa. Zbog specifičnosti izrade, serdžade su bile i ostale lahko prepoznatljive, a datiraju se u kraj 17. i početak 18. stoljeća.

Šetnje uskim sokacima Kaira, posjete njegovim muzejima i obilasci piramida prizivaju duh minulih vremena. Ipak, ako se želi vidjeti panorama ovog grada, najljepši vidikovac proteže se s uzvisine na kojoj se nalazi džamija Muhameda Alija. Građena je od 1838. do 1848. godine i jedan je od najboljih primjera renesanse klasičnog osmanskog stila u Egiptu, što potvrđuje centralna kupola okružena s četirima polukupolama. Naravno, nije samo kupola ono što je osobeno za neoklasični stil već kompletno arhitektonsko rješenje koje evocira na istanbulske džamije Šehzade (1543–1548), Sulejmaniju (1550–1557) te džamiju sultana Ahmeda I (1609–1617) i druge.

Kada se postavi pitanje ko je arhitekt ovog velelijepog zdanja, nema jasnog odgovora. Mora se priznati da je to čudno. Kako je moguće ne znati ime arhitekte koji je projektirao ovu monumentalnu džamiju? Prije svega, da li bi Muhamed Ali (1769–1849), koji je radio na jačanju Egipta i koji se smatra njegovim modernim utemeljiteljem, povjerio zadatak gradnje bilo kome? Nažalost, nisu sačuvani precizni podaci o glavnom arhitekti. Prema Mohammadu al-Asadu, autoru iscrpnog teksta o džamiji, jedino ime koje se može povezati s gradnjom i koje se pojavljuje kao mogući arhitekt jeste Yusuf Bushnaq.

Kao izvor za ovu tvrdnju Al-Asad koristi rad Hassana ‘Abd Al-Wahhaba Mesajid, koji kao jedinog arhitektu navodi izvjesnog Jusufa Bušnaka. Ukoliko je ovaj podatak tačan, to znači da je najznačajniju džamiju 19. stoljeća Kaira izgradio Bošnjak. Pridjev mjesta Bušnak dodavali su imenu jedino Bošnjaci, čime su isticali svoje porijeklo. Smatra se da je Jusuf došao iz grčkog dijela Osmanskog carstva. Pored ovoga, zna se da je Muhamed Ali-paša rođen u Grčkoj, mjestu Kavali. Veza Muhameda Ali‑paše i Jusufa Bušnaka moguće da je ranije poznanstvo iz Grčke.

Piše: Haris DERVIŠEVIĆ, Faktor.ba/Magazin STAV