Zašto je Mak Dizdar 1971. podnio ostavku na članstvo u Upravi Udruženja književnika

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća na jugoslavenskoj političkoj, društvenoj i kulturnoj sceni lomila su se koplja koja su dvadesetak godina nakon toga zadala i smrtonosni udarac samoj jugoslavenskoj državi. Tragična žrtva tih lomova početkom sedamdesetih bio je i Mak Dizdar, koji nije uspio preživjeti sukobe na kulturnoj sceni Bosne i Hercegovine – piše dr. Husnija Kamberović za Avaz.

Dosta mafije

Kada je Advan Hozić na sjednici Uprave Udruženja književnika Bosne i Hercegovine 27. januara 1970. izjavio da mu se čini da „u ovom našem Udruženju ima dosta mafije“, a Radivoj Papić godinu kasnije, na sjednici Uprave Udruženja 28. januara 1971., u ime Saveza komunista Bosne i Hercegovine, upozorio kako je „ovo važno vrijeme“, jer je to „trenutak Bosne i Hercegovine. Nekome ne zvuči dobro kad se kaže: Bosna i Hercegovina je država“, bilo je jasno da beskrajno duge i često mučne polemike i svađe unutar Udruženja književnika Bosne i Hercegovine imaju malo veze sa književnošću, s obzirom na to da je politika već uveliko bila kontaminirala kulturnu scenu u Bosni i Hercegovini.

Kontekst Hrvatskog proljeća, rasta nacionalizma gotovo u svim dijelovima Jugoslavije, međurepublički nesporazumi i međunacionalni sporovi unutar republika davali su politički okvir unutar kojeg se odvijala „pretjerano žučna“ diskusija među bosanskohercegovačkim književnicima.

Mak Dizdar je bio važan sudionik tih debata. On je početkom 1968. izabran za predsjednika Udruženja književnika Bosne i Hercegovine i na toj je poziciji ostao do početka 1970. godine, kada ga je naslijedio Izet Sarajlić (vrlo kratko), a potom Ćamil Sijarić. U tom razdoblju su se vodile velike debate o kulturi, ali se pokazalo kako su i kulturni tokovi bili uveliko obilježeni političkim procesima.

Dizdar nije od toga bježao. U septembru 1968. godine, nakon što je pjesnik Anđelko Vuletić uhapšen, odnosno „pokupljen sa ulice kao kakav kriminalac“ zbog političkog delikta, Dizdar je pisao pismo u kojemu je, mada dosta stidljivo i prilično neodlučno, ukazivao na činjenicu da je Vuletić dobitnik Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, spominjao je njegovu odanost socijalizmu, suprotstavljanje staljinizmu i doprinos književnosti. Ali ono što je obilježilo kraj šezdesetih i početak sedamdesetih godina bile su polemike među članovima Udruženja književnika.

Najveća žrtva

Te polemike nisu imale veze sa književnošću, nego su bile obilježene napadima ad personam i političkim diskvalifikacijama, a Mak Dizdar je bio predmet najžešćih napada i na kraju se ispostavilo i najveća žrtva.

Mogli bismo reći da se početak tih napada nazire već 1968. godine, da bi 1969. ti napadi postali vrlo otvoreni i dosta agresivni. Motivi napada na Dizdara su bili različiti i kretali su se u rasponu od ličnih animoziteta pojedinih članova Udruženja i uskih materijalnih interesa do pokretanja važnih nacionalno-identitetskih pitanja.

Mak Dizdar je najprije kritiziran kao urednik časopisa “Život”, a posebna meta je postao nakon što je koncem 1970. objavio tekst pod naslovom „Marginalije o jeziku i oko njega“. Sve je kulminiralo početkom 1971. godine, kada ga je na plenumu napao Gojko Nogo, optužujući ga da kao urednik “Života” ne vodi dobru uređivačku politiku. „On bi“, rekao je Nogo, „najsrećniji bio kada bi u časopisu ostao sam, a da mu, da ne bi morao čitati, sekretarica, recimo, uređuje časopis“.

Optužio je Dizdara da u “Životu” „kritiku već po pravilu vode poluinteligentni iz drugih centara, svi redom apologete, spremni, kada god to zatreba, da o glavnom uredniku, u njegovom časopisu, napišu panegirik“.

Bio je to kontinuitet Noginih napada na Dizdara, koji je nakon ovoga odlučio podnijeti ostavku na članstvo u Upravi Udruženja književnika. Učinio je to pismom 15. januara 1971., te kasnije u posebnoj dopuni ostavke od 25. januara 1971. godine. U ova dva pisma Dizdar je sublimirao sve napade kojima je bio izložen od 1968. godine, kada je postao predsjednik Udruženja. On navodi da je kampanju protiv njega vodila „grupica“ članova Udruženja koju je predvodio Novica Petković, uz svesrdnu pomoć Rajka Noge i dijela „novih članova“ Udruženja. Dizdar u ovom pismu spominje niz nezakonitih radnji, posebno finansijskih, koje je činila Uprava Udruženja, u kojoj je Nogo bio sekretar.

