Husein Husaga Ćišić, borac za šestu buktinju na grbu Jugoslavije

Husein Husaga Ćišić, borac za šestu buktinju na grbu Jugoslavije

 

Završetkom Drugog svjetskog rata, kada je ostvaren zajednički cilj naroda i sa jugoslavenskog prostora protjeran fašistički okupator, otvorio se spektar vrlo značajnih političkih pitanja koja su, između ostalog, trebala da daju odgovor na koji način uspostaviti novi ustavno-pravni poredak u oslobođenoj zemlji. Svi su očekivali jednako. I on – Husein Husaga Ćišić.

Ovaj ugledni Mostarac, intelektualac i političar, osvjedočeni antifašista, upustio se u ono što je do tada bilo nezamislivo: zahtijevao je da se u Ustavu nove Jugoslavije, ni manje ni više, onako kako je to omogućeno i drugim narodima, konačno prizna i odgovarajućim simbolom u grbu buduće države predstavi nacionalnost bosanskohercegovačkih muslimana, odnosno Bošnjaka.

Djelo vrijedno divljenja

O liku i djelu Husage Ćišića decenijama se u bosanskohercegovačkoj javnosti i akademskim krugovima nije znalo gotovo ništa. Rođen je u Mostaru 15. decembra 1878., u godini okupacije njegove domovine od strane austrougarske vojske.

Njegovoj impoznatnoj političkoj karijeri koja je, uzmemo li u obzir činjenicu da je živio 78 godina, trajala više od pola njegova života. Početke nalazimo krajem 19. stoljeća kada vrlo rano, još kao mladić, prilazi Džabića pokretu. Od 1906., kad je osnovana Muslimanska narodna organizacija, pa do 1910. godine Ćišić aktivno učestvuje u radu njenog Egzekutivnog odbora djelujući s pozicije jednog od autora u listu Musavat. Bio je, također, senator u Kraljevini Jugoslaviji, zatim gradonačelnik Mostara, predsjednik Vakufsko-mearifskog sabora muslimana Sarajeva i nosilac mandata narodnog poslanika nove Jugoslavije.

Kao gradonačelnik, prvi čovjek Mostara, bio je zaštitnik komunističke omladine i velikog broja studenata koji su mu se, poznavajući ga kao pouzdanog prijatelja, obraćali molbama za novčanu pomoć, a mnoge od njih, koji su zbog antirežimskog djelovanja bili pod policijskom represijom, izbavljao je iz zatvora i drugih nevolja.

U godinama Drugog svjetskog rata, uprkos činjenici da je nerijetko bio izložen vrlo snažnim političkim pritiscima, djelovao je rukovođen razumom i onako kako mu je to nalagala lična etika i obaveza ljudskosti. Oktobra 1941. godine bio je inicijator i potpisnik Rezolucije građana Mostara kojom su jednodušno osuđeni progoni, otimačina imovine, sistematska ubijanja i deportacije srpskog i jevrejskog stanovništva u brojne logore smrti. Ovaj dokument, kojim je prekinuta šutnja o zločinima NDH, poslana je jasna poruka da se zlodjelima mora stati u kraj, potpisali su, osim Husage Ćišića, svi viđeniji Bošnjaci Mostara.

Husaga Ćišić se zalagao da se odgovarajućim simbolom u grbu Jugoslavije predstavi nacionalnost Bošnjaka

Svojim stavom ozbiljno se zamjerio fašističkim vlastima, pa su mu, u nadi da će ga pridobiti na svoju stranu, na kućni prag dolazili njeni emisari, najprije Džafer-beg Kulenović, a zatim i general Ambrosi. Obojicu ih je ispratio neobavljena zadatka. Da ga fizički uklone mogli su vrlo lahko, ali, ubiti čovjeka koji ugled i poštovanje uživa ne samo u svom, nego i drugim narodima, ocijenjeno je taktički nepromišljenim činom. Nisu se usudili. Za njegovim primjerom pošla su sva njegova djeca, posebno sinovi Midhat i Husref koji su, boreći se za ideal antifašizma, živote izgubili na bojnom polju.

Predstavke o prešućenom narodu

Vjerovao je da su pobjedom nad omraženim fašističkim neprijateljem otklonjene sve prepreke mirenju s istinom da u Bosni i Hercegovini stoljećima živi narod čije se postojanje osporava u svakoj prilici i da mu, prema tome, novo vrijeme i ljudi koje je ono porodilo moraju omogućiti dugo iščekivana ustavna prava i slobode.

Međutim, ono što je želio on – nisu željeli drugi. Stoga je 5. decembra 1945. godine, zbog neprincipijelnosti KPJ u pogledu nacionalnog pitanja u slučaju BiH, Ministarstvu za konstituantu podnio predstavku u kojoj je, između ostalog, zahtijevao da se bosanska narodnost u grbu savezne države predstavi posebnom, šestom buktinjom. Pozivajući se na zaključke Drugog zasjedanja AVNOJ-a, prema kojima je svaka federativna jedinica stekla pravo na svoje nacionalno ime, Ćišić smatra da je pravo uskraćeno samo bosanskoj federativnoj jedinici.

