Povratnik u selo kod Foče otvorio restoran: Ne gledam nikoga prema naciji i vjeri. Sve su to moji gosti. Bitno je ljudstvo i karakter

Fahrudin Frašto, čovjek koji je zbog ratnih okolnosti morao napustiti svoje ognjište, u ratu je čak i ranjen, ali to ga nije spriječilo, ne samo da se vrati – nego i da svoje rodno mjesto učini još boljim. U svojoj rodnoj Foči otvorio je restoran u kojem je, ama baš svako, dobro došao.

Lijepo, ugodno, pristupačno i na dobroj lokaciji. Zatim ljubaznost, susretljivost, dobra hrana i usluga. Sve to možete pronaći u restoranu imena Kriva Drina, smještenom na magistralnom putu između Foče i Ustikoline. Specifičan je po tome što predstavlja primjer uspješnog održivog povratka. Frahrudin o svojim komšijama, kao i gostima, ima samo riječi hvale.

– Nikakvih problema nisam imao niti ih imam. Suživot je ovdje veoma moguć i sasvim normalna stvar. Bošnjak sam, ali što se tiče svih nacija i vjera, svi ovdje rado dolaze. Ne gledam nikoga prema naciji i vjeri. Sve su to moji gosti. Bitno je ljudstvo i karakter. Samo daj neku pozitivnu priču, ja nisam nacionalista i nemam potrebe da budem. Svi smo mi na kraju krajeva isti. Sličnih primjera nema što se tiče opštine Foča. Kao povratnik nije teško pokrenuti bilo kakav biznis. Nornalno, kao i svugdje. Sve potrebne dokumentacije se moraju završiti. E sad, sve je pitanje finansijskih mogućnosti. Nisam ni ja imao ništa, krenuo sam od nule. Digao sam kredite da ovo napravim, mora se uložiti dosta toga. Ušao sam u ovu priču sa rizikom. Vjerovao sam u ovu priču. Računao sam da je lokacija na potezu magistralnog puta, da će uvijek neko naići da odmori, plus lijep je krajolik i Drina je blizu. Uložio sam dosta sredstava. A imponuje mi to što smo 90 posto posla odradili moja porodica i ja vlastitim rukama., rekao je Fahrudin Frašto, vlasnik restorana Kriva Drina.

Atrakcija u restoranu je i mali pas imena Nina koja goste dočekuje, vjerovali ili ne, u sjedećem položaju. Kako sam Fahrudin govori, mnogi ljudi u objekat svraćaju kako bi makar djelić vremena proveli sa njom.

– Ovo nije pas ovo je djevojčica, dodao je Frašto.

Fahrudin je krenuo od nule. Podigao je kredite, skupio ušteđevine i zajedno sa svojom porodicom, vlastitim rukama i upornošću stekao objekat kojem bi pozavidili mnogi ugostitelji, ali i majstori, jer za plaćanje radova nije imao novca pa je svaki detalj ovog mjesta izradio sam.

– Bilo je demoralisanja, ali me ništa od toga nije moglo pokolebati. U se i u svoje kljuse. Osjetio sam se dobro. Preporučujem svima koji su u mogućnosti, neka nađu svoj kutak da pobjegnu od gužve i buke. Stresno je živjeti u velikom gradu, znate i sami, kazao je Frašto.

Fahrudinu nije sve sve išlo tako lako, nije ni dobijao onoliku količinu pomoći koju je potencijalno mogao zbog raznoraznih birokratksih problema no o tome ne želi puno govoriti. Ističe da u svemu treba gledati pozitivnu stranu, a ukoliko uz to dodamo radnu etiku i ispravan cilj kojem težimo – onda su i čuda moguća.

Prilog Kenana Čopre i Amira Papića, O Kanal.