‘Zločin u Štrpcima, bio je okidač zbog kojeg sam napustila onu raspalu ruinu koja se još zvala Jugoslavija’

-Zločin u Štrpcima, bio je okidač zbog kojeg sam napustila Crnu Goru, odnosno onu raspalu ruinu koja se još zvala Jugoslavija. Otišla sam u Italiju, sama, sa jednim koferom i sa pozajmljenih hiljadu maraka, u potpunu neizvjesnost.

Jeste da sam prethodno dobila i otkaz zbog pisanja u Monitoru, ali to nije bio razlog.

Štrpci su za mene bili nešto neopisivo strašno. Zamišljala sam sebe da śedim u tom vozu; da ćaskam sa nekim saputnikom, da voz stane u onoj nedođiji, u nekoj stanici đe pruga prolazi kroz ono što se danas zove Republika Srpska, da uđe bradata banda i krene sa legitimisanjem i da na osnovu imena, muslimanskog, izvede možda baš tu osobu sa kojom sam do tog momenta ćaskala.

I da voz nastavi put, a da te ljude proguta mrak u nekoj strašnoj egzekuciji, dok ih porodica kući čeka.

To je nacizam u čistom obliku, koji me je kao ništa do tada pogodio ośećajem klaustrofobije i užasa.

Mogu samo da zamislim taj vrisak u planinskoj zimskoj tami, u nedođiji, čiji nam predstavnik dolazi u pośetu.

Srebrenica će se tek desiti, a Štrpci su bili znakovita uvertira za nju.

Sarajevo je bilo pod opsadom, a Srpska crkva će tek ojačati i iz tog užasa izaći kao najveći pobjednik, uzurpator naše sveukupne normalnosti, najava za generacije “ostrogami”, popijenog mozga, koje će se tek roditi.

Štrpci su bili pokretni mini- konclogor za one nepoželjnog imena, sa ličnom kartom umjesto žutom trakom.

Užas nepojmljiv razumu. Slava i spokoj žrtvama. Užas porodica ne mogu ni zamisliti – komentar je Crnogorke Gordane Borović.

Povodom ovog zločina nad nesrbima, mahom Bošnjacima, u nastavku saopćenje koje potpisuju Fond za humanitarno pravo, Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava i sloboda, Žene u crnom i Inicijativa mladih za ljudska prava.

PAMTIMO: 31 godina od zločina u Štrpcima

U utorak, 27. februara 2024. godine, navršava se trideset jedna godina od zločina u Štrpcima, kada su pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS), na željezničkoj stanici u Štrpcima (BiH), iz voza br. 671 koji je saobraćao na liniji Beograd–Bar, izveli 20 putnika i potom ih ubili. Poslije više od tri decenije, porodice žrtava i dalje čekaju na pravdu pred pravosuđem Republike Srbije, tragaju za posmrtnim ostacima svojih najbližih i ne uspijevaju da ostvare status civilnih žrtava rata.

Pripadnici VRS su 27. februara 1993. godine iz voza izveli 19 građana Savezne Republike Jugoslavije i jedno N. N. lice i potom ih ubili. Žrtve zločina u Štrpcima su: Esad Kapetanović, Iljaz Ličina, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Halil Zupčević, Senad Đečević, Jusuf Rastoder, Ismet Babačić, Tomo Buzov, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić i jedno nepoznato lice. Najstarija žrtva je imala 59, a najmlađa samo 16 godina.

Do danas su pronađeni posmrtni ostaci samo četiri žrtve. Tijelo Halila Zupčevića je pronađeno krajem 2009. godine, a ostaci Rasima Ćorića, Jusufa Rastodera i Iljaza Ličine pronađeni su u jezeru Perućac 2010. godine.

Porodicama žrtava, većinom državljanima Srbije, ne priznaje se status civilnih žrtava rata u Republici Srbiji, koji bi im omogućio priznanje patnji koje su pretrpjeli i skromnu materijalnu podršku. Razlog tome su diskriminatorne odredbe Zakona o boračko-invalidskoj zaštiti na koje dugi niz godina ukazuju žrtve i njihova udruženja, FHP i druge nevladine organizacije.

Za zločin u Štrpcima pred sudovima u regionu pravnosnažno je osuđeno 10 lica, dok je postupak koji je od 2019. vođen pred Višim sudom u Beogradu protiv prvobitnih petero, a potom – nakon smrti Ljubiše Vasiljevića 2021. godine – četvero optuženih prošlogodišnjom odlukom Apelacionog suda u Beogradu vraćen na početak. Postupak je u januaru počeo iznova, a optuženi Jovan Lipovac preminuo je ovog mjeseca.

Nijedan postupak nije vođen protiv predstavnika vojske, policije i civilne vlasti u Srbiji koji nisu spriječili otmicu civila iz voza, iako su bili obaviješteni o planiranoj akciji.

Krajem oktobra 2023. godine, Apelacioni sud u Beogradu je ukinuo prvostepenu presudu kojom su Gojko Lukić, Duško Vasiljević i Jovan Lipovac osuđeni na kazne zatvora od 10 godina, a Dragana Đekić na petogodišnju zatvorsku kaznu zbog zločina u Štrpcima – i predmet vratio na ponovno postupanje. Razlozi za ukidanje prvostepene presude, po nalazima Apelacionog suda, uključuju propust prvostepenog suda da odluči o prijedlozima odbrane o ispitivanju svjedoka, što ukazuje da postupak nije vođen savjesno i s dužnom pažnjom, jer u protivnom ne bi moglo da se desi da sud ne donese nikakvu odluku, ni pozitivnu ni negativnu.

Pred sudovima u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini je za zločin u Štrpcima osuđeno 10 lica. Nebojša Ranisavljević, komandir voda „Skakavac“ Interventne čete Višegradske lake pješadijske brigade VRS, osuđen je pravnosnažno presudom Vrhovnog suda Crne Gore 2003. godine na kaznu zatvora od 15 godina. Mićo Jovičić, pripadnik Višegradske brigade VRS, pred Sudom BiH je priznao krivicu 2016. godine i osuđen je na petogodišnju zatvorsku kaznu. U augustu 2023. godine, Apelaciono vijeće Suda BiH potvrdilo je prvostepenu presudu kojom su Obrad i Novak Poluga, Petko Inđić, Radojica Ristić, Dragan Šekarić, Oliver Krsmanović i Miodrag Mitrašinović, pripadnici Druge podrinjske lake pješadijske brigade Višegrad, osuđeni na po 13 godina zatvora. U oktobru 2023. godine, Apelaciono vijeće Suda BiH potvrdilo je prvostepenu presudu kojom je Boban Inđić, komandir Interventne čete Višegradske brigade, osuđen na 15 godina zatvora.

Lokalna samouprava u Prijepolju podigla je 2009. godine spomen-obilježje posvećeno devetorici ubijenih iz Prijepolja. Godine 2016, Opština Novi Beograd postavila je spomen-ploču jednoj od žrtava, Tomi Buzovu, na zgradi u Ulici Milutina Milankovića u kojoj je živio, bez navođenja okolnosti u kojima je stradao. Tu spomen-ploču su krajem decembra 2022. skinula nepoznata lica, ali ona je na inicijativu susjeda vraćena na zgradu u aprilu 2023. godine. Žrtve ovog zločina, kao i druge nesrpske žrtve oružanih sukoba devedesetih godina, ostaju nevidljive u praksama memorijalizacije na državnom nivou.

Fond za humanitarno pravo će, kao i svake godine, s porodicama žrtava prisustvovati obilježavanju godišnjice ovog zločina u Prijepolju.