VELIKA SRBIJA, KAKO SE KAŽE NA BOSANSKOM

VELIKA SRBIJA, KAKO SE KAŽE NA BOSANSKOM

U svijetu bi rekli – Zar niste dobro razumjeli dogovor da poslije svega ovog što se prije četvrt vijeka desilo Bosni i Hercegovini ali i svima na Balkanu, više nema ni velikih hrvatski ni velikih srbija, rečeno naravno srbijanskim jezikom, političko-diplomatskog narječja, radi jasnoće, da je završen Prvi svjetski rat i da smo sa viševjekovnim nacionalističkim osvajanjima i hegemonijama zauvijek završili, jer su i po našu evropsku sigurnost bili stalna prijetnja, pa ipak poruka nije shvaćena. Je li jezik kamen spoticanja i nerazumijevanja. To isto bi se na bosanskom jeziku mnogo sažetije i razumljivije reklo – Jebem vas ćorave zar ne vidite da više nema velike srbije.

Piše: Ismet Muratspahić

Moguće da će u nekoj dalekoj perspektivi civilizacije ovo naše malo globalno selo s kraja na kraj Zemlje govoriti jednim jezikom i to je ono što srbijanski lingvisti ne mogu čak ni zamisliti. Ali dok se to ne dogodi imamo različite jezike sporazumijevanja i zašto to ne priznati, makar se oni razlikovali u najsitnijim detaljima. Ja volim bogatstvo različitosti. Zamišljeni govor jednim jezikom bio bi jednak zamišljenoj livadi sa samo jednom vrstom cvijeća. Ja govorim bosanski, koji potiče iz bosanske duhovnosti, bosanske kulture i bosanskog milenijumskog bogatstva različitosti. Govorim bosanski, ali razumijem srpski i hrvatski, ne trebaju mi prevodioci, ali ne govorim tim jezicima, niti mi smeta kad su lingvistički lijepi do savršenstva. Bosanska kultura dala je i daje svjetskoj kulturnoj baštini brojna umjetnička djela i postignuća od arhitekture, književnosti, pozorišne, muzičke do svjetski priznate filmske umjetnosti, postignuto i iskazano jezikom koji nosi pečat bosanskog duha. Sve je ovo postizano i u široj zajednici (Jugoslaviji) različitosti, koju je nacionalizam obezvrijedio i porušio. Jakob Grim bi rekao – “Sevdalinka štiti Bosnu od šund agresije i sa istoka i sa zapada.” , a Ivan Foht kaže – da je ona nešto “najnježnije, naljepše, što je lirsko-muzička umjetnost ikada stvorila.” Balada “Hasanaginica” je u svijetu priznato remek djelo u toj vrsti književnog usmenog i pisanog izraza. Stvorili su to Bošnjaci ali im nije smetalo da to dijele sa druga dva naroda u Bosni, koji su također ove vrijednosti čuvali i njegovali. Bezbroj je i drugih primjera. Negirati to danas, dajući tome “naučnu” podlogu, spada u priviđenja.

rječnik

Bosna i Hercegovina je u stalnom viševjekovnom stanju žrtve kao meta daljih ili bližih kolonizatora – susjeda. S kraja prošlog vijeka, kad je nakon pet ipo vijekova povratila svoju državnost, ona je država, koja se iznova osporava i negira. Sadašnje osporavanje dolazi sa obje strane, ali mnogo otvorenije sa istoka.

Stratezi nacionalizma su računali na etničku izmiješanost u Bosni kao pogodnu okolnost za ostvarenje političkih ciljeva pravljenja nekih velikih država na račun Bosne. Kulminiralo je to agresijom sa najstrašnijim posljedicama i zločinima u Evropi poslije Hitlerovih. Najveće žrtve bili su većinski narod Bošnjaci, a namjere agresije najbolje pokazuje podatak da je kod njih veći broj poginulih civila nego vojnika, što potcrtava cilj – uništenje različitosti i njegovog glavnog nosioca. U Bosni nisu živjeli jedni pored drugih, nije se tolerisalo (jer tolerisati znači nekog ili nešto trpjeti), jer ovdje se i prijateljevalo, a to je bio trn u oku uvezenom nacionalizmu. Novovjekovni nacionalizam je udario na tu osnovnu vrijednost i suštinu Bosne, jednako kao što je razvalio Jugoslaviju.

