Pozitivne priče: Biznisi mladih u Jajcu, Tesliću i Novom Travniku

Pozitivne priče: Biznisi mladih u Jajcu, Tesliću i Novom Travniku

Uprkos svakodnevnim izazovima suočavanja sa sistemom i njegovim manjkavostima, u Bosni i Hercegovini postoje mladi ljudi koji odlučno i istrajno rade, vjerujući u promjene. Oni ne odustaju pred izazovima, već se spremno bore i opstaju zahvaljujući različitim prilikama.

Samed Glamočić je diplomirani fizioterapeut, koji je nakon završenog studija stažirao u Općoj bolnici u Jajcu, nakon čega se pokušao i zaposliti. Međutim, to nije išlo lagano.

„Onda se pojavio program općine sa saradnjom instituta KULT gdje su ponudili da apliciramo sa svojim biznis planom. Imao sam viziju šta želim jer sam po struci fizioterapeut, a završio sam još neke edukacije te sam odlučio da napišem projekat. Konkurisao sam krajem 2018. godine, a rezultati su bili već početkom 2019. Tada je krenuo sam početak i registracija posla“, ističe Samed za BUKU.

On je zahvaljući programu podrške pokrenuo „Relax Studio AS“ u kojem osim fizioterapeutskih usluga i masaže, nudi i hidžamu, u svijetu poznatu alternativnu metodu „cupping“. A s obzirom na to da je na samom početku, zadovoljan je odzivom ljudi, koji dolaze iz znatiželje kako bi vidjeli o čemu se radi. 

„Riječ je o potpuno prirodnom tretmanu. U pitanju je „medicinska“ regulatorna metoda, koja pod vakuumom izvlači biološki štetni otpad koji se nakuplja u kapilarnoj krvi te time dovodi ljudski metabolizam u stanje ravnoteže i balansa“, objašnjava Samed.

Iako je uvjeren da bi pokušao ostvariti svoju ideju svakako, ovaj program je bio okidač da krene u realizaciju. Uprkos trendu odlaska mladih iz BiH, dodaje, kako je i sam razmišljao o odlasku, ali nije tip osobe koja se pronalazi vani.

„Želja mi je da ne idem, želim na sve načine ostati tu, naći sebi egzistenciju. Nisam nikad isključio opciju da odem, ali samo na stručno usavršavanje, a ne da ostanem tamo. Volio bi neko novo iskustvo ili edukaciju steći tamo, ali ovdje praktikovati.“

Mladima poručuje da ako žele ostati trebaju da se trude i pokušaju.

„Ako samo sjede neće ništa postići. Bitno je pokušati i vidjeti kako dalje. Strpljenje i kontinuirani rad su presudni. Ništa ne dolazi preko noći. Potrebno se strpiti se i rezultat dolazi sam po sebi“, zaključuje Samed.

Slično savjetuje i naš drugi sagovornik, Arnes Hadžić, koji je završio trgovačku školu, a putem ovog programa dobio sredstva za pokretanje vlastite pekare. On je uvjeren da je to najbolja ideja, s obzirom na to da se nalazi u blizini škole, lokalnih firmi, ali i u blizini prometnice.

“Biznis sam prijavio krajem 7. mjeseca i od tada sam počeo uplaćivati doprinose. U sklopu porodične kuće izradio sam prostor. Većinu poslova sam sam uradio. U početku ću raditi sam, a ukoliko bude potrebe zaposliću i dodatnu pomoć na pola radnog vremena. Išao sam u Tešanj na praksu, koja će mi sigurno koristiti u ovom biznisu“, govori Hadžić. 

Njega odlazak iz države nikada nije privlačio, jer je uvjeren da se ovdje može uspjeti, čemu i sam svjedoči. Zahvaljujući ovom programu, on se, kako navodi, konačno odvažio da pokrene vlastiti biznis. 

„Bilo je izazova i poteškoća oko nabavke mašina, zbog čega i kasnim sa početkom biznisa, ali snalazim se i planiram ubrzo pokretanje čitave priče. Potrebno je mnogo truda i strpljenja, ali i realističnosti u pristupu. Treba biti uporan, a čak i pomalo dosadan, jer ja sam tri godine pokušavao, ali tek sam sad uspio u svojim pokušajima“, iskren je Hadžić.

Njegov stav dijeli i Haris Burek, koji je na prethodnom konkursu aplicirao sa potpuno drugačijom idejom, da bi danas, nakon postavljanja jasne ideje i vizije, uspio i u realizaciji. On je završio građevinsku školu, nakon čega je i radio u građevinskoj firmi, a potom se prijavio na ovaj program.

