Pašaga Mandžić je živio i umro za svoj rodni grad, a, vrijeme će pokazati, i za svoj narod

“Pazi, ta Čolakovićeva knjiga i Mandžićevo reagiranje na nju, odnosno na film koji je po njoj snimljen, tek je okidač njegovog, Mandžićevog, akumuliranog nezadovoljstva zbog, prije svega, partizanske kolaboracije s četnicima, čemu se tokom cijelog rata žestoko protivio, za razliku od Rodoljuba Čolakovića i naročito Cvijetina Mijatovića, koji su svako malo koketirali s četnicima, a jednom je izjavio, i to u ratu, da, dok partizani ratuju na frontovima, četnici idu iza njih i kolju i pljačkaju muslimanski narod.”  

SADIK IBRAHIMOVIĆ

Godina je 1993, strašna, gladna. U bolničkoj sam sobi u posjeti hospitaliziranom ocu. Sjedim pored njegovog kreveta. Razgovaramo, jedva, preslab je. Nutkam ga da jede. Odbija. Veli, sad ne može, kasnije će. Othuknuh. Otac spusti glavu na jastuk i sklopi oči. Jedan od njegovih cimera gestom me poziva na terasu da zapalimo cigaretu. Prihvatam. Izlazimo.

– Bit će on dobro – tiho izusti i pruži mi duhankesu.

– Znam.

– Dobro je da tako razmišljaš. Nego, ova bolnička zgrada – reče pokazujući prstom na zdanje “stare” bolnice – i danas je reprezentativna, a izgrađena je 1958. godine. Iz nje je izrastao današnji Klinički centar. Znaš li, možda, ko je zaslužan za njenu izgradnju?

– Pašaga Mandžić.

Tako je. I pored nebrojenih opstrukcija, uporno je ustrajavao u nakani da Tuzla, njegova Tuzla za koju je živio i umro, dobije moderan Klinički centar. I uspio je. Bez Pašage, bez njegovog tuzloljupstva, teško da bi od svega ovoga išta bilo. Eto, tako, hajmo sad unutra, hladno je.

I, zaista, Mandžić je živio i umro za svoj rodni grad, a, vrijeme će pokazati, i za svoj narod.

Godine 1971. Pašaga Mandžić, istaknuti prijeratni komunista, prvoborac, visokopozicionirani partizanski oficir i narodni heroj, ponukan knjigom Rodoljuba Čolakovića Zapisi iz oslobodilačkog rata, odnosno, pristrano-paušalnim stavovima autorovim iznijetim u njoj, javno je izrekao svoj stav o greškama Partije prema Bošnjacima tokom Drugog svjetskog rata, te nedugo potom, a nakon zastrašujuće medijsko-ideološke hajke dirigirane iz Beograda, u montiranom procesu tzv. tuzlanskoj grupi etiketiran kao muslimanski nacionalista, degradiran po svim osnovama i, uslijed svekolikih pritisaka kojima je bio izložen, bez metka likvidiran. Takvu ničim utemeljenu inkriminaciju i, sljedstveno, psihofizičko čerečenje (znali su to i njegovi progonitelji, pa se nisu usuđivali strpati ga u pritvor, ali najprizemnijih formi ponižavanja, nažalost, nije usfalilo) nije mogao izdržati. Narodski kazano, umro je poprijeko. No, ovdje bih se, ipak, zaustavio budući da je o ovoj iskonstruiranoj aferi mnogo pisano, pa kome je do više saznanja o tome – bujrum!

Tako, ovih dana, dok sjedim u obućarskoj radnji mog komšije Mehmeda, a on vješto ušiva novu postavu u putnu torbu koju sam mu donio, dotičemo se i Pašage Mandžića.

– Da, on je zaista utemeljio Klinički centar, a kako mu je to pošlo za rukom, ni meni nije posve jasno jer otpori takvoj ideji bili su prejaki. U Beogradu nisu htjeli ni čuti za to, ali, eto, uspio je i hvala mu – reče.

– Ipak, nisu mu to zaboravili i oprostili. Kad se ukazala zgodna prilika, a, eto, ukazala se i znaš o čemu pričam, okomili su se na njega svim sredstvima i faktički ga ubili.

– Pazi, ta Čolakovićeva knjiga i Mandžićevo reagiranje na nju, odnosno na film koji je po njoj snimljen, tek je okidač njegovog, Mandžićevog, akumuliranog nezadovoljstva zbog, prije svega, partizanske kolaboracije s četnicima, čemu se tokom cijelog rata žestoko protivio, za razliku od Rodoljuba Čolakovića i naročito Cvijetina Mijatovića, koji su svako malo koketirali s četnicima, a jednom je izjavio, i to u ratu, da, dok partizani ratuju na frontovima, četnici idu iza njih i kolju i pljačkaju muslimanski narod. Drugim riječima, Mandžiću je bilo jasno da i među visokopozicioniranim partizanima ima pritajenih srpskih nacionalista i da njihova mržnja prema Bošnjacima, udružena s otvorenom četničkom mržnjom, odbija Bošnjake da se masovnije priključe NOP-u jer, naprosto, partizanima nisu vjerovali.

– Eto i odgovora otkud i zašto formiranje Hadžiefendićeve legije.

– Tačno. Bošnjake u Drugom svjetskom ratu niko, ali zaista niko nije štitio. Nijemci su bili nezainteresirani, ustaše također i uspostavljanje takve vojne formacije, formacije primarno odbrambenog karaktera, bila je logična Hadžiefendićeva reakcija jer, baš kao i u proteklom ratu, Bošnjaci su u to vrijeme bili na rubu biološkog opstanka. Hadžiefendić je to shvatio, spasio nebrojene bošnjačke živote, inovjerce nije napadao i, što se mene tiče, nije on nikakav fašista nego velik vitez bošnjački. Eto. Šta kažeš?

– Vidi! Muhamedaga Hadžiefendić je…

U radnju, bučno i cerekajući se, ulazi izvjesni smor, ni ime mu ne znam. Počesto tako nahrupi, prekida nas u razgovoru i, bez pozdrava i uvoda, otpočinje neku priča koja početak ima, ali joj se kraj ni u naznakama ne može nazrijeti. Mehmed ga trpi, ne znam zbog čega. Isključujemo se, šutimo, slušamo škripu njegovih riječi bez smisla i značenja, odsutni i zabavljeni svojim mislima.

Klasični neodgojeni ahmak.

Ali, šta se može, i to je život.