Misli li Hrvatska da su Bošnjakinje tražile?

Misli li Hrvatska da su Bošnjakinje tražile?

Pa zar Hrvatska misli da su Bošnjakinje tražile? Pitanje je logično prisjetimo li se, u atmosferi oslobodilačkog pokreta ‘Nisam tražila’, kako se hrvatsko pravosuđe ponijelo kada je trebalo kazniti ratna silovanja Bošnjakinja: Marko Radić, silovatelj, ubojica i ratni zločinac, nakon što je u BiH odslužio polovinu dugogodišnjeg zatvora zbog ratnih zločina nad Bošnjacima u Mostaru, uključujući i zločin višekratnog silovanja bošnjačkih žena i maloljetnih djevojaka, prebačen je u zatvor u Hrvatskoj, i iz njega nakon nepuna dva mjeseca – pušten.

Autor Boris Pavelić

No prije toga, o pokretu ‘Nisam tražila’: nije on samo još jedna od mnogih građanskih inicijativa, nego, iz više razloga, narodni oslobodilački pokret žena kakav postjugoslavenska regija desetljećima nije vidjela. Nakon što je beogradska glumica Milena Radulović polovinom siječnja iznijela svjedočanstvo o višekratnom seksualnom zlostavljanju što ga je pretrpjela od svog profesora glume Miroslava Aleksića, pukla je nevidljiva društvena brana, i stotine žena oslobodile su se straha, te posvjedočile i javno optužile svoje zlostavljače, nerijetko iz vrha socijalne i profesionalne hijerarhije. Treba se nadati da će ta svjedočanstva, kao u slučaju američkog pokreta ‘Me Too’, dovesti i do konkretnih kaznenih sankcija, ali što god se dogodilo, društvena korist već je postignuta, i to na više načina: žene se, prije svega, prestaju bojati, i topi se lažna dilema ima li u zlostavljanju žena, možda, čak i njihove krivnje, jer, eto, “nosila je kratku suknju…” Potom, društveni standard dopuštenoga snizuje se, iz njega se napokon izbacuje svako spolno i psihološko nasilje, pa postaje jasno što jest, a što nije dopušteno: ženama će to uliti samopoštovanje i zaštitu, a mnoge muškarce podučiti da “ne” uvijek znači “ne”, kao i da se arogancija i agresivnost baš nikada ne smiju smatrati dopuštenim i poželjnim načinom približavanja bilo kome, a ponajmanje osobi koja vam se dopada. Naposljetku, premda ne i najmanje važno, dobro je primijetiti da je “Nisam tražila” prvi masovni građanski pokret poslije 1990. koji je posve glatko prešao granice država bivše Jugoslavije, kao da nikada nisu ni nastale.

O pokretu “Nisam tražila”, dakle, samo sve najbolje. Štoviše, i druge situacije valja prosuđivati iz njegove perspektive: a učini li se to, razotkriva se zastrašujuća priroda mnogih odnosa i postupaka, koji na prvi pogled i ne moraju izgledati tako strašni. Kako, na primjer, iz perspektive “Nisam tražila”, izgleda postupak hrvatske države prema oficiru HVO-a koji je prema ženama bošnjačke nacionalnosti – samo zato što su Bošnjakinje – počinio monstruozna djela silovanja i seksualnog nasilja? Njegovo je ime Marko Radić, i za vrijeme hrvatsko-bošnjačkog rata bio je zapovjednik u logoru HVO-a Vojno kod Mostara.