„Odlučio sam se za pokretanje građevinskog obrta, GP Konstruktor, registrovao firmu prije šest mjeseci, a sada imam dva zaposlena. Nakon što sam čuo da prethodni vlasnik predstaje raditi sa kamenom, te prodaje svoje mašine, kupio sam ih od njega i pokrenuo posao. Pored toga, bavim se izradom nadgrobnih spomenika, a jedini sam koji pravi spomenike za sve nacije u Jajcu, Mrkonjić Gradu, Šipovu i Jezeru“, naglašava Haris. 

Dodaje kako je prezadovoljan rezultatima, jer nije očekivao tako brzo uspjeh, međutim, sada je već jasno da nema konkurenciju u oblasti u kojoj djeluje, radi raznovrsnosti usluge. 

Nije razmišljao o odlasku, jer ga prije svega veže ljubav prema domovini.

„Nema nigdje ovog zraka, ove vode, ove hrane. Vani je sve genetski modifikovano. Tamo ne možeš sebi posijati, nema kvalitete života. Život nije samo para i materijalno dobro. Ima tu nešto i duhovno, što se nalazi u kvaliteti života.“

Mladima poručuje da je najteži prvi korak, ali je potrebno usuditi se i onda je uspjeh siguran. 

„Ja sam uvijek imao želju da pokrenem nešto svoje, a ovaj podsticaj mi je dao malo više snage da krenem dalje, dao mi je snagu. Uvijek sam imao cilj u životu i to je ključ svega. Imati cilj, usuditi se i uspjećeš“.

O novoj ulozi mladog preduzetnika, Haris govori kako je poslu potpuno predan.

„I kad spavaš radiš. I gdje god da si ostavljaš svoj dojam kakav si, tako da ljudi dolaze kod tebe kad vide da si nasmijan. Ti si ogledalo svog posla.“

Već nakon pola godine, njegov posao je postao samoodrživ, čime je ostvario značajan uspjeh. Trenutno su mu jedine poteškoće u pogledu transporta, za velike i teške mašine, ali i to je, uvjeren je, nešto što će doći s vremenom. 

Uprkos svim poteškoćama, izazovima, sumnjama i strahovima, ovi mladi preduzetnici, dokaz su da je uspjeh zaista moguć, ako predano radite na razvoju svoje ideje. Naravno, za sve je potrebna i podrška, koju su, na sreću, imali zahvaljući KULT-u, Opštini Jajce i Ambasadi Kraljevine Švedske u BiH.

Ali ono što je sasvim sigurno, a već po nekima i izvjesno jeste to da će njihov uspjeh na kraju zaista zavisiti od njih i njihove spremnosti da se u današnjem društvu izbore za svoje mjesto. Na tržištu, među ljudima, ali i u svijetu. Kao dobar primjer da je za uspjeh potrebno prije svega ono osnovno, vjerovati u svoju ideju. 

TESLIĆ

Dejan Todorović  je ljubav prema zdravom i aktivnom načinu života iskoristio kao poticaj da sve što radi podigne na viši nivo. Tako je nastao Fitness club „FIT WARRIOR“ , mjesto za sve one koji žele zdrav način života uz vježbe i aktivnosti.

„Kroz višegodišnje iskustvo u Fitnessu, uspio sam sačuvati više od 50% stalnih članova, a sada se taj broj povećao za  15%, što dokazuje da promjene koje su uslijedile kroz saradnju sa Institutom Kult jesu izazvale pozitivnu reakciju. Treninge vodim sa djevojkom, koja je također u fitnessu duži period, i sada već mogu da kažem da smo samoodrživi, te da sam zadovoljan dosadašnjim uspjehom“, ističe Todorović.

Dodaje da se u ulozi preduzetnika snašao odlično, proširio svoj krug poznanika. Najveći izazov mu je, kako navodi, bio sačuvati fitness u mjesecima kada svi odlaze na odmore i kada se teško odlučuju da krenu sa vježbanjem.

„Još veći izazov je privući nove članove, zbog same činjenice da veliki broj mladih napušta BIH i odlazi u druge zemlje. Ipak, mladima savjetujem da brzo donose odluke i slušaju sebe, a ne okolinu. Da budu uporni, vrijedni i spremni na promjene. I onda će one sasvim sigurno i doći“, poručuje Todorović.

Uprkos tome što je ranije razmišljao o odlasku, sada vidi drugu sliku i mogućnosti koje ima ovdje. A suštinu svega vidi u tempu rada, jer, kako kaže, ako bude radio “kao što se radi u inostranstvu”, uvjeren je da će biti uspješan.

