‘Nikad više neću doći u Njemačku. Ni na odmor, ni u posjetu. Ni po koju cijenu!’

Proteklih sedmica i mjeseci su brojni istočnoevropski radnici skupili dovoljno hrabrosti da javno govore o nemogućim uvjetima rada i života u njemačkim preduzećima – u mesnoj industriji, kod dostavljača, u sektoru njege, na građevini ili u poljoprivredi. 

“Nikad više neću doći u Njemačku. Ni na odmor, ni u posjetu. Ni po koju cijenu!” Mariana Costea je dva mjeseca radila na jednom seoskom imanju u Bavarskoj. I nije više izdržala. Neplaćeni prekovremeni sati. Prljavi smještajni kapaciteti. Bez zaštitnih mjera protiv korone. „Nisam htjela prihvatiti da nas osmero spavamo u jednoj sobi, da osam ljudi dijeli jednu kupaonicu, a 30 jednu kuhinju“, priča za DW ova sezonska radnica iz Rumunije.

U jednom mini-busu s osam sjedala svako jutro bi se 14 ili 15 osoba prevozilo na polje na kojem se radilo, a navečer ih se vraćalo „kući“, priča ona. Pravila zaštite od korone u Njemačkoj ustvari izgledaju sasvim drugačije – i ona su trebala vrijediti i za istočnoevropske sezonske radnike.

-Mariana Costea je samo jedan slučaj, proteklih sedmica i mjeseci su brojni istočnoevropski radnici skupili dovoljno hrabrosti da javno govore o nemogućim uvjetima rada i života u njemačkim preduzećima – u mesnoj industriji, kod dostavljača, u sektoru njege, na građevini ili u poljoprivredi. 

To je situacija koja je, kako priznaje i savezni ministar rada Hubertus Heil, već odavno poznata: „Korona je poput povećala. Zbog nje vidimo i stvari koje već i ranije nisu bile u redu”, rekao je Heil na konferenciji za novinare u Berlinu.

A o tim „stvarima“ za DW priča i Alex B. On želi ostati anoniman. Boji se mogućih represija. Dvije godine je radio u pogonu Tönniesa, kod najvećeg njemačkog proizvođača mesa: „Oni su nam krali radne sate. Umjesto osam sati, plus 45 minuta pauze, radili smo i po deset do 13 sati dnevno. I nakon toga si gotov, pa i psihički.”

„Oni” – to su preduzeća kod kojih je formalno zaposlena većina istočnoevropskih radnika. I Rumun Alex B. nije potpisao ugovor direktno s Tönniesom, već s jednom firmom koja „posreduje“ inozemne radnike. To je bila jedne eksterna firma koja je u klaonici preuzela jedan dio proizvodnje. Ti radnici nisu zaposleni pod istim uvjetima pod kojima rade zaposlenici klaonice, već pod uvjetima kooperanata. Odgovornost za radne uvjete na koncu konca snosi dakle taj kooperant – a ne njemački proizvođač mesa.

Većina tih ljudi nije ustvari plaćena na temelju odrađenog radnog vremena, već po unaprijed definisanom učinku. A tu količinu posla jednostavno nije moguće obaviti unutar osam sati.

–To je sistem izrabljivanja, kaže Alex B. A ko protiv tog sistema protestuje, brzo ostane bez posla – njemačka pravila rada u tim uvjetima ne vrijede, priča nam Alex.

A nema praktički ni zaštite od korone – preko 1.500 od ukupno 7.000 zaposlenika kod Tönniesa u mjestu Rheda-Wiedenbrück bilo je početkom juna pozitivno na COVID-19. Za kompletnu regiju Gütersloh bio je proglašen novi Lockdown. I sad Državno odvjetništvo vodi istragu protiv Tönniesa te cijelog niza podizvođača – zbog sumnje da su kršili Zakon o zaštiti od zaraznih bolesti.

Sistem podizvođača i posrednika, koji su često zemljaci istočnoevropskih radnika, je poput netransparentne mreže koju je teško kontrolisati. Zar ipak u socijalnoj državi kao što je Njemačka ne bi trebalo biti moguće redovno kontrolisati pod kakvim uvjetima rade i u kakvim su uvjetima smješteni ti ljudi? Teoretski da, kaže Marius Hanganu iz pojekta “Faire Mobilität” („Poštena mobilnost“) za DW. On je rođeni Rumun i po nalogu krovne udruge njemačkih sindikata savjetuje sezonske radnike iz jugoistočne Evrope.

Za provjeru tih uvjeta je zadužena Njemačka carina, odnosno Zavod za javno zdravstvo, kaže Hanganu. Ali kontrole ne protječu uvijek uspješno. Kao primjer navodi Bavarsku: „Tri kontrole od strane carine su bile unaprijed najavljene. Zanimljivo je da i kod jedne takve institucije kao što je carina postoji curenje takvih informacija, odnosno da i tamo ima krtica.“ I to nema veze s nekom regionalnom direkcijom carine, već s višim nivoima upravljanja, na kojima se sve te informacije i prikuplja, dodaje Hanganu.

 To je prilično težak prigovor. DW je pitanje o tome poslao i Generalnoj upravi carine, pitali smo jesu li im poznati slučajevi da je neko najavio kontrolu od strane carinika, dobili smo samo kratki odgovor: „Nemamo o tome nikakvih spoznaja!”