Ovih dana se ponovo aktuelizirala priča o jeziku, slična onoj sedamdesetih godina. Ponovo isti akteri i isti ciljevi. Najglasnija je SANU. S potpisom Ivana Klajn duhovnog plemenskog vrača svih srbijanskih plemena glasom velike trube i važnom porukom – „Mi smo izdali saopštenje i tu nema šta da se doda. Jezik može da se zove bošnjačkim, ali nije različit od srpskog ili hrvatskog. Može da se zove po narodu koji ga govori ali ne po državi. To je posebno važno za državu, (ovo se meni omaklo u citatu) Republiku srpsku…Naziv bošnjački jezik odgovara nazivu bošnjački narod, dok bi naziv bosanski jezik odgovarao terminu, nepostojećeg, bosanskog naroda“. Trudio sam se koliko god sam mogao i nisam mogao shvatiti da je ovo jeziokoslovna – lingvistička poruka, kao što ni moje razmišljanje ne pretenduje da se bavi lingvistikom. Iz poruke sam shvatio da se ovdje propisuje naredba u stilu staljinističkih naredbi, koje se narod ili narodi imaju pridržavati kao pacijent ljekarskog recepta. Neuobičajeno za znanost. Razumio sam i pročitao da se poruka bavi narodom ili narodima, a usput dođe i „znanstvena“ priča o jeziku. Iz očite naredbe da se razumjeti da bošnjački narod mora mijenjati ime jezika ili svoje ime. Kad je o nadjevanju imena jeziku riječ, zanimljivo bi bilo kako bi Ivo Klajn dao ime jeziku jednog afričkog plemena čiji se članovi sporazumijevaju tako što potiskujući zrak iz pluća, klapćući jezikom u usnoj šupljini i vibracijama nepceta stvaraju određene glasove i simbole koje još nisu uobličili u riječi koje danas poznajemo u nešto naprednijim jezicima. Naredba iz SANU asocira također na mukotrpno izgrađivanje narodnosnog identiteta i imena današnjih Bošnjaka, koje se probijalo kroz otpore iz istih ideoloških nazora, od svođenja identiteta na vjersku osnovu, muslimana, muslimana opredijeljenih kao Srbi ili Hrvati, neopredijeljenih, zatim muslimana sa velikim M do današnjeg imena Bošnjak. Ova nametanja i primoravanja mnogo sliče današnjem prinudnom nametanju imena jezika, ili obrnuto, svejedno.

dvojez

Nacionalni totalitarizam koji je ponikao iz prethodnog sistema Jugoslavije u nasljedstvo je uzeo ono najgore iz njega, nadogradivši se mržnjom, odbacivanjem svake različitosti, ujednačavanjem svega u zatvorenim zajednicama osim u pavima privilegovanih novih totalitarista, koji su u obesmišljavanju života sebi priskrbili i pravo i nad duhovnim bićem čovjeka, koji u takvim zajednicama živi samo dno života, samo biološku egzistenciju i preživljavanje. Totalitarni vođa zamijenjen je nacionalnim a partija nacionalnom partijom. Sve ostalo u takozvanom višestranačju je obična farsa i privjesak. U takvim okolnostima razarajućeg nacionalizma Bosna (i Hercegovina, to skraćujem zbog prostora u tekstu) stekla je uslove da izgubi još i mnogo više, da izgubi svoju bit duhovne strukture stvorane na različitosti. Najzanimljivija je historijska činjenica da jedinstvo bosanske različitosti nikad nije ugrožavano iznutra, uvijek je narušavano iz vana. Služenje ovakvim politikama isključivosti prepoznajemo u današnjim kao i ranijem djelovanju SANU i njen sluganski odnos takvoj politici, ukojoj znanstvena pamet o lingvistici za tren sleti na Republiku srpsku.

