Kako se nekad živjelo, sijelilo, ašikovalo: Ja na stolici, on na merdevinama

Kako se nekad živjelo, sijelilo, ašikovalo: Ja na stolici, on na merdevinama

 

Hodimo. I dohodismo u Greb, selo nadomak Sarajevu. Dočekuje nas vrla i radišna domaćica Alija i njena komšinica Habiba. Obje u dimijama, sa šamijom na glavi. Muhabet lahko krenu.

Pričaju mi o starom zemanu, starim običajima. Ljudi su se više družili, držali jedno do drugog, a sad niko ni s kim, kažu. Posebno se sjećaju zimskih sijela, druženja koja su u to vrijeme bila i slasna i korisna.

– Do akšama sve završiš. Ujutro namiriš drva, skuhaš, opereš, očistiš. Bilo je puno čeljadi i puno posla. Ali sve se završi. Čim mrak padne, kod komšije na sijelo. I svaku noć tako. Često bi se okupili kod jednog čovjeka koji je imao televiziju. U selu bi rekli da on u kući ima kino. Pa bi gledali to kino – priča nam kroz smijeh Alija.

 Šargija, pjesma

Po cijelu noć bi se sjedilo, pričalo o raznim problemima, dešavanjima u selu, šalama. Rijetko bi se desilo da se neko porječka. Pjesama i veselja nikad nije izostajalo.

-Šargija, tambura, pjesma, kolo. Bile bi umorne od posla, ali nikad nismo kukale. Vazda smo vesele bile, pjevale – objašnjava Habiba.

Muškarci bi uglavnom igrali karata, šaha, prstena. A žene ni na sijelima nisu odmarale. Plele su čarape, prele vunu, heklale.

-Tad nije bilo da ruke presamitiš ko sad. Kad je jesen, otrgaju se kukuruzi. Vazdan bi se na konjima dogonili, a navečer sijelo, komušaju se, rastavljaju se – priča Habiba.

Nije se gledalo ko šta i koliko ima. Sve što bi se pojelo, slatko bi bilo. Slađe od šećera, kaže.

Ašikovanje

– Pekao bi se krompir, pa bi ga sa sirom jeli. Kokale bi se kokice. Djeca nisu znala za bombone, čokolade. Pravili bi im slatko od šećera i oraha. Nejma više druženja ko prije – pričaju Habiba i Alija.

Na sijela se, dodaju, išlo i da bi se vidjelo i  bilo viđeno. Začinjale su se na njima, nekada i velike i ljubavi. Govore nam da ni ašikovanja nisu kao što su nekad bila. Momci bi satima hodali da dođu do svoje hanume pod pendžer, da progovore koju, ali, sad je to sve izašlo iz mode, vele.

-Moj i Habibin muž su se, dok su momci bili, pazili. Zajedno nam pod pendžer dolazili. Demiri stavljeni na pendžere. Nema pipkanja, samo pričaj, pričaj do sabaha. Ja sjedem na stolicu, a njemu je bilo teško. Na merdevinama stoji satima – priča nam Alija i dodaje kako je u mladosti imala 12 momaka.

Obje ističu da su sretne što su živjele u takvom vaktu u kojem su se ljudi više družili, poštovali, dijelili komad hljeba, pronalazili vremena jedno za drugo. Današnja omladina, govore one, ne zna ništa osim kompjutera i mobitela.

– Radije će sjediti s telefonom u ruci, nego sa mnom progovorit koju – zaključuje Alija.

Izvor: Faktor.ba

Previous Vogošća: Sjećanje na 'Zlatne ljiljane' Mršo Hakiju i Vejo Remziju
Next Prije zvaničnog početka agresije na BiH, JNA likvidirala bošnjačke intelektualace

You might also like

ŽIVOT

GOROSTASI SABURA I PATRIOTIZMA: Amir Reko i Arif Ahmetašević

Nakon dokumentarnog filma Makedonac, uskoro bi trebalo početi snimanje i igranog filma o Amiru Reki i njegovom herojskom činu iz okoline Goražda 14. jula 1992. godine. Snažna i antiratna priča

ŽIVOT

Italijanska spisateljica sa sarajevskom adresom: ‘U Bosni postoji osjećaj da pripadate nečem većem, da ste građani, a ne samo brojevi’

Poznata italijanska novinarka i spisateljica, koja je bila i ghostwritter italijanskom premijeru Matteu Renziju, rođeni Livorno posljednje tri godine zamijenila je za Sarajevo. Glavni grad Bosne i Hercegovine je, kako

ŽIVOT

Supruga puginulog bosanskog heroja: Otac Ilija nije riješio moje stambeno pitanje, Alija jeste

Ovih dana obilježena je godišnjica pogibije Zlatnog ljiljana ARBiH Čedomira Čede Domuza. Domuz se istakao u svojim Hadžićima i na igmanskom ratištu. Na spomen-obilježju Brezovača prije dva dana prisustvovao je i predsjedavajući