Afera Agrokomerc, 30 godina poslije: Da li je Hamdija Pozderac žrtva zavjere?

Afera Agrokomerc, 30 godina poslije: Da li je Hamdija Pozderac žrtva zavjere?

Afera Agrokomerc, koja je izbila u javnost u avgustu 1987. godine, promijenila je političku konfiguraciju Bosne i Hercegovine, poslije koje ništa više nije bilo isto.
Sama afera imala je nekoliko različitih, pa i suprostavljenih faza. U prvoj, po objelodanjivanju dubine mjeničnog duga koji je premašio 500 miliona američkih dolara, javnost je bila bijesna na Fikreta Abdića, klan Pozderaca i njihove političke prijatelje; u drugoj, odium javnosti prenio se na politički vrh u Bosni i Hercegovini koji je pokušavao sanirati mjenični dug i spasiti Agrokomerc, a u trećoj, prevladao je utisak u javnosti da su Hamdija Pozderac i sam Agrokomerc žrtve zavjere koju je kreirao Slobodan Milošević.

Šta je zapravo pravi uzrok afere i koliko teorija zavjere drži vodu?

Objavljeno je bezbroj tekstova, posebno od vremena prvih višestranačkih izbora, koji podržavaju ovu tezu. Izdvojićemo rad Admira Mulaosmanovića, objavljen u časopisu Instituta za istoriju BiH 2010. godine. Naslov rada, „Napad na Hamdiju razlog otvaranja afere Agrokomerc“, sugeriše osnovnu tezu. Hamdija Pozderac, u to vrijeme bio je potpredsjednik Predsjedništva SFRJ i predsjednik Ustavne komisije koja je bila zadužena za promjene Ustava. Naredne godine Pozderac je trebao preuzeti predsjedavanje državnim Predsjedništvom.

Prva je mjeničnu aferu s uklanjanjem Pozderca povezala prištinska „Rilindija“ u jednom kratkom tekstu u septembru 1987., u kojem je iznijeta tvrdnja da je afera osmišljena u Beogradu kako bi se srušio Hamdija Pozderac koji se, kao predsjednik savezne Ustavne komisije, navodno suprostavljao namjerama Srbije da ukine autonomiju Kosova. Tekst je imao veliki odjek i pružio je povoda za razna nagađanja da je rušenje Pozderaca dio šire zavjere protiv „Muslimana i Bosne i Hercegovine“. Nakon čuvene 8. sjednice CK SK Srbije, koja je označila Miloševičev puč i zauzimanje pune vlasti, pothranjivano je uvjerenje da je afera „posljedica strategija Osme sjednice i Miloševićeve politike“. Tokom sudskog procesa u Bihaću, koji je započeo početkom maja 1988. godine, prvooptuženi Fikret Abdić varirao je različite motive otvaranja afere – od borbe za vlast unutar partijskog rukovodstva, obračuna „ljubomornog Branka Mikulića zbog njegove (FA) sve veće popularnosti“, do svjesne akcije uništenja „Agrokomerca“ jer je velik i jak, kako bi se raskrčio put velikim kombinatima u Hrvatskoj i Srbiji…

Dovođenje u ovakav kontekst Branka Mikulića, koji je u vrijeme otkrivanja afere bio predsjednik SIV-a, nema nikakvog uporišta. Mikulić, koji se o aferi nije javno izjašnjavao, na jednoj sjednici bh. rukovodstva u prvoj polovini jula 1987. nije podržao utvrđivanje odgovornosti jer „izlasku iz ovog stanja najmanje ćemo doprinijeti ako budemo prebirali utrobe jedni drugima“, o čemu svjedoči Petar Dodik u knjizi „Uspon i pad Agrokomerca“ koja je objavljena 2003.

Koji su argumenti u tvrdnji da bi Hamdija Pozderac kao predsjednik Ustavne komisije bio brana da Milošević dokine autonomiju Kosova (i Vojvodine) ili koji su to argumenti da je afera smišljena, kreirana i montirana od strane velikosrprskih krugova?

U arhivama iz tog vremena nisam naišao na Pozderčevu eksplicitnu izjavu koja bi potkrijepila njegovu namjeru da spriječi ukidanje ili ograničavanje autonomije Kosova. Ključni argument koji iznosi A. Mulaosmanović sastoji se u tvrdnji da je u intervjuu „Nin“-u Pozderac „nagovijestio rješenje na obostrano zadovoljstvo Srba i Albanaca“, te se navodi da je „postignut načelni dogovor sa Ivanom Stambolićem i generalom Nikolom Ljubičićem“.

