Leksikon srpske mitologije

Leksikon srpske mitologije

 

U svojoj knjizi “Velika Srbija za male ljude” Tomislav Marković je ismijao zablude srpske društvene mitologije.

Smijati se zlu u lice moto je pisanja Tomislava Markovića, pisca i satiričara za kojega srpska mitomanija nije ništa drugo osim jedan potpuno lažan i vještački isfabriciran narativ čija je jedina svrha sakriti istinu. A istina koju Marković pokušava objelodaniti srpskoj javnosti isimijavanjem njihovih historijskih zabluda suštinski je crna i negativna, a pripovijest o podrazumijevanom srpskom heroizmu zapravo potpuna fikcija.

Mitski narativ o podrazumijevanoj srpskoj veličini Marković u svojoj knjizi Velika Srbija za male ljude (Buybook, Sarajevo, 2018.) dekonstruira predstavljajući ga u očiglednoj gluposti i apsurdnosti, ne propuštajući priliku pokazati dijaboličku prirodu mitskih konstrukcija koje su se gradile oko negiranja istine i promoviranja laži kao jedne vrste nefikcionalne stvarnosti.

Zadirući u općeprihvaćene istine srpskog društva, Marković upotrebom grotesknih fikcionalnih situacija dovodi u pitanje prirodu njihovog porijekla. Direktan, otvoren i hladno kritički intoniran glas ne bi nikada imao toliko ubjedljivu snagu dekonstrukcije kao što to ima ton bespoštednog ruganja u kojem se veličine jednog mitskog narativa spuštaju na najniži mogući nivo vrijednosti.

Velike mitske laži svedene na najmanju mjeri

Ništa u Markovićevoj knjizi nije slučajno, jer je autor duboko svjestan „zaraženosti“ publike kojoj se obraća i samo stilom neprikrivene ironije može mu poći za rukom da razbije ono očekivano i predvidljivo. To je glavni razlog zašto su „junaci“ njegove knjige Slobodan Milošević, Matija Bećković ili Dobrica Ćosić karikaturalno predstavljeni, jer snaga ubjeđenja onih koji vjeruju u istinitost srpskog herojskog mita toliko je velika da samo otvorena šprdnja sa njihovim herojima može predstaviti obim njihovog zločinačkog djelovanja.

Siguran kako je govorenje istine jedini način da se razbiju ukorijenjene mitske pripovijesti Marković u svojoj knjizi potencira nekoliko velikih mitoloških laži koje su u srpskom društvu neprikosnovene i neoborive. Jedan od tih široko rasprostranjenih mitova svakako je i uloga Srbije u ratovima devedesetih gdje se odgovornost Slobodana Miloševića, JNA i srpskih intelektualnih elita u krvavom raspadu Jugoslavije, u pravilu, nikako ne pominje a kada se to i čini onda su oni predstavljeni kao žrtve velikih međunarodnih zavjera.

Takvu svijest Marković izigrava ruglu pišući satire o nožu koji provodi radni vijek u restoranu srpskog Društva književnika a onda se razočaran u literarne veličine nacije tugaljivo ispovijeda, ili u pripovijesti u kojoj svoju grozomornu priču objelodanjuje bakterija koja je neometano desetljećima izjedala monumente srpske kulture djelujući po unaprijed izrađenom planu o uništenju svega što je u srpskoj kulturi i historiji važno.

Naravno, Markovićeva satiričko-kritičarska oštrica usmjerena je i prema drugim kompleksnim zabludama koje je srpsko društvo samoproizvelo a posebice je bespoštedan prema narativu negiranja zločina. Od prijedorskih logora smrti, preko zločina na Kosovu i genocida počinjenog u Srebrenici, za Markovića nema teme iz srpskog mitskog imaginarija koji nije temeljno preispitao pozivajući one koji rade na njegovom širenju da se zapitaju s kojim pravom pozivaju društvo da izbjegava suočenje sa istinom.

Za njega je pristanak Srpske pravoslavne crkve u promoviranju zločina i laži sraman, a iz njegovog literarnog pisma je jasno da ta praksa nije novoproizvedena nego je stvar tradicijskog naslijeđa koje se nekritički prihvata kao nešto zdravorazumno, očekivano i primjereno.

Humor koji otvara oči

Ideologija zla, kako to vidi Marković, nije nešto što se, historijski gledano, javilo kao odjek medijski provocirane propagande nego je to duboko ukrijenjeno uvjerenje u srpskoj kulturi kako su drugi, posebice Bošnjaci i Albanci, arhetipski neprijatelji. Baš zato, kada u svojim pripovijestima predstavlja Dražu Mihailovića i Pavla Đurišića Marković ne insistira na izvođenju vremenske distance a njihovo prisustvo u srpskoj kulturi i stvarnosti uočava kao nesretno veliko i predimenzionirano.

Ali, svaki pomen njihovih imena je pogubno reduciran na jednu uljepšanu i filtriranu sliku u kojoj su izostavljene njihove demonske dimenzije. Pokušaj da se njihove figure naizgled trezveno i racionalno prikažu u odgojnom sistemu srpskog obrazovanja Marković koristi kao proširenu figuru ironije nastojeći obesmisliti herojsko pamćenje njihovog historijskog djelovanja.

Igranje sa zločinom je kao igranje sa vatrom i svaki put kada mitsku figuru srpskog herojskog narativa ispuni historijskim istinama, Marković cjelinu tog nakaradnog pamćenja dovede u stanje prividnog samopreispitivanja. Svjestan da tačnost, preciznost, utemeljenost, dokumentovanost… nemaju snagu rušiti mitske simbole, Marković je usvojio jednu sasvim drugačiju i učinkovitiju praksu trežnjenja. Njegov postupak ironiziranja i ismijavanja veličina zadire u suštinu njihove kreacije, a groteskne slike u kojima se pojavljuju kao vlastiti komični alter ego s mnogo više fundamentalne snage ruše lažnu i pogubnu društvenu mitomaniju.

Markovićeva knjiga odiše duhovnom svježinom, a njegov humor daleko je od onog uobičajenog, balkanskog, koji funkciju postojanja ima samo u bezazlenom zabavljanju. U feraltribunovskoj tradiciji i manirom zrelog satiričara Marković je izvrgunuo ruglu laži srpske historijske, kulturne, političke i društvene mitologije, udarajući temelj za jedno cjelovito preispitivanje srposkog duhovnog naslijeđa. Markovićeva knjiga se može tumačiti i kao svojevrstan leksikon srpske mitologije u kojoj su epske priče srpskog herojskog naslijeđa razobličene i pokazane kao vješto osmišljena propagandna simbolika koja se raspada čak i pod najslabijim pritiskom racionalnog propitivanja.

Izvor: Al Jazeera

Previous Blagaj – nekadašnji šeher, mjesto naše ponosne historije (FOTO)
Next Esma Žuna Zjajo tržište osvježila domaćom tjesteninom s koprivom i gljivama

You might also like

KNJIŽEVNOST

Abdurezak Hifzi Bjelevac: Zatočenik zaborava

  Kao da gotovo preko noći literarni opus bosanskohercegovačkog i bošnjačkog književnika iščezao. U Bosni i Hercegovini, u godinama između dva svjetska rata, gotovo da nije bilo ikoga ko jednom

KNJIŽEVNOST

Isnam Taljić, pisac: Bosanskohercegovačka književnost bolja je i od hrvatske i od srpske

Bosanskohercegovačka književnost bolja je i od hrvatske i od srpske i od slovenske i od crnogorske. U makedonsku književnost nisam upućen. Ali, mi to ne umijemo promovirati ni izbliza onako

KNJIŽEVNOST

Blago rukopisnog fonda Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu

U rukopisnom fondu Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu nalazi se ukupno 10.561 rukopis na arapskom, turskom, perzijskom i bosanskom jeziku. Gazi Husrev-begova biblioteka trenutno ima oko stotinu hiljada bibliotečkih jedinica