Slično misli i Gordan Radonić, koji je zahvaljujući ovom programu pokrenuo autoškolu „Goci“.  I on je imao priliku da ode iz BiH, a kako dodaje, ima je i sada, ali ne želi da ode.

„Sve dok i mrvica života bude ovdje, ostaću, ali ne mogu se zakleti da jednog dana, i ja, kao i mnogi drugi, neću otići.Trenutno me je zadržala samo ta moja želja da budem privatni preduzetnik, koja se i ostvarila, ali niko ne zna šta nosi dan, a šta noć, i uvijek moramo imati u planu i neku alternativu za ‘nedajbože'”.

Njegova ideja za pokretanje biznisa nastala je prije par godina. Po struci je mašinski tehničar, pa je i radio dvije godine u struci, ali se, kako navodi za BUKU, nije pronalazio u tom poslu zbog zatvorenog ambijenta i monotonog oblika posla. 

„Razmišljao sam šta bih privatno mogao raditi, a da mi nisu potrebna ogromna ulaganja za početak. Bilo je tu ideja i za poslove tipa ugostiteljstva, trgovinskih usluga, čak i proizvodnje, ali jednostavno nisam imao dovoljan početni kapital da bih to mogao pokrenuti. U  jednom trenutku, u razgovoru sa roditeljima i sa poznanicima, ušao sam  u temu koji oblik posla najviše mene opisuje i svi su se složili da bi mi, zbog mog druželjubivog i komunikativnog stav, najbolje ležao posao gdje se radi sa ljudima.“

S obzirom na to da je uvijek volio pomagati i učiti ljude, ideja je u trenu nastala. Raspitao se kod poznanika instruktora o procesu polaganja licence i samim tim postao još više zainteresovan.

U međuvremenu mu se ukazala prilika da počne raditi u jednoj autoškoli u Tesliću kao instruktor, što je za njega  bila idealna prilika za sticanje radnog iskustva i poznanstava.

„Tu sam radio godinu i po, te saznao za javni poziv za dobijanje podsticaja za mlade privrednike. Na rizik sam napustio posao koji sam radio i konkurisao na javni poziv. Prošao sam na javnom pozivu, te sam dobio određena sredstva koja su mi i te kako pomogla u startovanju i uspjehu biznisa. Nisu to ogromna sredstva ali su sasvim dovoljna da nam svima pomognu određeni period dok se sami ne snađemo i ne napravimo određenu zalihu novca, koja će nam u budućem periodu biti ključna u uspjehu i poslovanju.“

U ulozi preduzetnika snašao se odlično, a kao razlog tome navodi to što je cijeli život imao želju da pokrene svoj posao. Upravo zbog toga ni u jednom trenutku nije imao strah od neuspjeha, jer je san koji je sanjao, konačno postao java.

„Maksimalno sam se posvetio poslu, reklami i građenju imena firme. Najveći izazov jeste taj što se nalazim u poslu gdje je u opticaju ogromna konkurencija, nije bilo lako u samom startu probiti se na tržište, iako su me mnogi ljudi i kandidati poznavali. Mnogi su i sumnjali, što i nije čudo kada se neko novi pojavi, ali sam svojim vrijednim radom stekao povjerenje ljudi i uspio sam se izvući iz začaranog kruga“, iskren je Radonić.

Njegovi klijenti su zadovoljni, jer kako dodaje, ulaže ogroman trud u posao i radi kvalitetnu obuku, što se vidi i na samim ispitima, ali i ličnim snalaženjem njegovih polaznika u saobraćaju.

Ipak, iskren je kako postoje i nezadovoljni klijenti, ali dodaje kako takvi pojedinci misle da previše traži, a nisu ni svjesni da je to vozilo kojim će danas-sutra samostalno upravljati, „hladno oružje“ i da se mora vema oprezno voziti i voditi računa o svemu.

„Sa trenutnim uspjehom sam i više nego zadovoljan jer sam za nekih 8-9 mjeseci obučio toliki broj kandidata za koji mnogi instruktori mnogo iskusniji od mene kažu da je više nego zadovoljavajući i na godišnjem nivou. Trenutno radim sam, ali planiram u vrlo kratkom roku da proširujem posao, a samim tim i da zaposlim još radnika. U potpunosti sam samoodrživ, tako da su sredstva koja sam dobio odigrala svoju ulogu u samom početku“.

Za kraj, ovaj mladi preduzetnik poručuje svim mladima koji planiraju ili žele pokrenuti svoj biznis da se ne plaše.

