(Archivium Secretum Apostolicum Vaticanum) – prof. Enver Imamović
Tajni Vatikanski Arhiv je najpoznatiji arhiv u svijetu. U njemu se čuvaju dokumenti od 8. stoljeća pa nadalje. Koliko je toga govori podatak da ukupna dužina krcatih polica iznosi 80 km. Neki od starih dokumenata, pisani na koži, dugi su čak 6 m. Nosi naziv “Tajni“ jer su mu sve donedavno pristup imali rijetki, uglavnom posebna crkvena lica uz specijalnu dozvolu papa i odgovarajućih službi Svete Stolice. Naziva se i Papski jer je u prošlosti smatran osobnom papinskom imovinom.
Njegov sadržaj je posebno značajan za prošlost Bosne, i to za razdoblje od početka 12. do sredine 15. stoljeća, to jest od vremena Kulina bana do turskog osvajanje Bosne. To je razdoblje kada se u Bosni slijedila vjera koju zbog svog učenja nije priznavala ni zapadna (katolička), ni istočna (pravoslavna) crkva. Da bi je iskorijenili stoljećima su na Bosnu polazile križarske vojske i inkvizicija. Nastojanja s te strane nisu urodila plodom jer je ta vjera opstala sve dok je postojala srednjovjekovna bosanska država. Kaže se da je Bosna s njom nastala, a s njom je i nestala 1463. g.
Strani dokumenti tu vjeru najčešće nazivaju herezom, manihejstvom, bosanskom herezom i sl. Dubrovački dokumenti je ponekad nazivaju “Vjera bosanska“, a sami Bošnjani su je nazivali „Naša vjera“, Naš zakon“ i „Vjera apostolska“.
Vjernike su nazivali patarenima, manihejcima, babunima i kudugurima. Dva dokumenta ih nazivaju bogumilima (Žitije despota Stefana Lazarevića iz 15. st. i pjesma „Kasida“ od pjesnika Kaimija, iz 17. st.). Često se za njih kaže samo „bosanski heretici“, dok su sami vjernici sebe nazivali „kršćani“, često „dobri kršćani“, što je posebno osuđivala zvanična crkva.
Ovaj Arhiv je postao pristupačan istraživačima tek od 19. stoljeća i to u rijetkim slučajevima, prije svega renomiranim historičarima s vrlo složenom procedurom. U novije vrijeme, posebno od vremena pape Ivana Pavla II, pojedini segmenti arhiva se sukcesivno otvaraju učenjacima ali je pristup i nadalje ograničen, s popratnom dokumentacijom o korisniku i s pismom relevantne institucije zemlje iz koje istraživač dolazi.
