TRI FAKTORA PORAZA : Formacijsko samoubistvo u susretu sa Belgijom

Puno više od rezultata crvenim se zbog dojma koji je naša reprezentacija ostavila u Briselu. Ako je Estonija protiv nas izgledala kao amaterska momčad onda smo mi, u srazu s Belgijom, izgledali poput Estonije. Bili smo dezorganizirani, bezidejni i, što je najbolnije, dobrim dijelom utakmice djelovali smo bezvoljno.

POTPUNI MISTERIJ

Ako na prva dva faktora može utjecati i suparnik protiv kojeg igrate, za treći faktor, a to je voljni moment ne može biti opravdanja u koliko god izgubljenoj situaciji da se nalazite.

Nekako se naziralo od samog početka da su igrači ušli u utakmicu kao da ih nije briga za njezin ishod. Ionako smo na početku kvalifikacijskog ciklusa istaknuli kako ćemo se boriti za drugu poziciju u skupini. I, eto, već i prije nego je sve počelo, mi smo imali problem s pristupom.

Već je godinama jedna stvar za mene potpuni misterij. Nejasno mi je, naime, zbog čega baš svaki naš izbornik u svaku novu utakmicu ulazi s drugačijom postavom i izmijenjenom formacijom. Nadao sam se da to neće biti praksa Mehmeda Baždarevića u ovom kvalifikacijskom ciklusu ali sam se, čini se, prevario.

Recimo da sam shvatio što je Baždarević htio postići s 3 – 5 – 2 formacijom. Krcajući sredinu terena htio je prebaciti težište igre u taj dio terena i tako otupiti najjače belgijsko oružje a to su krilne pozicije. Da je manevar uspio sad bismo svi govorili o izbornikovoj genijalnosti, ali, na žalost svih nas, a, vjerujem, pogotovu izbornika, dogodilo se potpuno obratno. Nejasno je zbog čega se Baždarević u toj situaicji opredijelio za debitanta na najosjetljivijoj poziciji u toj starinskoj formaciji. Mato Jajalo je, ovako, ni kriv ni dužan ispao glavni krivac za loše stvari u našoj igri, a igra nam je od samog početka bila loše postavljena.

Belgijancima smo parirali svega desetak minuta dok se oni nisu snašli a mi se počeli gubiti u formaciji kakvu nismo igrali od Ćire Blaževića. Belgijanci, jednostavno, nisu fermali našu formaciju i loptu su prebacivali u rupu na krilnim pozicijama. Trebalo im je neko vrijeme da zagriju motore, a mi smo im svojim greškama samo pomogli u tome.

IZVOR GREŠAKA

Kao prvo izvor grešaka Mate Jajala očito je u njegovoj tjelesnoj spremi. To nije onaj moćni all round igrač od prije nekoliko godina. Bio je mekan u duelima, nesiguran u predaji kratkih pasova a to je najčešće izvor tjelesne nespremnosti.

Staviti ogroman teret na pleća debitanta u takvom stanju mogao je samo potpuni diletant, a Baždarević očito nije imao svoj tjedan. Vjerujem da inače ne bi tako posložio stvari. Uvjeren sam da bismo puno bolje prošli da smo na teren u Briselu izašli s istom postavom koja je igrala protiv Estonije. To je nešto malo ofenzivnije, nekom će se učiniti samoubilačkim, ali to je šema igre koju koristimo već dulje vrijeme i igrači bi puno bolje reagirali, uvjeren sam da ne bismo napravili toliko grešaka.

Već dugo vremena govorim da je, u slučaju kada koristimo dva napadača, puno bolja opcija kada je Edin Džeko onaj koji je povučeniji i gradi igru. Jači je na lopti od Ibiševića, izvlači protivničke obrambene igrače u sredinu i tako otvara prostor Vedadu Ibiševiću koji je klasični napadač finišer, ubojica, a nipošto krilni ili povučeni napadač. Ibišević jednostavno nema tehničke karakteristike za takvo što. Već u prvom kvartalu utakmice vidjelo se da nešto ne štima u tom segmentu. Džeko je nervozno dobacivao Ibiševiću, a ovaj je nemoćno odmahivao rukama.

