Milionske investicije: Šta drugi mogu naučiti od Kaknja i Goražda

Kaknju bi na milionskim investicijama mogli pozavidjeti i veći gradovi. Nakon sedamdesetak miliona privučenog kapitala, može se samo pitati šta to Kakanj ima, a drugi nemaju?

Kad se kaže da su to brojne olakšice za investitore, ne kaže se mnogo. Jer to bi, valjda, trebali imati i svi ostali. Ali kaže se i previše, ako nema mnogo onih koji slijede taj primjer.

Ono što, čini se, Kakanj razlikuje od većine drugih općina je, ponajprije, saznanje da će se načekati onaj ko sve čeka od države. To iskustvo je, u protekle dvije godine, rezultiralo potpunim zaokretom u pristupu investitorima.

Kakanjska vlast je ne čeka, nego traži investitore, rješava administrativne poslove, obezbjeđuje pogodnosti za investiranje, nudi olakšice. Vrata općinske vlasti su za investitore uvijek otvorena, bez protokolarnih najava. Načelnik Općine Nermin Mandra sa saradnicima odgađa sve druge obaveze da bi pribavio odobrenja i drugu dokumentaciju koja je potrebna za realizaciju investicije.

Rat nije izgovor

Mnogo je općina u Bosni koje bi bile prezadovoljne barem polovicom od 70-tak miliona investicija koje su već dolaze u Kakanj. Ali općinska vlast i dalje intenzivira borbu za privlačenje kapitala, a pritom se u pripremama ne propuštaju ni takvi detalji kao što je posebna web-stranica i vodič za investitore sa svim potrebnim informacijama.

Dok većina drugih čeka da Vlada u Sarajevu poboljša uvjete poslovanja za strane i domaće investitore, drugi na lokalnom nivou izlaze u susret investitorima. Kakanjski primjer se možda i ne može kopirati u svim sredinama. Ali načelnici općina, koji obećavaju zapošljavanje građana, trebali bi barem imati neku predstavu šta će raditi kad dođu na vlast. Ako ta predstava ne podrazumijeva status običnog činovnika.

Ni rat više nije izgovor. Najbolji primjer je Goražde, grad koji je u obruču trpio sistematsko razaranje. Ako si se, u prvim poratnim godinama, prepustio trenutku i pohvalio ljepotu grada na Drini, rizikovao si duboki stid. “Tebi je lijepa razglednica, ali nemaš pojma kako je ovdje živjeti”, poučila bi te djeca heroja Goražda. Predugo je taj grad živio od obećanja i nade da će ga “brza cesta” do Sarajeva izvući iz izloacije. To ga je možda i natjeralo da se okrene sam sebi. Iz nekad izoliranog Goražda danas se izvoze proizodi u 40 zemalja svijeta.

Ni u Goraždu nema baš posla za sve koji hoće da rade i daleko je taj grad od idile. Ali, s obzirom da se počelo gotovo s nule, može se, bez velikog pretjerivanja, govoriti o pravom “privrednom čudu”. Tome je sigurno doprinijela i činjenica da je firmu moguće otvoriti za jedan dan, a zemljište dobiti za jednu marku, ukoliko postoji ozbiljna namjera za ulaganje.

Medijsko-tužilačke sapunice

Nekad su bošnjački proganici u šatorima zimovali čekajući povratak u obližnje Kopače na teritoriji RS-a. Danas Goražde pokazuje da je ekonomija najjači faktor integracije. Na posao u ovaj grad dolaze radnici iz Foče, Čajniča i Rogatice.

Ni nestabilna politička situacija koja je mnogima izgovor, ni naivno vjerovanje da će privatizacija riješiti sve probleme, ni “korpucija i kriminal” kao prepreka investiranju ne oslobađaju lokalnu vlast svake dogovornosti. U Goraždu su to davno shvatili, a i kakanjska vlast je preuzela probleme u svoje ruke.

Sigurno i u Kaknju znaju za “organizirani kriminal i korupciju”, za bahatost političara i siromaštvo naroda, ali od tih medijsko-tužilačkih sapunica se ne živi. Na tim pričama možeš osnovati političku partiju ili formirati nevladinu organizaciju, ali one ne pokreću proizvodnju i ne otvaraju radna mjesta za običnog čovjeka. Borba protiv korpucije je stalna kao što je stalna i korupcija. U toj borbi niko ne treba biti pošteđen, ali ni jedna sudska presuda neće zaposliti ljude, a malo je onih koji mogu živjeti samo od pravde. Možda će radnički protesti negdje i revitalizirati mrtvog konja, ali je Kakanj je već pokazao da najbolje prolaze oni koji se pobrinu sami za sebe.

(H. Deronjić, Faktor.ba/mb)