“Bosanska viagra”: Muška voda – ženska radost!

Domaći i strani investitori registrirali su firmu Muška voda, kojoj je Vlada Tuzlanskog kantona, nakon duže procedure, dodijelila koncesiju kako bi mogla upravljati ovim prirodnim resursom. Svi su dogovori za sada ostvareni, a firma je kupila zemljište na kojem će instalirati fabriku za flaširanje ovog eliksira zdravlja.

Načelnik Čavkunović pokazao nam je bocu Muške vode iz 1968. godine, kada je počelo njeno flaširanje, rekavši da ni nakon 47 godina nije promijenila boju: “Naziv Kladanj treba dovesti u vezu s imenicom kladenac, što znači – izvor hladne vode. Ovim pitanjem bavio se historičar Ibrahim Pašić i on je to i naučno dokazao”.

Izvor mladosti

Da ne bismo gubili vrijeme, izrazili smo želju da posjetimo izvorište Muške vode. Načelnik nam je kao ispomoć ponudio referenta za informiranje Fahrudina Muhića, koji će biti s nama u našem jednodnevnom boravku u općini.

“Ko je zdrav, a ima i para, Bog ga ne mere ljepše darivati, a ja, hvala Njemu, dobra sam zdravlja, a penzija mi je kol’ka-tol’ka, taman kol’ko mi treba da se ispružim”, kaže nam Ševko Selimbašić, sedamdesetsedmogodišnji bivši šumar dok stojimo ispred njegove kuće u selu Brateljević, na putu prema izvorištu Muške vode.

Ševko je visok, svijetle i jedre puti, u šumarskim, tvrdim čakširama.

“Čuo sam da ćete sada na vrelo Muška voda. Zapamtite ovo pravilo: ‘Čim snaha ne sluša, svekar ide po vodu!’ Muška voda je radost ženama! A što je tako, pitajte osamdesetdvogodišnjeg Hašima Bečića, usput vam je!”

Naš domaćin i vodič Fahrudin Muhić ustvrdi da je ova voda bosanska viagra, da u Kladnju i nije neko čudo kad neko ima devetero ili više djece, i da je uobičajeno dobiti dijete u penzionerskim godinama. Imati u Kladnju samo dvoje djece u najmanju je ruku začuđujuće. Od Fahrudina saznadosmo da je o Muškoj vodi još u 17. stoljeću pisao Evlija Čelebija nazvavši je izvorom mladosti. Napisao je da su age i begovi u bačvama prevozili vodu, dok je u vrijeme Austro-Ugarske bila na mapi ljekovitih voda. Danas stručnjaci kažu da Muška voda smanjuje krvni pritisak i šećer u krvi, poboljšava cirkulaciju i jača vitalnost, jača potentnost pa je zato u Kladnju i zovu ženskom radošću.

Na planini Konjuh

Krenusmo makadamskim putem autom uz rijeku Drinjaču, na planinu Konjuh, prema vrelu udaljenom petnaestak kilometara. Nakon nekoliko kilometara dođosmo do jezera Gorsko oko, u narodu poznatije kao Paučko, bogato šaranima i pastrmkama. Nalazi se na skoro 700 metara nadmorske visine. Zanimljivo je zbog bogate flore i faune. Vozimo se blagom uzbrdicom, a pored nas promiču raznoliki šumski krajolici. Šumska staništa, u kojima su vrtače i gusto drveće, gdje ne dopiru sunčevi zraci, išarana su snježnim otocima, a na čistinama, na svjetlosti, vide se osušeni nanosi zemlje. Sve je i nepregledno i neočekivano, kao da su pomiješana godišnja doba.

Prolazimo pored zemljišta na kome će uskoro početi gradnja fabrike za flaširanje Muške vode, te jednog privatnog ribogojilišta i većeg šumskog gazdinstva. Ne potraja dugo, a evo nas ispod vrha Konjuha kod rekreativnog, nekada poznatog hotela sa 150 ležaja sa svim sportskim objektima. Otkako je Muška voda u zaboravu i istoimeni je hotel – prazan. Osim onih koji su bili gosti zbog vode, ovdje su prije rata dolazili mnogi nogometni klubovi iz bivše Jugoslavije na pripreme, a učenici su dolazili zbog škole u prirodi. Kako nam reče poslovođa Jasko Čolaković, svi zaposleni čekaju privatizaciju hotela i vraćanje Muške vode na domaće i inozemno tržište. Iz hotela pješke krenusmo izlokanim putem, okolo su mnoga stabla koja su veliki nanosi snijega urušili ili izlomili.

Hadži Mumin se oženio u osamdeset i petoj

Domalo, dođosmo do izvorišta Muška voda ograđenog žicom, s više uređenih kaptaža u kojima je sabrana voda. Preko jednog debljeg plastičnog šlaufa isticala je voda izvan ograde pa smo se mogli napiti i oprati. Po ovome se vidjelo da su se vlasnici, koji su dobili koncesije, počeli brinuti o ovom, nekada poznatom proizvodu – brendu na području bivše Jugoslavije.

Vraćali smo se brže nazad, ne bismo li kod kuće zatekli onog osamdesetdvogodišnjeg Hašima Bečića, koji je u svoje vrijeme i domaće i strane goste vodio do izvorišta – ništa nije moglo biti bez njega. Ima devetero djece, a i dan-danas se ne odvaja od Muške vode. Nađosmo ga u avliji, dok ga je služila kćerka, koja nam reče da slabije čuje, ali da se s njim može razgovarati. Mislio je da smo poreznici i da smo došli po svoje, ali kada ču da smo novinari, zacenuo se od smijeha.

Brzo se uozbiljio: “Beli ste došli zbog Muške vode. Znam ja vas novinare. Koliko sam se vas ja samo navod’o?! Šta vam kazati? Ja imam toliko djece da ni Rusija ne smije sa mnom zaratovati, eto šta vam je Muška voda. Daje ti polet, dobro spavanje, apetit, umiri damare, a još ti sve bolesti ukloni, ono što ne mere bolnica, može ona. Amerika nas tražila pa Nijemci, ali nijesmo znali. Gore je mogla biti bolnica koje će sve liječiti, pa da hotel radi, ali insan ne zna, to ti je. A kakva je za ono? Pa da je živ hadži Mumin, sve bi ti kaz’o. On se ponovo oženio u osamdeset i petoj, pa smo mu nanijeli puno vode, a on dobi dijete. Isto Mumin, nema kamuflaže. Onaj Ibro Krekić oženio se u osamdesetoj i dobio dvoje djece. Šta da vam kažem, ne mereš se smiriti ako nisi sa ženom. Sve te onaj polet od vode tjera, a ona sjutradan vesela, radi po kući, sve oko kokošiju. A vidiš mene, još bi se jednom mog’o ’ženiti.“

Piše: Mirza SINANOVIĆ
Foto: Velija HASANBEGOVIĆ

(Faktor.ba / STAV br 7. – 23.4.2015./mb)