Višegrad jedna od općina sa najvećim brojem stradalih žena i djece, posebno djece mlađe od deset godina

Više od 30 godina nakon ubistva, na mezarju Stražište u Višegradu klanjana je kolektivna dženaza za osam žrtava proteklog rata, javlja Anadolija.

Radi se o žrtvama bošnjačke nacionalnosti koje su ubijene 1992. godine, a čiji su posmrtni ostaci u proteklim godinama ekshumirani na području Višegrada, Srebrenice i Žepe.

Među žrtvama koje su danas ukopane je i Asim Omerović. Fahrudin Muharemović je došao na dženazu tetku Asimu.

On je najstarija žrtva koja je ukopana danas u Višegradu. U trenutku smrti imao je 62 godine, dakle u junu 1992. godine. Njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani 30 godina kasnije, na lokalitetu Gornja Crnča u Višegradu. ​​​​​​​

“Imao je 62 godine. Ubili su ga. Sjedio je ispred kuće, naišli su, pokupili ga. Tjerali su ga da uči ezan na munari. Kada su se vraćali, usput su ga negdje upucali i bacili kraj puta. Sutradan su ga našle komšije i negdje ga zakopali i 29 godina se nije znalo tačno mjesto gdje je”, rekao je Muharemović.

Najmlađa žrtva koja je danas ukopana u Višegradu je Munevera (Salko) Šabanija, rođena 1970. godine u Višegradu. Ona je imala svega 22 godine, kada je, 1992. godine, ubijena na području Višegrada. Njeni posmrtni ostaci su u decenijama nakon njene smrti pronađeni i ekshumirani na dvije različite lokacije i to Stražište, 2005. i Đurevića polje, 2010. godine.

Njen amidža Selim Šabanija rekao je da su njeni posmrtni ostaci pronađeni prvi od svih drugih ubijenih članova njene porodice.

“Kompletna porodica je ubijena 1992. godine. Nezamislivo je da postoje neki ljudi na ovoj planeti koji mogu uraditi ovo što su ovi uradili ovdje u mom Višegradu. On će biti moj do kraja života. Puno je tu priča. Poruka je da se ovo nikada ne zaboravi. Niko i nikada ovo ne smije zaboraviti”, poručio je Selim.

Ove godine konačan smiraj su nakon 30 godina u Višegradu, na mezarju Stražište, našla braća Jašarević – Hajdar i Senad.

Oni su nestali 1992. godine, a njihovi posmrtni ostaci ekshumirani su na različitim lokacijama osam odnosno deset godina nakon smrti. Hajdar (Mujo) Jašarević je imao svega 28 godina kada je ubijen, na području općine Rogatice 1992. godine. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice koja je na lokalitetu Slap – Žepa otkrivena 2000. godine.

Njegov stariji brat Senad imao 36 godina kada je ubijen u Višegradu. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2002. godine na lokalitetu Gornja Crnča u Višegradu.

U Višegradu su, osim Munevere, ove godine ukopane još dvije žene.

Konačan smiraj našla je Asima (Asim) Tvrtković, rođena 1952. godine u Višegradu. Ona je nestala na području ovog grada 1992. godine, a njeni posmrtni ostaci pronađeni su prilikom ekshumacije koja je izvršena 2010. godine u mjestu Stražište, općina Višegrad.

Ukopani su i posmrtni ostaci Hane (Abdulah) Mujezinović, rođene 1941. godine u Višegradu. Ona je također nestala 1992. godine, a njeni posmrtni ostaci su ekshumirani 16 godina kasnije na lokalitetu Sjedače u Srebrenici.

Kolektivna dženaza klanjana je i za Hasiba (Hašim) Nuhanovića rođenog 1954. godine u Višegradu. On je također nestao 1992. godine, a njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani u julu prošle godine na lokalitetu Gornja Crnča.

U Višegradu je ukopan i Osman (Šaban) Ribac, rođen 1932. godine u Višegradu. Njegovi posmrtni ostaci također su ekshumirani u mjestu Stražište u Višegradu 1992. godine.

Dženaza-namaz je klanjana u sklopu programa obilježavanja 31. godišnjice od stravičnih zločina počinjenih nad višegradskim Bošnjacima.

Obilježavanje je počelo jutros programom na mostu Mehmed-paše Sokolovića, a u znak sjećanja na 3.000 žrtava, sa višegradske ćuprije u Drinu je bačeno 3.000 ruža. Porodice su posjetile i objekte na Bikavcu i nekadašnjoj Pionirskoj ulici koji su 1992. godine pretvoreni u žive lomače.

Višegrad je jedna od općina u Bosni i Hercegovini sa najvećim brojem stradalih žena i djece, posebno djece mlađe od deset godina, rekao je za Anadoliju Amor Mašović, čovjek koji je postao simbol potrage za onima koji su nestali tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Duži vremenski period radio je na poziciji predsjedavajućeg Kolegija direktora Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, a penzionisan je prije nekoliko godine.

“U mom sjećanju postoje dva Višegrada i nijedan nije lijepi. Jedan je onaj ratni Višegrad, grad djecoubica i ženoubica. O tome sam svjedočio pred Haškim tribunalom u postupcima protiv ratnog zločinca Mitra Vasiljevića, ratnih zločinaca Milana i Sredoja Lukića i protiv ratnog zločinca Radovana Karadžića. Dakle, Višegrad je jedna od općina u Bosni i Hercegovini sa najvećim brojem stradalih žena i djece, posebno djece mlađe od deset godina”, rekao je Mašović.

U Višegradu su počinjeni neki od najstravičnijih zločina iz ratova u bivšoj Jugoslaviji, a žive lomače na Bikavcu i u Pionirskoj ulici, tokom suđenja Milanu Lukiću u Hagu, okarakterizirane su kao primjeri nehumanosti u dugoj i tužnoj istoriji čovjekove nehumanosti prema drugom čovjeku.

U kućama Adema Omeragića u Pionirskoj 14. juna, te Mehe Aljića na Bikavcu 27. juna 1992. godine živo je zapaljeno više od 140 žena, djece i staraca. Najmlađa žrtva, beba u majčinom zagrljaju u Pionirskoj ulici, imala je samo dva dana i u trenutku smrti nije imala ni ime.

“I postoji onaj postratni, današnji Višegrad, koji također nije lijep, ja ga ne doživljavam takvim, a to je grad šutnje. To je grad povremenog negiranja zločina koje su Višegrađani, komšije počinili nad svojim komšijama Bošnjacima, djelimično Hrvatima i Albancima, da ne zaboravimo jer je Višegrad grad stradanja i Albanaca koji su se tu doselili i bavili se različitim zanatima”, pojasnio je Mašović.

Naglasio je da je Višegrad i grad povremenih glorifikacija tih zločina.

“Prisjetimo se samo dočeka ratnog zločinca Mitra Vasiljevića u Višegradu, kada je gorio cijeli Višegrad stao uz tu muziku koja je dočekala jednog ratnog zločinca, nakon što je prijevremeno pušten iz zatvora”, rekao je Mašović.

Izvor: Agencije