„Naše vrijeme dolazi, smjena generacija je u toku, a i ti preduzetnici koji su dugo u poslu i koji dobro profitiraju su također morali da počnu i nikom nije bilo lako na početku. Svako treba da slijedi svoje snove i ideje, jer bez ideje nema ni realizacije. Pogotovo ako ste mladi kao ja, nemate šta da izgubite, pokušajte pa ako ide, ide ako ne ima drugih poslova. Jednog dana ćete se kajati ako niste pokušali.“

NOVI TRAVNIK

Mladi preduzetnici bili su tema naših priča u Jajcu i Tesliću, a sada smo posjetili i mlade u Novom Travniku, koji su su nam otkrili zašto su se usudili ostati i graditi nešto, uprkos realnosti sistema u kojem žive. Zahvaljujući Institutu za razvoj mladih KULT i Opštini Novi Travnik, a uz podršku Ambasade Kraljevine Švedske u BiH, uspjeli su pokrenuti svoje biznise, piše buka.com.

Naš put započeo je sa „Slatkim kutkom“. Riječ je o malom, skrivenom mjestu u srcu Novog Travnika, slastičarni koju su otvorile prijateljice i kume Irma Alihodžić i Ajna Lupčević. One su se za BUKU prisjetile svojih početaka, kada su, nakon dužeg perioda nezaposlenosti, odlučile da počnu raditi od kuće.

„Svaka od nas je pravila nekoliko vrsta suhih kolača i prodavali smo ih uz pomoć gradskih trgovaca. Vrlo brzo su počele narudžbe i interes ljudi, a onda smo učestvovale na Božićnom sajmu u Novom Travniku, gdje smo se dodatno promovisale. Ubrzo se pojavio i konkurs na koji smo se prijavile i, uprkos tome što se nismo nadale, prošle smo sa našom biznis idejom“, priča nam Ajna.

Dodaje da su zadovoljne poslom, obzirom da žive u malom gradu, u kojem, kako navode, sve propada. Ističu da je grad ujedno i na rubu depresije, kao i sama omladina.

„Kad smo rekle da ćemo otvoriti slastičarnu, ljudi su nam rekli da nema šanse da ćemo uspjeti. Bio je rizik, ali mi smo se usudile“, ističe Irma.

Obje su saglasne da bez podrške KULT-a nikada ne bi uspjele pokrenuti svoj biznis, jer su na ovaj način osigurale osnovna sredstva za doprinose i režije. Ipak, ono što je poražavajuće jeste odnos države prema malim preduzetnicima, na šta posebno skreću pažnju, dodajući da ih se po pitanju doprinosa ravna sa velikim preduzećima. 

Teško je i zaposliti nove ljude, jer je “rizično uvoditi nekog novog u priču, ko bi radio samo za dnevnicu, a ne bi se istinski potrudio oko rasta prodaje”. Zato njih dvije i funkcionišu kao tim, jer se maksimalno posvećuju poslu u kojem se nalaze.

O odlasku nisu razmišljale, jer su na svom primjeru dokazale da se i ovdje može uspjeti. 

„Ovom gradu fali mnogo toga, ali nema onih koji to žele pokrenuti. Najlakše je kritikovati, ali malo je onih koji rade nešto po tom pitanju. Ali i država se mora više uključiti, jer umjesto da nam pomogne sa svih strana, čini se da nas samo tjera odavde. Ljudi bi se i usudili više da nije toliko sistemskih barijera.“

Uprkos svim poteškoćama, nastavljaju optimistično dalje, skromno poručujući da nemaju prevelike planove, jer se od svega samo najviše nadaju da će cijela priča opstati. Mladima savjetuju da se naoružaju strpljenjem, ali i da imaju tim ljudi sa sobom, jer je mnogo jednostavnije djelovati u grupi.

„Treba pokušati, jer mladi više nemaju šta izgubiti. Godina dana brzo prođe, a nakon te godine možeš uvijek reći ‘idem dalje’ ili ‘staću ovdje’. Ali treba pokušati. I zaista cijeniti mlade koji su ostali ovdje da se trude i rade“, poručuju.

Slično iskustvo dijeli i Ivan Gučanin, koji je putem istog programa podrške otvorio stolarsku radnju „RG“. Uprkos tome što je ekonomista po struci, za BUKU priča kako je sam proces kvalifikacija i apliciranja bio dug i iscrpan. Njegova ideja je prošla, ali naglašava da nije bilo lako.