Faksimil pisma ostavke Maka Dizdara od 15. januara 1971. te kasnije dopune ostavke od 25. januara 1971. godine, gdje je sublimirao sve napade kojima je bio izložen od 1968., kada je postao predsjednik Udruženja književnika

Tražio zaštitu

Navodi probleme u organizaciji „Sarajevskih dana poezije“, isplate dnevnica pjesnicima iz istočnih zemalja iako su im te dnevnice platile već njihove zemlje; naglašava nezadovoljstvo procedurom prijema novih članova u Udruženje na plenumu 29. januara 1971; malverzacije s listama za rješavanje stambenih problema književnika, te posebno naglašava da je ta „grupica“ stvarala takvu atmosferu da su mnogi književnici morali bježati iz Sarajeva i Bosne i Hercegovine. On je naveo slučajeve odlaska Tomislava Ladana, Nusreta Idrizovića, Rasima Filipovića „koji je i formalno morao da bježi iz Sarajeva“, te Ibrahima Kajana, koji je otišao u Zagreb „ne vjerujući da će biti primljen u Udruženje u Sarajevu“.

Dizdar je posebno naglasio da je ta „grupica“ u svojim misijama po Srbiji i Crnoj Gori „tendenciozno lansirala neistine da se u sarajevskim časopisima ne štampaju književnici iz tih republika“, te se u tako tempiranoj atmosferi „izvan naše republike prave provokacije na račun pojedinaca, članova našeg Udruženja, kao tobožnjih krivaca za stanje u BiH“. Kao primjer navodio je kako je njega Rajko Nogo, u društvu beogradskih pisaca, stalno „izazivao kao hrvatskog pisca, ne bi li me na taj način onemogućio u beogradskoj književnoj sredini“, te i neke druge primjere koji pokazuju kako je ta „neformalna grupa/grupica“ stvarala izvan Bosne i Hercegovine nepovoljnu sliku o kulturnoj sceni u Sarajevu. Na kraju je Dizdar zatražio od Udruženja da ga „zaštiti od političkih provokacija kakve je činio Rajko Nogo i njegova klika“.

Nakon Makove ostavke održano je nekoliko sjednica Uprave Udruženja na kojima se o tome raspravljalo. Najduža rasprava je vođena 26. januara, na kojoj je Mak ponovio: „Ljudi moji, ovo što sam ja iznio, sve je čista istina, a mogu i sudski dokazati“.

Ovo Dizdarovo pismo, koje je u nešto skraćenom obliku bilo i javno publicirano, otvorilo je niz novih polemika, ne samo u bosanskohercegovačkoj nego i u jugoslavenskoj štampi. Beogradski NIN, a i neki sarajevski mediji, bili su otvoreni za Nogine napade na Dizdara. Atmosfera se sve više zakuhavala. Meša Selimović je nagovještavao da će napustiti Sarajevo, između ostalog i zbog pritiska „mladih pisaca koji žele da im se djela štampaju“ po svaku cijenu.

Čini se da je u ovim polemikama i napadima, koje su za Maka Dizdara završile tragično, moguće prepoznati utjecaje izvan Bosne i Hercegovine. Bilo je sasvim jasno, kako je to konstatirano i u jednoj informaciji Udruženja književnika nastaloj nakon ovih napada na Dizdara, da su ovi sukobi književnika vrlo brzo prestali biti književni problem „jer su poprimili sva obilježja političkih – tako karakteristična za period koji prolazimo – i logično je da su i u širokim masama tako shvaćeni“. Da je to tako, potvrđuje i činjenica da su i Uprava Udruženja i pojedinci u Upravi, primili „desetine pisama najvulgarnijeg sadržaja, sa optužbama za velikosrpstvo, velikohrvatstvo i velikomuslimanstvo i za sve grijehe ovog svijeta“.

Ostaje još da se objasni zašto je političko rukovodstvo Bosne i Hercegovine, koje je u to vrijeme snažno radilo na afirmaciji Bosne i Hercegovine, u ovom nasrtaju na Maka Dizdara ostalo skrštenih ruku! Da li je to bila samo javna manifestacija prikrivenog odnosa snaga unutar bosanskohercegovačkog rukovodstva prema nacionalnim fenomenima u kulturi ili svjesna politika odnosa prema pojedincima i Udruženju književnika kao cjelini – ostaje da se raspravi na drugom mjestu.

Razne političke podmetaljke

U jednom dokumentu se zaključuje da je čudno što je sarajevski list “Oslobođenje”, „koje je već u više navrata potvrdilo svoj istančan sluh za razne političke podmetaljke, koje su išle na štetu ove Republike i njenog jedinstva, u slučaju ovih nasrtaja na jedinstvo Udruženja književnika ostalo neosjetljivo i nije moglo da se dosjeti odakle vjetar duva“.

Konstatirano je da je Makova, kao i ostavka još nekih članova Uprave Udruženja književnika Bosne i Hercegovine u januaru 1971., predstavljala samo kulminaciju dužeg procesa „unošenje smutnje među naše narode, a to je ono na što smo svi veoma osjetljivi“, jer je stvaranje rascjepa unutar Udruženja književnika „vodilo ka razbijanju osnova jedne politike koju smo svi u Bosni i Hercegovini prihvatili“. Zbog toga je ostalo pomalo čudno „da su i društveno-politička rukovodstva na situaciju u Udruženju gledala skrštenih ruku“.

(Autor je ugledni bosanskohercegovački historičar i redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu).