GODIŠNJICA VELIKE BOŠNJAČKE POBJEDE – Boj pod Banjom Lukom 1737. godine

Što se Bošnjaka tiče, vrijeme rata 1737–1739. bilo je dramatično koliko i slavno. Oni su tada konačno odbranili svoj položaj na datom geopolitičkom prostoru. Kasnije generacije Bošnjaka bile su ponosne na djelo svojih predaka.

Iz knjige Mustafe Imamovića ‘HISTORIJA BOŠNJAKA’…

– Dok se na ruskom bojištu ratovalo, a Bošnjaci daleko od svoje domovine ginuli i prolazili kroz pravu golgotu, Austrija je vršila pripreme za rat. U te pripreme spadali su i tajni pregovori sa srpskim patrijarhom Arsenijem IV Šakabentom i brđanskim i albanskim glavarima da se ustankom i četovanjem priključe austrijskim trupama.

Patrijarh Arsenije je, poslije tajnog sastanka sa crkvenim i plemenskim glavarima, obavijestio 8. III 1737. austrijskog zapovjednika Beograda da će, čim se pojavi careva vojska, oni odmah “udariti na Turke”.

Na drugoj strani, Austrijanci su na granicama Bosne od proljeća 1737. vršili veliku koncentraciju svojih snaga. Ukupno je osnovano pet tabora vojske, kako bi se Bosna jednovremeno napala sa pet strana. Najveći tabor nalazio se u polju kod Gradiške, na osam sahata hoda od Banje Luke, koja je određena kao prvi cilj austrijskog pohoda na Bosnu.

Druga dva tabora su postavljena “preko puta” Cetingrada, Bužima i Stare Ostrovice kod Kulen–Vakufa, kao najisturenijih bosanskih tvrđava. Četvrta austrijska formacija je zauzela položaje prema Zvorniku, koji se smatrao “bosanskom krajinom prema Beogradu, u čijoj se blizini nalazi“.

Najzad, pripremljena je jedna grupa čiji je cilj bio da “presiječe puteve koji idu iz Bosne u Rumeliju i Arnautluk“, kako s te strane Bosna ne bi mogla primiti nikakvu pomoć. Prema austrijskom planu ova bi se grupacija, nakon zauzimanja Niša, “odvojila od glavnine vojske i zauzela Novi Pazar – katanac Bosne“.

Sa prve tri grupacije, koje su bile stacionirane u Hrvatskoj i čiji je zadatak bio da provale u Bosnu, zapovijedao je princ Josip Friedrich Sachsen, poznatiji kao Hildburghausen. Car Karlo VI je čvrsto vjerovao da će ovaj saksonski vojvoda u ovoj prilici zaposjesti cijelu Bosnu, jer Austriji nije bio dovoljan uski pojas Posavine, dobijen mirom u Požarevcu 1718. godine.

Te je planove car zasnivao i na činjenici da se Bosna nalazi u teškoj situaciji. Znatan dio njenih vojnih efektiva bio je angažiran na ruskom ratištu, a stanovništvo je prorijeđeno kugom.

Osim toga, zemlja je teško mogla računati na pomoć centralnih vlasti iz Carigrada, koje su bile zauzete brojnim problemima na drugim stranama. 

U tim teškim vremenima na mjestu bosanskog namjesnika zatekao se bivši veliki vezir Hećim-oglu Ali-paša.

Ovaj vrsni vojnik, koji se proslavio odbranom Bosne, nije po rođenju bio Bošnjak. Koliko se zna, Ali-paša je rođen 4. VI 1689. u Carigradu. Njegov otac, Nuh-ef. je bio učeni liječnik. Jedno je vrijeme bio dvorski džerahbaša (glavni hirurg), a u vrijeme sultana Mustafe II (1695–1703) hećimbaša (glavni liječnik) Rumelije. Hammer misli da je Nuh-ef. porijeklom bio Mlečanin. Ali-paša je tako po svom ocu liječniku prozvan Hećim-oglu (Hećimović).

U mladosti se odmah opredijelio za vojno–upravnu karijeru. Njegovu je sposobnost u tom pogledu uočio veliki vezir Damad Ibrahim-paša i imenovao ga 1719. za vojvodu Turkmena, čime je ujedno dobio i titulu paše. Tako su se uspon i karijera Hećim-oglu Ali-paše poklopili sa periodom lala. 

Ali-paša je službovao u raznim dijelovima Carstva a početkom 1732. imenovan je za velikog vezira.

U Carigradu se tada sprijateljio sa Humbaradži Ahmed-pašom (Bonnevalom) koji je u to vrijeme imao veliki uticaj i uplitao se u sve poslove unutrašnje i vanjske politike. Bonneval je bio glavni Ali-pašin savjetnik u svim pitanjima evropske politike. Kao veliki vezir Ali-paša ga je odlikovao činom paše sa dva tuga. Ali-paša je zbog nekih pitanja perzijske politike iznenada pao u nemilost, pa je 14. VII 1735. svrgnut i prognan na otok Midili (Lesbos), gdje je ostao nešto duže od pola godine. Vraćen je iz progonstva i 1.IV 1736. i menovan za bosanskog namjesnika.

S obzirom na burno vrijeme u kojem je pet godina služio u Bosni, Hećim-oglu Ali-paša se iskazao kao jedan od najvaljanijih i najodlučnijih namjesnika koje je Bosna ikada imala. Čim je stigao u Bosnu, Ali-paša je naredio da se pristupi hitnoj opravci pograničnih tvrđava. Istovremeno je naredio da se odmah otkupljuje i sakuplja hrana i sprema u tvrđave.

Po manevarskim pokretima austrijskih trupa u Hrvatskoj i Slavoniji, Ali-paša je zaključio da se sprema napad na Bosnu, o čemu je odmah izvijestio Carigrad.

Odatle mu je savjetovano da se drži pasivno i da ničim ne izaziva Austrijance, jer se Porta nadala da bi se rat sa Austrijom još mogao izbjeći. 

Vijesti sa granice su i dalje bile nepovoljne pa je Ali-paša uputio svog izaslanika u Cernik (Pakrac) kako bi se direktno kod samog Hildburghausena obavijestio o austrijskim namjerama. Hildburghausen mu je rekao da austrijske vojne pripreme nisu uperene protiv osmanskih granica.

Na insistiranje izaslanika da dobije određeniji odgovor, Hildburghausen mu je odbrusio da ni on ne zna pravi smisao priprema, ali da će se to znati na Petrovdan (29. VI 1737). Hildburghausen je ustvari samo čekao šta će mu o početku napada javiti glavnokomandujući austrijskih trupa, feldmaršal grof Seckendorf. 

Nakon toga, Ali-paša je donio hrabru i sudbonosnu odluku da djeluje samostalno, bez prethodnog obavještavanja i čekanja saglasnosti Carigrada. On je u tom smislu sazvao savjet (divan) bošnjačkih prvaka iz svih kadiluka Bosanskog ejaleta. Tako su se krajem maja 1737. okupili u Travniku na viječanje svi “ajani, uglednici Sarajeva, iskusni graničari, kadije, šejhovi, muftije i druge učene osobe“.

Ovaj je skup jednoglasno zaključio da se neprijatelju mora dati otpor. Ali-paša je u tom smislu već 2. VI 1737. proglasio opću mobilizaciju, imenovao komandante svih mjesta i odredio Travničko polje za zborno mjesto cjelokupne vojske.

Ljetopisac Lašvanin je zabilježio da je Ali-paša naredio da svako “ima  ustati na oružje“, uključujući tu čak i kadije i imame. Jednom riječju, “tko god može sablju pasati”.

Ako bi neko izostao, “imao se objesit” pred kućnim vratima.

Austrija je Osmanskoj carevini službeno objavila rat tako što je izaslanik feldmaršala Seckendorfa predao o tome notu niškom paši 14. VII 1737.godine. Samo osam dana kasnije, 23. jula, glavnina austrijske vojske je stigla pred Niš. Već sutradan, 24. jula, u austrijski glavni stan, nedaleko od Niša, došao je patrijarh Arsenije Šakabenta sa glavarima Vasojevića, Kuča, Pipera,  Bratonožića, Klimenata, Hota i Gruda.

Tu su primili naređenja da bune narod i napadaju Turke. Posada niške tvrđave predala se bez borbe 28. jula, a isti dan su srpski hajdučki i pobunjenički odredi zaposjeli Novi Pazar, koji je vojnička posada već bila napustila.

Time je bila prekinuta veza Bosne sa Carigradom i općenito drugim dijelovima Carstva. To nije obeshrabrilo Ali-pašu, koji je potpuno sačuvao prisebnost duha. 

Na Travničko polje, kao zborno mjesto, stalno su pristizale nove čete iz svih krajeva Bosne. Dolazilo je “malo i golemo, tko god može oružje nositi”, tako da se skupila, kako Lašvanin bilježi, “čudna vojska, strahovita”.

Moral je u cijeloj vojsci bio na visokoj razini, jer su stigle vijesti da su Bošnjaci na dva kraja Bosne, kod Lješnice na desnoj obali Drine u Zvorničkom sandžaku i kod Stare Ostrovice, već nanijeli Austrijancima dva teška poraza. 

Prije upada u Bosnu, juna 1737, izdao je car Karlo VI proglas na bosansko pučanstvo kojim poziva svo kršćansko stanovništvo da se pridruži njegovim četama, a što se Bošnjaka (“Turaka”) tiče, jamči im se lična i imovinska sigurnost, ukoliko ostanu mirni i dobrovoljno se predaju.

Svojinom i imovinom mogu u tom slučaju slobodno raspolagati i otići kuda žele. Oni koji bi radi imetka ostali moraju se pokrstiti, jer im pod njegovom vlašću zakon njihove vjere ne može imati mjesta (“zakon vire svoje mesta imati ne može“).

Ova prijetnja egzistencijalnog i duhovnog uništenja Bošnjaka još je više podigla njihov moral. Navedeni je proglas štampan u 400 primjeraka, latinicom i ćirilicom, na lošem “slavjanskom” jeziku.

Proglas je došao u Ali-pašine ruke pa je i vojska okupljena na Travničkom polju znala za njegov vjerski isključiv i prijeteći sadržaj. Hildburghausen je počeo opsadu Banje Luke 24. VII 1737. godine.

Opkoljeni grad se hrabro držao i odbijao sve pozive na predaju. Ali-paša je sa glavninom svoje vojske stigao 2. augusta na oko pola dana hoda od Banje Luke. Tu je izvršen raspored trupa za odlučujući boj.

Desno krilo je držao Mehmed-beg Fidahić sa krajiškim kapetanima. Lijevo su bili bosanski alajbezi sa zaimima i timarlijama, njihovom braćom i sinovima. Centrom je neposredno zapovijedao Hećim-oglu Ali-paša sa janjičarima i jednim brojem odreda mobiliziranih širom Bosne.

Odlučujuća bitka počela je oko podne 4. VIII 1737. godine. U pet frontalnih juriša Bošnjaci su do večeri istoga dana potpuno razbili austrijske čete i natjerali ih u paničan bijeg preko Vrbasa, u kojem su se mnogi carski vojnici utopili.

Iste noći Hildburghausen je sa svojim štabom napustio bojno polje i 13. augusta se konačno sa preostalom svojom vojskom povukao preko Save.

Ovaj veliki boj i bošnjačka pobjeda pod Banjom Lukom imali su za Bošnjake značaj presudnog otadžbinskog ili domovinskog rata. S obzirom na proglas cara Karla VI, Bošnjaci kao muslimani ne bi mogli opstati u vlastitoj zemlji. Stari Bošnjaci, savremenici boja pod Banjom Lukom, bili su potpuno svjesni njegovog značaja. Postoji više pjesama posvećenih tom boju, od kojih je najpoznatija ona koju je “zabilježio i popunio” Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak.

On je tu pjesmu objavio 1888, kako bi obilježio stopedesetgodišnjicu ove, možda najpresudnije bitke u historiji Bosne i Bošnjaka. Tema boja pod Banjom Lukom je zauzela značajno mjesto i u savremenoj književnosti Bosne, najčešće u vidu hronograma u slavu Hećim-oglu Ali-paše.

Među ostalim, književno je izuzetno vrijedna pjesma koju je 1738. spjevao u Ali-pašinu slavu sarajevski kadija i pjesnik Mustafa-ef.Muhlisija. 

Književnost o banjalučkom boju, kao općenito cjelokupna bošnjačka literatura, kako na bosanskom tako i na orijentalnim jezicima, izražava svijest njenih stvaralaca o svom bošnjačko–muslimanskom identitetu.

Taj je identitet jasno određen i omeđen, na jednoj strani rodnim bosanskim tlom, a na drugoj dubokom sviješću o pripadnosti islamu. Ta svijest je koliko duhovna toliko i sociološka kategorija i ona je kao takva jasno prisutna u cjelokupnom bošnjačkom književnom stvaralaštvu.

Među mnogim drugim, Hećim-oglu Ali-paša utjelovljuje i izražava tu svijest. Mada po rođenju nije bio Bošnjak, Hećim-oglu Ali-paša svojim zaslugama za Bosnu spada u red najistaknutijih bošnjačkih povijesnih ličnosti.

Ali-paša je već 8. VIII 1737, samo četiri dana poslije banjalučke bitke, pohitao preko Travnika u Sarajevo da organizira oslobađanje Novog Pazara, kako bi Bosnu povezao sa unutrašnjošću Carstva.

Po njegovom naređenju hercegovački muteselim Murat-beg Čengić je već 24. VIII 1737.oslobodio Novi Pazar, prisilivši Austrijance, pod komandom pukovnika Lentulusa, te srpske odrede, pod zapovjedništvom Staniše Markovića i staro-vlaškog kneza Atanasija Raškovića, da se povuku prema Čačku.

Istog je dana pred Novi Pazar stigao patrijarh Arsenije Šakabenta sa 3.000 Brđana i Albanaca da se pridruži Austrijancima. Na vijest da su Bošnjaci već u gradu, patrijarhov odred se raspao, a on je sam sa pratnjom pobjegao za Austrijancima.

Oslobađanjem Novog Pazara je za nepun mjesec dana ponovno uspostavljena veza Bosne sa Carigradom.

U međuvremenu je rumelijski beglerbeg Ahmed-paša Ćuprilić pripremiov eliku kontraofanzivu, pa je 16. IX 1737, sa vojskom od oko 80.000 ljudi, bez borbe povratio Niš.

Hećim-oglu Ali-paša je istovremeno krstario po zapadnoj Srbiji, gdje je 12. oktobra sa svojim Bošnjacima potukao kod Valjeva vrlo jake austrijske snage.

Tako je okončana ratna kampanja 1737.potpunom pobjedom osmanskog oružja, čemu su Bošnjaci ustvari dali odlučujući doprinos.

Bošnjacima je na pobjedama čestitao lično sultan Mahmud I svojim ručnim pismom upućenim Ali-paši.

Sultan se ujedno zahvalio svim zapovjednicima i vojnicima na svemu što su učinili na odbrani Carevine. Ali-paši  je na dar poslao sablju i ogrtač. Uz to je priložio 35.000 akči, kao pomoć oštećenim, kako bi se barem donekle ublažile finansijske i ekonomske nevolje Bosne i Bošnjaka.

Nevolje Bosne i Bošnjaka su, uprkos sjajnih vojnih pobjeda, bile izuzetno teške. Prije svega, gubici u ljudstvu su usljed ratova i kuge bili ogromni,dok su rezerve hrane bile pri kraju, pa je zemlji prijetila glad.

Odatle je postojao opravdan strah šta će se dogoditi ako Austrija  sljedeđe, 1738, ponovno frontalno napadne Bosnu.

U tom su smislu Bošnjaci krajem novembra 1737. uputili jedan mahzar sultanu, u kojem ga podsjećaju koliko je sve Bošnjaka stradalo prilikom vojne na Perziju i pod Ozijom, te na činjenicu da je prije pet godina od kuge “otišlo pod zemlju “oko” dvadeset hiljada junaka “.

Odatle je u zemlji suviše malo onih koji su još kadri nositi oružje, a i ono što je ostalo “gola je sirotinja”.