“Dana 23. srpnja 1993. godine ili približno tog datuma, Radić je naredio vojnicima da mu dovedu petnaestogodišnju ‘X’ u kuću blizu zatvora, pa nakon što mu je ista dovedena Radić je naredio prisutnim vojnicima da izađu iz te kuće, a ostavio je sa sobom svjedokinju ‘X’ i Ivicu Kolobaru; poslije toga joj je naredio da skine odjeću i rekao da će on njoj pružiti posebno zadovoljstvo; uprkos njenom plaču i molbama da to ne učini, Radić se samo nasmijao svjedokinji ‘X’, strgnuo joj odjeću, i naredio joj da gola sjedne između njega i Ivice Kolobare; zatim je naredio Ivici Kolobari da ode i kada je Ivica Kolobara otišao, Radić joj je rekao da može da bira da li će imati s njim seksualni odnos ili će ga oralno zadovoljiti, ali zbog telefonskog poziva na koji je trebao da se javi, Radić nije mogao da izvrši svoju nakanu i rekao je ‘X’ da je ovaj put imala sreće, ali da sljedeći put neće biti tako sretna”. To je samo jedno od silovanja djevojčice X, među brojnim svjedočenjima o tome što su Radić i njegovi podređeni činili od srpnja 1993. godine do ožujka 1994. godine u logoru HVO-a Vojno kod Mostara.

Dvije presude Suda BiH, nepravomoćna od 20. veljače 2009., i pravomoćna, od 10. ožujka 2011., temeljito rekonstruiraju seksualno nasilje koje su nad više zatočenih žena počinili Radić i njegovi vojnici, a ti su detalji i za čitanje toliko mučni, da se ne može ni zamisliti kako su se osjećale žrtve: pa svjedokinja X, čiju smo muku ovdje citirali, imala je samo petnaest godina! Ovdje zato nećemo navoditi detalje tih mučenja, ali ćemo spomenuti koliko je silovanih žena bilo: svjedokinja A silovana je nekoliko puta, svjedokinja AG svakodnevno gotovo tri mjeseca, od čega je Radić to počinio triput; silovao je i svjedokinju D. Radićevi vojnici silovali su svjedokinju L, koja je imala šesnaest godina; svjedokinju E; svjedokinju D, svjedokinju J, svjedokinju C, svjedokinju B, svjedokinju AM, svjedokinju F… Jednom riječju, Marko Radić, zapovjednik svih tih mučitelja, koji je takve čine mnogo puta počinio i sam, hrvatski je pandan Dragoljubu Kunarcu, monstrumu silovatelju iz Foče, koji je za svoje zločine nad Bošnjakinjama pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju osuđen na 28 godina zatvora.

Osuđen je i Radić. U veljači 2009, Sud BiH osudio ga je na 27 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti, koji su uključivali ubojstvo, mučenje, seksualno nasilje, progon i druga nečovječna djela.  Njegovi podređeni Dragan Šunjić, Damir Brekalo i Mirko Vračević osuđeni su na 21, 20 i četrnaest godina zatvora. Dvije godine kasnije, 10. ožujka 2011., Žalbeno vijeće Suda BiH izreklo je pravomoćnu presudu, potvrdivši krivicu svih osuđenih, te smanjivši kazne Radiću na 21 godinu, Šunjiću na 16 a Vračeviću na 12 godina zatvora, dok je Brekalu ostala ista – 20 godina zatvora.

Skandal počinje sedam godina kasnije. Radić, Mostarac koji nikada nije živio u Hrvatskoj, Županijskome sudu u Zagrebu 2018. podnosi molbu za izdržavanjem kazne u Hrvatskoj. Sud molbu prihvaća, te presudu istodobno skraćuje gotovo za polovinu: s 21 na dvanaest godina zatvora. Tadašnji ministar pravde BiH Josip Grbeša, dužnosnik HDZ-a BiH, 8. listopada 2018. odobrava transfer Radića u hrvatski zatvor, pa osuđenik 2. prosinca 2018. biva pušten na slobodu, s objašnjenjem da je odslužio zatvorsku kaznu. U hrvatskom je zatvoru, dakle, proveo manje od dva mjeseca. Zbog takvog eklatantnog pogodovanja zločincu, u kojemu su sudjelovala pravosuđa Hrvatske i BiH pod kontrolom HDZ-a obje zemlje, ministru pravde BiH prosvjedno je pismo poslao i šokirani glavni tužitelj Mehanizma za međunarodne kaznene sudove (MICT) Serge Brammertz – bez ikakvog učinka. A baš kao ni Josip Grbeša, HDZ-ov ministar pravde BiH, ni hrvatska javnost za taj skandal nije pokazala nikakav ozbiljan interes.