“Dobio sam 8000 KM, od čega treba naglasiti da su doprinosi zaista veliki na godišnjem nivou, a nabavka mašina me je koštala dodatnih nekoliko hiljada. Ipak, da nije bilo KULT-a, teško da bih i ovo realizovao, jer, što se u našem narodu kaže, svaka pomoć je dobrodošla, ali bilo bi još bolje da nevladin sektor  može djelovati više mimo općine. U sistemu su nepotizam i korupcija.“

Dodaje kako svaki dan misli o odlasku, ali zbog svoje porodice odlučan je u ideji ostanka. Ipak, vrlo realno govori o problemima sa kojima se svakodnevno susreće, a jedan od njih je i nedostatak kadra.

„Za posao je potrebno sve više ljudi. Više nema ko izvesti te radove. Pitanje je i kvaliteta radnika. Rizik je i zaposliti mladu osobu i ulagati u nju, ako će i ona jednog dana otići. Na području od Kiseljaka do Jajca imate oko 120 stolara i svi su zaposleni, što dovoljno govori o tome kakvo je stanje na tržištu rada. U samom Sarajevu imate 5 drvnih centara.“

Uprkos tome što se ne reklamira, posla uvijek ima i potražnja je ogromna. Ali su velike i obaveze prema državi. Navodi kako su nameti ogromni i kako se ne radi na školovanju potrebnih zanata, kao što je upravo stolarski. Osim toga, upozorava i na čitav niz sistemskih propusta.

„Nema strategije ni planiranja. Vlasti se navodno bave pronatalitetnim politikama, a dječiji doplatak iznosi 14 maraka. Živimo na rubu egzistencije i srećni smo sa kusurom od plate koji iznosi okvirno 150 maraka. Ovdje čak nema ni jaslica, već moraš plaćati ženu koja će ti čuvati dijete, a tvoja finansijska moć je takva da možeš pružiti 200 do 300 KM, a to je za nju ništa, s obzirom na nivo odgovornosti koji preuzima za tvoje dijete. A ti s druge strane nemaš mogućnost da daš više, jer nemaš dovoljna primanja.“

Za kraj se pita vrijedi li uopšte investirati ovdje, jer “živimo u zatrovanom društvu, u kojem je čovjek prepušten sam sebi, a država ga ne podržava”.

Svjestan je toga i Elvis Omeragić, koji je pokrenuo Preduzeće za usluge zavarivanja “SOR VAREX”, u okviru kojeg zapošljava 9 ljudi i koji vjeruje u uspjeh, uprkos preprekama. On se za BUKU osvrnuo i na svoj period života u Njemačkoj, gdje je živio i radio tri i po godine.

„Bio sam u Njemačkoj, u firmi koja radi za Mercedes. Moj otac radi u toj firmi skoro 18 godina, tako da sam i ja, poslije iskustva ovdje, nakon što sam radio za nekoliko firmi u BiH, otišao tamo. Iako nikad nisam imao želju da odem odavde, otišao sam jer su uslovi bili odlični.“

Ipak, uprkos visokoj plati, savršenim uslovima rada, odlučio se za povratak nakon tri i po godine. Kada se vratio iz Njemačke i pričao o stanju u državi, niko mu nije vjerovao.

„U firmi u kojoj sam ja radio, bilo je savršeno, ali u drugima nije. Po pitanju drugih, većih firmi, plate šefovima iznose oko 1800 eura, a 1100 do 1200 je prosjek, što je zapravo ništa. To je premalo, obzirom na standard života u Štutgartu, gdje sam ja živio. Ne možete naći sobe i krevet ispod 500 eura. Tako da nije idealno, ni tamo, ni ovamo.“

 

Previous Svečano u Mostaru: Univerzitet “Džemal Bijedić” slavi 43 godine rada i postojanja
Next Operativna dobit ŽFBiH u 2019. godini rekordnih 22.729.510,00 KM

You might also like

Ekonomija/Biznis

Bosanski građani uživaju blagodati povoljne el. energije; u EU cijene šest puta više nego početkom godine

Nakon što je Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine sinoć usaglasio tekst Zakona o dopuni Zakona o električnoj energiji u Federaciji BiH, zbog hitnosti situacije, očekujemo da će isti

MADE IN BOSNIA-387

Kompanija iz Tešnja: Radi za najpoznatije svjetske brendove; zapošljava 300 radnika

  Kompanija „Napredak“ d.d. iz Tešnja potvrđuje da ništa nije nedostižno ako postoje rad, volja i disciplina. Svoj put prema uspjehu počeli su od zanatske radionice, koja je prerasla u

Ekonomija/Biznis

Ramić potpisao ugovore sa 47 povratnika za razvoj početnog biznisa (VIDEO)

  Federalni ministar raseljenih osoba i izbjeglica Edin Ramić danas je u Sarajevu potpisao ugovore sa 47 povratnika iz 15 općina za podršku razvoju početnog biznisa.