Jednostavno, igra nam je bila postavljena tako da nismo mogli dobiti najbolje od naših igrača. U našoj se formaciji izgubio i Miralem Pjanić. Tomu je pomoglo i to što je Martinez mudro rekao Cimanu, kad je ovaj zamijenio Jordana Lukakua, da igra neku vrst flastera na Pjanića. Nakon te izmjene mi smo gotovo potpuno izgubili Miralema Pjanića na što naš izbornik uopće nije reagirao.

AMATERSKI DOJAM

Uostalom, mogli bismo treširati Baždarevića već time što je na momčad koja ima najbolje napadačke bokove na svijetu izašao s formacijom koja nema bočnih braniča, ali to je, kako rekoh, samo dio naše muke. Amaterski dojam koji smo ostavili stvarno valja podrobno analizirati bez želje da ikoga diskvalificiramo.

Svakako da je Baždarević htio najbolje, ali nekoga je trebao zaustaviti kada je pripremao utakmicu i reći mu da čini potpune ludosti. Jer, ne igraš formaciju s liberom ukoliko je taj libero već pomalo veteran i nikada ne znaš kada će mu doći žuta minuta, a ona je došla kada mi se učinilo da je Baždarević uspio u naumu da kontrolira Belgijsku igru usmjeravajući protok lopte u središnjicu terena.

Emir Spahić je djelovao potpuno odsutno, kao da je na nekom drugom mjestu, bio je okružen s trojicom svojih suigrača i tek jednim belgijskim napadačem kada mu se lopta odbila od cjevanice i otišla iza leđa Asmira Begovića. Potpuno podbacivanje Emira Spahića uzrok je imalo također u našoj formaciji koja je bila postavljena tako da istakne sve njegove mane.

Autogol se dogodi svakome, nije to ništa strašno, ali prije desetak godina, pri punoj koncentraciji i moći Emira Spahića ne bi bilo onog black outa. Vidio bi Spahić da je okružen svojim igračima i uspio bi ukrotiti loptu. U drugim situacijama, kasnije tijekom meča, bio bi u stanju pokriti suigrače, Lukaku ga ne bi prolazio kao srednjoškolca, Hazard ga ne bi pretrčavao kao Amel Tuka zeničke džogere amatere i uopće, prije desetak godina, teško da je na svijetu postojala bolja opcija za libera od Emira Spahića, ali to danas više nije slučaj. Baždarević ga je formacijom ostavio na vjetrometini, a to je povuklo ostatak naše obrane u glib, a ponajviše impresioniranog i nespremnog debitanta Matu Jajala koji je u situaciji u kojoj se nikada, ali baš nikada ne igra povratna lopta učinio baš to.

IGRAČI NA POGREŠNIM MJESTIMA

Nismo se stigli oporaviti od šoka zbog Spahićevog autogola a već je bilo 2 prema 0 za domaćine i priča je bila zaključena.
Uostalom, svi su naši igrači bili na pogrešnim mjestima. Lulić je bio izgubljen na poziciji desnog krila, Medunjanin na poziciji desnog veznog, Pjanić na mjestu klasične desetke, a za većinu tih problema bila je kriva jedino i isključivo formacija koja se raspala pri prvom naletu panike, prvi prvoj velikoj grešci, autogolu kojeg je postigao Spahić.

I nije problem što je Baždarević pogriješio pri početnoj postavci igre, problem je što nije reagirao na poluvremenu i presložio karte. Trebao nam je Višća, trebali su nam klasični bočni braniči, drugi stoper, trebali smo Pjanića češće na lopti, dublje u terenu, rasterećenog, Džeku koji izvlači obranu prema centru i Ibiševića na mjestu prve špice, igrače koji pokrivaju jedni druge, trebali smo, je*iga, od početka igrati s istom postavom s kojom smo igrali i protiv Estonije, s istom formacijom s kojom smo igrali zadnjih nekoliko godina.

Barem se ne bismo ovako obrukali, barem naši igrači ne bi djelovali poput amatera protiv moćne Belgije, jer bila je ovo posljednja šansa da ih se nekako svlada, jer Martinez je tek na početku svog puta, ali sada je jasno svima, koji mi nisu vjerovali da je problem u Wilmotsu, da ovoj belgijskoj momčadi, da bi postala vrhunska, treba vrhunski trener. Dobili su ga u Robertu Martinezu i Belgijanci će vremenom biti sve bolji i bolji. I protiv nas su već demonstrirali raznovrstan paket napadačkih ideja, prestaju biti tek momčad koja nasrće preko bokova, otvaraju se poput lepeze, znaju teren osvajati po širini, u kolektivnom trku i, uopće, lijepo ih je gledati makar boli kada gledaš kako gaze preko tvoje reprezentacije.

ĐURIĆEV PRISTUP

Ima nešto u Milanu Đuriću. Nešto drugačije. Nije on onaj koji ima posebni dodir zbog kojeg lopta ludi od sreće i počne ruglu izvrgavati zakone fizike. Nije najjači, najbrži niti najubojiti napadač svijeta, ali impresionira me njegova stamenost, njegova spremnost da se, i u trenucima kada je sve izgubljeno, bori, da da sve od sebe, da se ponaša i igra kao da je rezultat potpuno otvoren. Lošiji smo mi od Belgije, ali ne 4 prema 0 lošiji. I sada sam spreman braniti tvrdnje da ih možemo dobiti, da smo dovoljno dobri za to, ali treba nam pristup Milana Đurića i formacija koja će sakriti, a ne razotkriti svaku pa i najmanju manu svakog našeg pojedinog igrača.

Nadam se da je Baždarević naučio lekciju i da će uspjeti oporaviti momčad do sraza s Ciprom iako vjerujem da će biti teških riječi i puno rasprava u našoj svlačionici, jer sam siguran da će mu igrači sa duljim stažom u momčadi sigurno predbacivati zbog toga što ih je odveo na streljanu i pustio ih da se brukaju a da to nije probao tijekom utakmice ispraviti i spasti što se spasti da. Uradio je on neke izmjene, ali nama nisu mogle pomoći promjene ljudstva, mogao nam je pomoći jedino taktički zaokret, promjena formacije i plana igre.

Nakon ove utakmice pitam se da li je Baždarević imao famozni Plan B. Za vjerovati je da jeste, nije on kalibar za lige petice ali nije ni diletant pa me cijelu noć ubi razmišljanje zašto nije ispremještao figure na terenu.

TRENERSKI GENIJ

Bilo je ludo ulaziti u eksperiment protiv najjačeg protivnika u skupini, obilo se to Baždareviću o glavu, a znamo da je mislio najbolje i znamo i mi i on da bi, u slučaju drugačijeg ishoda utakmice, sada govorili o njegovom trenerskom geniju.

Ponavljam se, da, ali samo zato što mi nikako ne ide u glavu zbog čega ziherašimo kada igramo protiv slabijih suparnika a u eksperimente ulazimo kada igramo protiv jačih od sebe. Jedino mi je objašnjenje, opet – Bosna i Hercegovina. Tu nikakve zakonitosti ne vrijede pa, očito, ni elementarna nogometna logika.

Nije, da se razumijemo, ovaj poraz kraj svijeta. Nijedan poraz nije kraj svijeta, ali do njega nije moralo doći na ovakav bolan način, jer nisu nas Belgijanci ubili, oni su uzeli ponuđeno, a mi smo se praktički formacijski samoubili.

( Marko Tomaš, zurnal.info)