Sarajevo prije 100 godina: Kako se nekada spremao iftar

Svako vrijeme nosi neko svoje obilježje po kojem se kasnije pamti. Stariji se prisjećaju i pričaju, a mlađe generacije slušaju, pamte i kasnije prepričavaju. Tako je i naš sagovornik Zijad Baščaušević zapamtio kakvi su dani ramazana bili u vrijeme njegovog djeda, tačnije rečeno prije 100 godina.

– Često se sjetim djedovih priča o tome kako je Baščaršija u vrijeme ramazana drugačije mirisala i disala – prisjeća se Baščaušević i dodaje da je prema tim kazivanjima Baščaršija čitav dan mirisala na pripremanje iftara i somune.

Kako nam je opisao naš sagovornik, iznad danjašnje tramvajske stanice na Baščaršiji se nalazila pekara u koju su ljudi nosili pripremljeno jelo, na primjer Bosanski lonac ili šta god se odlučilo praviti za iftar, da se tamo ispeče.

– Naparavi se lonac, pokrije papirom i odnese u pekaru da se “pihtija po čitav dan” – priča nam Baščaušević i dodaje da se nakon toga obično nosio i kadaif, da se lagano peče do iftara.

Čaršijom je po čitav dan lebdio miris somuna i da se nešto dobro kuha za iftar, naglasio je naš sagovornik.

Prema starim pričama kojih se sjeća, somun se nekada raznosio na glavi.

– Kad neko naruči somune, dostavljač je na glavu stavljao dasku sa somunima i tako išao na određenu adresu – pojasnio nam je Baščaušević i dodao da je to bila posebna čar ramazana u to vrijeme.

U poređenju prošlih vremena i ovih danas naš sagovornik nam kaže da misli kako je u novije doba sve nekako drugačije. Čaršija izgleda kao i svakog drugog mjeseca u godini, nema onog nečeg posebnog.

– Ljudi poste, idu u džamiju, pa se okupljaju za iftare, ali ništa nije ostalo od onog starog osjećaja koji je prije vladao – smatra Baščaušević i dodaje dok su se prije iftari pripremali po čitav dan, a rodbina i komšije sastajali po kućama, danas se okupe u nekom od restorana i to je to.

Kako nam je ispričao naš sagovornik prema njegovom mišnjenju sve s nekako modernizovalo i prilagodilo novom ubrzanom načinu života, pa tako i ramazan. Ni topa nije što je nekad bila.

– Prije se to nazivalo umak, a pripremalo se tako što se stavi kašika pravog masla, kašika domaćeg kajmaka i jedno jaje pa u bakarnoj tepsiji istopi na vatri – kaže nam Baščaušević i uz osmjeh dodaje da nema riječi koje bi opisale kako je tada kuća mirisala.

Bila su to lijepa vremena kojih se starije generacije u čaršiji rado prisjete.

– Lijepo je i danas, ali ne kao prije – zaključio je Baščaušević.

(T.Cerić/Faktor.ba/mb)