Iz autobiografske knjige Ivana Stambolića vidi se da je u pitanju bio kompromisni koncept da se odnosi Srbije sa pokrajinama rješavaju u okviru Republike, a ne u okviru Federacije, kao što je to bilo po Ustavu iz 1974. koji je pokrajinama davao status federalne jedince. Suština te borbe vodila se unutar Srbije između dva suprostavljena bloka – Miloševićevog i Stambolićevog – na koje partijski i državni vrh Jugoslavije, uključujući i Hamdiju Pozderca, nije imao nikakav uticaj.

„Veoma brzo nakon Hamdijinog istupa i spomenutog intervjua u kojem je rekao da je rješenje kosovskog problema na vidiku, dogodilo se javno otvaranje afere i čerečenje bosanskohercegovačkih zvaničnika dok su najotrovnije strelice bile upućene predsjedniku Ustavne komisije“, tvrdi Mulaosmanović. Autor također tvrdi da je „u jesen 1986. godine donesena odluka da se krene u kompromitiranje Hamdije“. Stavovi autora nisu potkrijepljeni nikakvim dokazima.

Zanimljivo je da je i sam Hamdija Pozderac podgrijavao priče o zavjeri. Petar Dodik, tadašnji član Predsjedništva SRBiH, u svojoj knjizi (u kojoj objavljuje zapisnike, stenograme i saopštenja relevantnih organa Republike iz tog vremena) navodi kako je „Hamdija Pozderac u svojoj diskusiji rekao da zna da neki ljudi žele da sruše Agrokomerc i sa njime braću Pozderce“. Dodik, koji je bio prijateljski naklonjen prema Pozdercu, piše u knjizi kako Hamdija nikada nije argumentirao rečenu tvrdnju (str. 60), pa, ni tada ni kasnije, nije spomenuo nijedno ime. U pismima društveno-političkih organizacija iz Velike Kladuše, koja su početkom aprila 1987. godine upućena na adrese foruma u Sarajevu (afera još nije bila prisutna u javnosti) ponavljala se ocjena kako se priželjkuje krah Agrokomerca i braće Pozderac. Ovakva tvrdnja mogla se čuti i na suđenju u Bihaću tokom 1988. godine.

Zašto su imena braće Pozderac, Hamdije (i Hakije) povezana sa aferom, koja je njihova uloga, šta su oni znali o izdavanju mjenica, šta je Hamdija govorio na proširenoj sjednici Poslovodnog odbora Agrokomerca 22. januara 1984., kako je i pod kojim okolnostima podnio ostavku na funkciju u Predsjedništvu SFRJ 12. aprila 1987. godine?

Raspetljavanje afere, koja je pritiskala Republiku svom težinom mjeničnog duga, ogoliće način vođenja politike, stvaranje povlaštenih firmi koje su finansirane iz akumulacije, stvaranje mreže podrške, klanovski mentalitet i svojevrsni paralelizam nasuprot institucija. Sjednica Poslovodnog odbora Agrokomerca od 22. januara 1984. predstavlja zornu ilustraciju. Milan Uzelac u knjizi („Ono malo istine“, 2005.) daje zanimljivu sociološku i politikološku analizu odnosa na području bihačke regije i veza sa nosiocima vlasti u Sarajevu, a Poslovodni odbor opisuje kao „centar vlasti regije kojem su podređeni svi drugi organi i pojedinci“.

Vratimo se kratko na samu sjednicu. Abdić je bio svjestan realnih ograničenja, pa je ispoljavao i određeni oprez kako će finansirati 12 započetih investicija i druge ambicije u okolnostima kada se u cijelom društvu traži štednja i racionalizacija. A tada na scenu stupa Hamdija Pozderac, koji poručuje da se „ne smije stati“, da se mora ići u „nove investicije po svaku cijenu“, spominje se čak i nesamoupravna praksa itd. Takvi stavovi su bili u izrazitoj protivrječnosti s onim što je zastupao u politici.
Bila je to zapravo politička podrška najambicioznijim razvojnim planovima Agrokomerca bez pokrića i početak njegovog kraha. Uz Hamdijinu podršku koncept „neograničene ekspanzije“ dobio je političku podršku i zaštitu. Pokušaj da Izvršno vijeće u ljeto 1984. godine natjera AC da obustavi investicije i izvrši finansijsku sanaciju završio je potpunim krahom, ali o svemu tome ni slovo nije procurilo u javnost. Agrokomerc je nastavio zaduživanje, vršen je pritisak na banke, fondove i političke organe u cilju pribavljanja sredstava. Nijedna mjera Republičkog izvršnog vijeća nije ispoštavana, ali niko se nije suprostavio toj praksi.

U javnim istupima nakon otvaranja afere, Hamdija Pozderac je tvrdio kako o nezakonitom finansiranju Agrokomerca i izdavanju mjenica nije ništa znao. Ponovio je to i na oproštajnoj posjeti rodnom Cazinu, dva dana prije nego što će najaviti ostavku, a Abdića je tom prilikom nazvao „megalomanom“ i „manipulatorom“.

Postoje brojna svedočenja kako su braća Pozderac konkretno pomagali Agrokomercu – od intervencija kod banaka, fondova, pokušaja kreiranja kadrovskog okruženja koje će obezbijediti priteljski odnos prema AC, zaštite od krivičnog progona itd. Tako se navodi da se Hamdija u nekoliko navrata žestoko suprostavljao provođenju istražnih radnji prema Fikretu Abdiću. U citiranim knjigama nailazimo na podatak da do polovne jula 1987. godine Travnička i Zenička banka nisu imale nijedne AC mjenice, ali su na Hamdijinu intervenciju plasirale milone dinara u otkup bezvrijednih mjenica, što je bacilo na koljena travničku banku.

Iza scene događale su se opasnije stvari od pukih intervencija kod bankara ili inspekcija.

Milan Uzelac (str. 237-241), svjedoči o jednom detalju koji bi se mogao opisati kao prava politička zavjera. Tog proljeća 1987. godine predsjednik Predsjedništva BiH je Munir Mesihović kome je u maju isticala druga godina mandata. Međutim, pokušava se Mesihoviću omogućiti treći mandat, što Ustav BiH nije dopuštao. Na sastanku vodećih bh. funkcionera početkom aprila (prisutni: Hamdija Pozderac, Branko Mikulić, Milanko Renovica, Savo Čečur, Josip Lovrenović, Uglješa Uzelac, Milan Uzelac), Hamdija predlaže da se Muniru produži mandat za još jednu godinu, istovremeno bira u Predsjedništvo CK BiH kako bi 1988. godine naslijedio Milana Uzelca kao šefa partije. Uzelac se suprotstavio kršenju ustava i tražio da se o tome očituje Skupština BiH, što ostali nisu prihvatili. Mikulić je predložio kompromisno rješenje – da se odustane od ideje trećeg mandata Munira Mesihovića, ali da se pokrene njegova kandidatura za šefa partije.

U kontekstu afere, ovakva kadrovska kombinatorika, obezbijedila bi punu podršku Abdićevoj ekipi – Hamdija u Predjedništvu SFRJ, Mesihović bi još godinu dana bio predsjednik Predsjedništva SRBiH, a od maja naredne godine bio bi šef partije, Fikret najvjerovatnije na čelu RIV-a, a kao mogući nasljednik Duška Zgonjanina spominjao se Irfan Saračević, koji je u Abdićevoj autonomaškoj vladi vodio resor policije.

Zanimljiva je i pozicija Milana Uzelca. Njegova knjiga je izuzetno analitički pisana sa mnogo zanimljivih detalja i novih informacija u kojoj je naglašena vlastitita „principijelna pozicija“. Međutim, Petar Dodik u svojoj knjizi navodi kako je i Uzelac, kao šef partije i jedan od najuticajnih političara tog vremena, podržavao skrivanje afere od javnosti sve do kraja ljeta, poslije kraha pregovora sa bankama povjeriocima koje su tražile da Republika plati dug.

Afera Agrokomerc je pukla pod teretom mjenica koje ta firma više nije mogla plaćati i za sobom je povukla Bihaćku banku i privredu cijele regije.

Zašto je afera Agrokomerc imala ogroman odjek u javnosti i učinak “političkog cunamija“? To što se radilo u kladuškom kombinatu, radilo se širom u Jugoslavije ali u mnogo manjem obimu. I nisu se koristile mjenice kao sredstvo obezbjeđenja plaćanja.

Ključni je razlog što je afera došla u nezgodno vrijeme. Te 1987. godine inflacija je premašila 135,9 procenta, dinar mjesečno gubi na vrijednosti 37 procenata, protesti radnika se valjaju ulicama (protestiraju rudari, metalci…). Da se afera javila u neko sretnije vrijeme, posljedice bi bile mnogo manje. Da je dug bio manji i da se mešetarenje uspjelo sakriti od javnosti, afere ne bi bilo.

Ponovimo pitanje, postoje li u ovoj aferi zavjerenički prsti? „Aferu Agrokomerc nije konstruisao Slobodan Milošević, nego je on nju koristio kao sredstvo za destabilizaciju BiH u čemu je imao gorljivu saradnju prvog aktera afere“, napisao je Milan Uzelac.

Za razumijevanje cijelog konteksta moramo imati na umu da je u vrijeme kulminacije afere i ostavke Hamdije Pozderca, Milošević bio zaokupljem političkom borbom u Srbiji koja je ulazila u završnu fazu. Podsjetimo se da je Hamdija Pozderac ostavku najavio na proširenoj sjednici partijskog Predsjedništva 12. septembra, a ostavku podnio pet dana kasnije. Čuvena Osma sjednica održana je 22. septembra. Do održavanja ove sjednice nije bio jasan odnos snaga u Srbiji i za Miloševića je prioritet bila Srbija.

Zanimljiva je ocjena Nevena Anđelića u knjizi „BiH između Tita i rata“ (posebno poglavlje posvećeo je aferi Agrokomerc, što predstavlja vrlo uspjelu politikološku studiju), koji zaključuje da u godini afere nije bilo „ozbiljnih etničkih incidenata“. Autor navodi da su „sistem i bezbjedonosni aparat bili jaki“, te da „skrivene etničke podjele nisu bile rasprostranjene u javnom prostoru“.

Međutim, afera je dobro došla velikosrpskoj politici koja je iskorištena za političku destabilizaciju BiH i prodor srpskog nacionalizma, naročito u 1988. godini i kasnije. Poslije je kreirano niz afera – Moševac, afera nastala kao lokalna svađa oko gradnje seoskog društvenog doma, i iskorištena je kao povod i kapija za ulazak nacionalista iz Srbije. Ubrzo potom otvorena je afera Neum, poslije nje afera Kecmanović. Parole i populizam valjali su ulicama BiH. Paradoks je da su umjesto Branka i Hamdije u CK SKJ izabrani dr Dragan Kalinić i glumica Darinka Đurašković. U takvoj atmosferi BiH je dočekala prve višestranačke izbore, na kojima je trijumf ostvario Fikret Abdić, koga su građani percipirali kao žrtvu. Dr Kalinić i glumica Đurašković postali su veliki protagonisiti Karadžićeve politike.

Mjenični ceh iznosio je preko 530 miliona dolara i ceh su na kraju platili građani. Skupština BiH je uvela dodatni porez na promet u visini od 2% u korist otplate mjeničnog duga. Tako je do 1991. otplaćeno 265 miliona dolara, a isto toliko su se odrekli povjerioci.

Izvor

Previous J. CLEESE: Život piše nevjerovatne priče koje nadmašuju maštu svakog scenariste (Video)
Next Kosovski mit

You might also like

HISTORIJA

Alija Isaković

Alija Isaković (Bitunja kod Stoca, 15. januar 1932, – Sarajevo, 14. mart 1997), bošnjački kulturni pregalac – romansijer, pripovjedač, radio-dramski, televizijski i dramski pisac, putopisac, aforist, lekiskograf i historičar jezika

HISTORIJA

Na današnji dan javno je strijeljan Aćif-efendija Hadžiahmetović

Aćif Hadžiahmetović, u narodu poznat kao Aćif-efendija, jedan od najpoznatijih sandžačkih političara između dva svjetska rata, lider Džemijeta, gradonačelnik Novog Pazara i vođa odbrane Novog Pazara od četnika, strijeljan je,

HISTORIJA

HEROJSKA ODBRANA SARAJEVA TOKOM AUSTRIJSKE OKUPACIJE 1878. GODINE

Narod koji ne poznaje ili zaboravlja svoju prošlost osuđen je da bude tuđi sluga. Podsjetimo se kako se branilo Sarajevo, ne jednom, nego puno puta u svojoj dugoj historiji. Austro-Ugarska