Mnogo se više, i u Hrvatskoj i u BiH, o Marku Radiću pisalo kada je ubijen. Josip Cvitanović, ratni pripadnik Specijalne policije MUP-a Herceg-Bosne, kojemu je Radić, prema pisanju medija, u ratu jedno vrijeme bio zapovjednik, ubio je Radića 9. studenog prošle godine u Mostaru. Njih su dvojica bili zajedno optuženi za organizaciju smrtonosnog napada na Bošnjake u mostarskome Liska parku 10. veljače 1997., kada je ubijen Šefik Sulejmanović. Na komemoraciju Radiću, u Dom Herceg-Stjepan Kosača u Mostaru, došli su visoki dužnosnici HDZ-a BiH i HDZ-ovi članovi vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona, a navijači nogometnog kluba Zrinjski u njegovu su čast organizirali bakljadu, uz transparent: “Borba tvoja nije bila laka, za sve ti hvala, Radiću Maka”.

Sve to vrijeme, HDZ Hrvatske svesrdno podržava HDZ BiH. Nikada, nijednom riječju, nije hrvatski HDZ progovorio o zločinima Marka Radića, jednog od najzloglasnijih zločinaca HVO-a u Mostaru. Josip Cvitanović, koji je, prema pisanju medija, svojedobno ubio vlastitog punca te pokušao ubiti vlastitu suprugu i sestru, ratni je pripadnik postrojbe koju je 4. kolovoza 2020. na kninskoj tvrđavi odlikovao hrvatski predsjednik Zoran Milanović, uručivši odlikovanje njezinom zapovjedniku Zlatanu Miji Jeliću, optuženom za teške ratne zločine nad Bošnjacima u Mostaru.

Sve su to, dakako, šokantne činjenice, od kojih svaka zaslužuje temeljitu i posebnu analizu. Ne treba, ipak, dopustiti da prikriju temeljnu temu ovog teksta, potaknutu dobrodošlim valom pokreta “Nisam tražila”: da patnja silovanih Bošnjakinja, koje se od Hrvatske – za razliku od čovjeka koji ih je silovao –  ne mogu nadati baš nikakvoj pomoći, za hrvatsku državu kao da ne postoji. Što da se iz toga zaključi, osim da su dijelovi hrvatskoga i bosanskohercegovačkog pravosuđa do te mjere impregnirani šovinizmom, da su spremni počiniti i takav moralni sunovrat, kakav je faktičko pomilovanje višestrukog silovatelja? Poruka takvog čina, iščitana u kontekstu “Nisam tražila”, može, nažalost, biti samo jedna: da institucije pod utjecajem oba HDZ-a misle kako su Bošnjakinje – to tražile.

Izvor: tačno.net

Previous Adil Osmanović: Odluka o bojkotu ponovljenih izbora u Srebrenici je definitivna i jedinstvena
Next Najljepši mali gradovi svijeta - među njima i bosanski kraljevski grad Jajce

You might also like

OTPOR BOSNE

Grad Tuzla obilježio 4. april 1992., datum otpora (Foto)

Grad Tuzla obilježio je 4. april, datum kada je 1992. godine Skupština općine donijela Odluku o organizaciji i pružanju otpora agresiji na Bosnu i Hercegovinu na području Tuzle, saopćeno je

NAŠI DANI

Izraelska organizacija za zaštitu ljudskih prava B'Tselem: Trumpov plan poput švicarskog sira

Izraelska organizacija za zaštitu ljudskih prava B'Tselem, takozvani mirovni plan američkog predsjednika Donalda Trumpa za Bliski istok, uporedila je s poznatim švicarskim sirom, javlja AA. U saopćenju B'Tselema navodi se

NAŠI DANI

22. godišnjica od oslobođenja – Svečano obilježen Dan općine Ključ (Foto)

Nakon oslobađanja Bos. Petrovca, 16. septembra preneseno je naređenje komandanta Petog korpusa generala Atifa Dudakovića da se forsiranim maršom krene prema Ključu. Jedinice su motornim vozilima u marševskoj koloni upućene