Osporavajući mišljenja KPJ da je ona zasnovana isključivo na nacionalnoj ravopravnosti dva naroda, Srba i Hrvata, a bez Bošnjaka, on upozorava da tako uređena ona “nema nikakve garancije za svoj opstanak, niti može imati izgleda za miran društveni i državni život.” Ali, kako je prva vješto zatajena i nije dala rezultat, Ćišić je 16. januara 1946. godine na skupštinsku adresu uputio novu, drugu predstavku, kojom je ukazivao na nedoslijednosti u identifikaciji Bošnjaka u ratnim dokumentima. I dok im se u spisima ZAVNOBiH-a potvrdio status nacije pod imenom “musliman”, na drugoj strani, u zaključcima AVNOJ-a njihovom postojanju ne možemo naći ni traga.

Ukazujući na to da Bošnjaci u narodnosnom smislu nisu neopredijeljeni i da su svjesni svog identiteta, Ćišić piše: “Nama Bosancima, kao nesumljivom izdanku onih starih Bošnjaka ostavili su pravo da se zovemo Muslimanima s prozirnom tendencijom da nam u znaku toga, u svim danim zgodama ospore pravo riječi u nacionalnim i državno-pravnim pitanjima naše uže otadžbine Bosne i Hercegovine.”

Ovaj put predstavka je stigla gdje je i trebala, na ruke Josipu Brozu Titu i Milovanu Đilasu, ali je, poslije vijećanja do kasnih noćnih sati i pritiska na Ćišićeve kolege iz muslimanskog kluba, i ona odbačena.

Na dan Ustavotvorne skupštine, 18. januara 1946., izglasan je Ustav FNRJ. Samo je Husaga Ćišić, istrajan u svojim uvjerenjima, odbio dati podršku Ustavu koji je prešutio postojanje njegovog naroda i kazati mu – NE!

,Ništa ga ja, brate, nisam razumio’

A kako je to izgledalo, kazuje nam i svjedočenje Skendera Kulenovića, Ćišićevog kolege iz skupštinske klupe, koji je Safetu Ćišiću, bliskom Husaginom rođaku, o tim događajima ispričao sljedeće: “Poslanicima je ponuđen tekst Ustava i rečeno im je da se o njemu izjasne. Kada se Đilas obratio prisutnima, zbog eventualnih upita, odnosno primjedbi, za riječ se javio Husaga i vrlo jasno ga upitao – šta je sa muslimanima. Đilas se odmah uputio za govornicu, gdje se zadržao gotovo dvadeset minuta, stavljajući do znanja prisutnima da je bit novog ustava rušenje kralja i proglašenje republike.

Nakog toga poslanicima je sugerirano da se za novi ustav izjasne načelno. Za načelno prihvatanje ustava bili su svi, što znači da je on načelno prihvaćen – jednoglasno. Nakon navedenog izjašnjavanja nastavljen je rad u klubovima poslanika. Klub poslanika BiH se, kao i drugi, povukao u posebnu prostoriju. Sastanak je vodio Đuro Pucar, koji je na samom početku upitao Husagu je li on ćuo što govori drug Đilas. ‘Ništa ga ja, brate, nisam razumio’, odgovorio je Husaga, na šta su se Skender i Hasan Brkić glasno nasmijali. Reagirao je Pucar, koji ih je ukorio za neozbiljno držanje. Nakon što su poslanici ponovno zauzeli svoja mjesta, počelo je usvajanje ustava po tačkama. Sve je teklo kako se moglo i očekivati – do poglavlja koje je tretiralo nacionalno pitanje. Dizanje ruku bilo je unisono.

“Ima li ko protiv?”, pitao je predsjedavajući? Dignuta je bila samo Husagina ruka. On je glasao protiv.

Taj čin, mada nije ostvario Ćišićev naum, ipak, u izvijesnom smislu, predstavlja krunu njegove višedecenijske, vrlo bogate političke karijere koja je, priznat ćemo, vrijedna svakog poštovanja, a s kojom se, zašto i to ne reći, mjeriti ne mogu ni biografije mnogih koji su stjecajem okolnosti u političkoj historiji Bosne i Hercegovine i Bošnjaka stekli privilegovanije statuse i daleko veću pažnju. Ovaj svijet je napustio 30. augusta 1956. godine, u svom Mostaru, gradu u kojem još uvijek, nijedna ulica ili najmanji sokak ne nosi ime njegovog velikana.

Izvor: Al Jazeera

Previous Supružnici Denisa i Samir Mešan iz Bugojna: Vratili se iz Austrije u svoj grad i počeli baviti pekarstvom
Next DIVERZANTSKI ODRED “DIDO”: KAKVI SU TO MOMCI BILI

You might also like

HISTORIJA

Glasinac: Tragovi historije

Zna se da je u doba Ilira Glasinac bio gusto naseljen. Broj stanovnika prije 2300 godina bio je približno jednak broju stanovnika iz sedamdesetih godina dvadesetog vijeka. O bogatstvu Autarijata

HISTORIJA

Uspon Bosne pod Kotromanićima: i komšije pod bosanskom krunom!

.. Da je pako ta obitelj bila prava bosanska, sam nam Tvrtko svjedoči u povelji danom Dubrovčanim na 9. Trav. 1387. pišući ‘jere od starijeh vremena od kojih nije pametara

HISTORIJA

Napredak trgovine u XIV vijeku: Trgovački odnosi sa stranim gradovima

Stjepan II, član stare bosanske dinastije Kotromanića, koji dolazi na čelo bosanske države poslije poraza birbirskih knezova, našao je načina da reguliše odnose s feudalcima, te da time učini mnogo