Bosanski jezik, koji postoji, muku muči sa globalizacijom. Moguće da će u tom procesu nestati kao i stotine drugih u svijetu, ali dok se to ne dogodi primjetne su brojne promjene. Tako beharli bašče postaju samo neprocjenjivi resursi za otimanje osvajačima, u baščama se ne jedu nego konzumiraju senabije, seosko nam postaje rurarlno i naturnacionalističko, gradsko postaje urbano, puno nekulture i novonastalog neukusa, a razrušeno devastirano i destruirano od novih tumača duhovnosti. Novi nacional-feudalci se ne dogovaraju nego samo postižu neke konsenzuse, na štetu svih. Obradiva zemljišta i šume naših seljaka pretvorili su u agrarne površine i koncesije stranim neokolonijalnim porobljivačima. Na česmama se više ne pije voda zbog okolo pokopanih leševa u njihovoj blizini, od posljednje agresije na BiH, a izgradili su nam neke nove vodopskrbne objekte. Ni Mostarske kiše ne padaju, već se samo registruju kao suze stradalnika. Umjesto da usvajamo nove individualne i kolektivne slobode na temeljima naprednog dijela Evrope mi se urbanizujemo i indoktriniramo za nova krvoprolića.

Bosna mora izaći, a u njoj posebno Bošnjaci, iz stalnog stanja žrtve. Iz začaranog kruga brane joj izaći u ponavljanim pritiscima nacionalizma kroz negiranje same države i njenog najbrojnijeg naroda. Prvi i osnovni korak u tom pravcu bio bi priznanje odgovornosti Srbije za protekle događaje. Ali kako!, ako se zločin nad njim doživljava kao vrhunac etičke vrijednosti. „Nož žica Srebrenica“ samo je stvarni nastavak grafitnog simbola, kojeg je ispisao pristalica takvog morala na sarajevskoj pošti „Ovo je Srbija“, a na bosanskom mu odgovoreno „Nije jadan, ovo je pošta“. Sa brda iznad Sarajeva, najvećeg logora pod vedrim nebom na svijetu izgovorena je i ona već legendarna – Tuci tamo po Velešićima, tamo nema Srba, tuci da im se pamet razvuče. Oblici brutalnosti i nasilja su prevršavali svaku mjeru na svakom dijelu Bosne koju je pogazila osvajačka srbijanska čizma. Ilustrujmo to samo još jednim nesvakidašnjim primjerom zločina. Zarobljene žene Bošnjakinje četnici bi tjerali da gole klanjaju (islamska molitva namaz) a potom bi ih silovali i ubijali. („Molila sam ih da me ubiju“).

Iz parafraze Abdulaha Šarčevića Horkhajmera i Adorna pokušao sam razumjeti osnovnu misao koju je naglašavao da ubijene treba još ubijati, dotući, poniziti i svaku misao koja bi pored života htjela i nešto slobode. Zato se u fašističkoj sentenci „Nož, žica, Srebrenica“ ogledava dostignuti nivo “srpske” civilizacije. Poricanje drugoga u najmanjem pravu istinski je put u fašizam i pakao.

(tačno.net)

Previous Ustaško-Četnički savezi: NDH četnicima davala oružje i penzije
Next MITROPOLIT MIHAILO: RS JE ENTITET NASTAO NA GENOCIDU NAD BOŠNJACIMA I PREDSTAVLJA RATNI PLIJEN VELIKOSRPSTVA I SRBIJE U BIH

You might also like

RIJEČ

Dobri duh Bošnjana kao temelj bosanske nacionalne politike

  Kako je živio u 19. vijeku, u vrijeme kada je kroz srpski i hrvatski nacionalni pokret vršen jak pritisak na Bošnjake, Ivan Frano Jukić je 1848. godine objavio sljedeći

RIJEČ

Je li Gavrilo Princip bio Sirijac?

  U čitavoj strci oko izbjegličke krize pred vratima Evrope, lucidni i pravdoljubivi hrvatski publicist Inoslav Bešker upozorava da mađarski premijer Viktor Orbán nije učio povijest, jer, da jeste, možda

RIJEČ

Ukrajina je bitna, ali i Bosna je bila prije 30 godina. Gdje je tada bilo negodovanje?

Odjeci sukoba glasni su u Sarajevu na ovu potresnu godišnjicu, ali postoji jedna ključna razlika, piše Ed Vulliamy za britanski Guardian. Ove sedmice bit ćemo podvrgnuti daljnjim užasnim izvještajima iz Ukrajine: