Pjesma “Ne daj se Bosno” bila je prvi poziv da moramo stati na branik odbrane domovine Bosne i Hercegovine

Ponosna sam što sam bila vojnik u redovima Armije RBiH, koji je pjesmom branio svoju domovinu, Bosnu i Hercegovinu, i bez razmišljanja bih to ponovno učinila, rekla je u intervjuu za AA Hasiba Agić, estradna umjetnica, povodom obilježavanja 27. godinšnjice osnivanja Armije RBiH.

“Iznimno mi je drago upravo zato što je tema Armija RBiH. Mislim da bismo svi mi mogli svako svoj roman napisati o tom nesretnom, ratnom periodu koji je nas zadesio u BiH, pa tako i sama. Možda ću malo zvučati neskromno, iako oni koji me znaju da sam veoma skromno stvorenje, ali sam možda među prvim ženama, posebno sa estrade, koja je stala nekako na bedem odbrane Bosne i Hercegovine, naravno, pjesmom. To mi veoma znači”, kaže Agić, koja je tokom rata u Sarajevu bila članica Umjetničke čete Prvog korpusa Armije RBiH.

No, kaže Hasiba, sve je počelo mnogo prije “pravog” rata u BiH. Naime, veli Agić, kompozitor i harmonikaš Omer Pobrić, kada su se dešavali nesretni, ratni dani u Republici Hrvatskoj, kada je sva njihova estrada stala da brani svoju zemlju pjesmom, odlučio je da učini isto. 

“Omer, takav kakav jeste, patriota najiskreniji, okupio nas je i rekao nam da će napraviti jednu pjesmu. Bilo je to u vrijeme kada niko nije imao pojma o ratu, niko nije razmišljao o tome. Međutim, zahvaljujući Omeru, desi se pjesma ‘Ne daj se Bosno’. No, trebalo ju je otpjevati. Sjeli smo tako u Omerovoj kući. On je uzeo telefon i zvao sve po spisku koji je imao, a mislim da su skoro svi bili na njemu, što se tiče sarajevske estrade. Sve je redom pozivao i razgovarao sa njima preko spikerfona, pa se čulo šta od njih ko govori. Svi su redom rekli, ne. Niko neće. Niko nije htio da otpjeva tu pjesmu”, sjeća se Hasiba.

No, kaže, javio se rahmetli Zekerijah Đezić, kaže Hasiba i rekao – ja ću otpjevati pjesmu “Ne daj se Bosno”.

“I ja sam pristala, i nas dvoje smo to otpjevali. Kada se snimila ta pjesma, nakon nekog vremena je došao i Enes Begović i rahmetli Ćazim Ćolaković i oni su dio pjesme otpjevali, što je meni zaista drago. Tako da smo nas četvero nekako stali odmah na tu stranu bez i jedne riječi, zašto se snima. Ne, rekli smo, idemo. To smo ponosno otpjevali, tu pjesmu ‘Ne daj se Bosno’”, navodi Hasiba.

Sjeća se, kaže Hasiba, koncerta u Zetri, u Sarajevu, na kojem se pjevala pjesma “Ne daj se Bosno”.

“I sada se ježim kad se toga sjetim, suze mi na oči pođu. Bila je prepuna Zetra i svi smo pjevali. Bilo nas je puno na sceni. No, čak i tada neki nisu htjeli ni da izađu na scenu da otjpevaju na playbek, nisu neki htjeli ni to. Ali, pjesma ‘Ne daj se Bosno’ prođe i postade prihvaćena. Kasnije, kada se sve to izdešavalo, ređale su se pjesma po pjesme. Ali, to je jedna od prvih gdje smo ja i Zekerijah Đezić od srca rekli – hoćemo”, navodi Hasiba.

Prisjetila se zanimljivih momenata iz vremena kada su počele barikade na ulicama u gradovima i mjestima u BiH.

– Omer i naša ekipa se okupila, i mi smo na svoj način napravili barikade. Naime, Omer je postavio sto koji je bio naša barikada. Njegova supruga Munevera i svi mi tako smo na sto stavili burek. Evo, to su naše barikade i ko god prođe, izvolite da jedete. To su bile naše vrste barikada. Eto, tako smo mi to pravili. Mnogi ljudi su se divili. Govorili su kako je to plemenito bilo. Prave se barikade, stavljaju žice, kontejneri, tenkovi, a mi stavili svoje barikade od bureka, neka narod jede. Dva kontrasta – navodi Hasiba. 

No, kada je zapucalo, kada su nastale sve ratne strahote, svi su, kaže Hasiba, bili nekako izgubljeni, niko nije znao gdje je ko, ali su se ljudi ipak organizovali kako bi nastavili živjeti i preživljavati. 

– Pokušali smo se nekako organizovati. Svi smo u tom periodu negdje bili izgubljeni, razasuti. No, nije prošlo puno dok smo se mi svi negdje skupili… Svako je, nekako po poziciji u kojem dijelu je grada živio, prijavljivao se u najbližu brigadu. Tako sam i sama. Otišla sam u kasarnu Ramiz Salčin i rekla – ljudi evo mene, šta ja mogu da učinim. Ono što ja mogu, to je pjesma… I bila sam vojnik. Sjećam se da sam obilazila mnoga mjesta gdje se često nije moglo lako ni doći ni proći. Prolazili smo kroz tunele. Mislim da je to jedan od najtežih momenata u našim životima, kada pomislite da ste tu negdje nadomak slobode, odnosno gdje si mirniji, gdje si sretniji, a ne možeš, moraš kroz zemlju. Pa smo išli. Ništa nas nije spriječilo – sjeća se Hasiba.

Priča kako je osnovana Umjetnička četa sa kojom su izvođači nastupali pred borcima Armije RBiH, ponaprije kako bi im bili moralna podrška. 

– Mislim da smo radili dobre stvari. Čula sam to bezbroj puta i od učenih ljudi, kada kažu da je pjesma o svoj zemlji, patriotska pjesma, ne pjesma koja vrijeđa, nego pjesma koja je ljubav prema svojoj zemlji, domovini, moćno oružje. Te pjesme koje su tada naši ljudi pisali i pjevali su bile pjesme koje su bile najveći podstrek i najubojitije oružje. Te pjesme su nastajale u svakom momentu, teškom, tužnom, užasnom… – ističe Hasiba.

Igmanski vjetar i led i čizme natopljene krvlju

Bezbroj je momenata, navodi, teških, kroz koje su prolazili dok su bili na terenu, na ratištima u i oko Sarajeva. 

– Ali, uvijek se sjetim momenta na Igmanu. Ne znam zašto, ali to mi je ostalo toliko upečatljivo… To je bilo putovanje koje je trajalo satima. Satima smo se penjali dok se nismo uspeli na vrleti Igmana. Pošto smo bili oskudni sa svim, pa i sa odjećom i obućom, bilo je veoma teško. Imala sam na nogama neke čizme. Tegoba. Bio je mart. Kada smo došli, Igman ko Igman. Održali smo program borcima. No, u jednom momentu, minuti, su se bukvalno promijenila sva godišnja doba. Čas ugrije sunce, pada snijeg, pada led, pada kiša, vjetar… Ali, toliko je valjda bio taj zanos, ta ljubav u nama, prkos, ne znam šta je sve to bilo što nas je držalo – naglašava Hasiba. 

Vjetar koji je tog martovskog dana puhao na Igmanu i nosio led Hasibi je ostao u trajnom sjećanju. 

– Taj led, kako udari u lice, tako osjetim vrućinu niz obraz. Taj led mi bukvalno posiječe kožu. Taj mi je momenat ostao u sjećanju. Brišeš, a vidiš krv od tog silnog vjetra i leda koji, kada te udari, bukvalno te poreže po licu. To je meni ostalo kao neki momenat kojeg se uvijek sjetim – navodi Hasiba. 

No, Igman je Hasibi ostavio posljedice koje je osjećala i po povratku kući, u Sarajevo. 

– Kada sam došla kući, ništa nisam osjećala. Jednostavno otrniš, ne znaš da li te šta boli ili ne. Ne osjećaš ni tijelo, ni noge, ništa. Tada su moje dvije djevojčice bile male. Kada sam se vratila, nisam mogla da izujem čizme s nogu. Vuci, vuci, ali ne može. I onda mi kćerkica kaže – da mi, mama, to nožem razrežemo. Ali, mislim, ako ih poderem, onda više nemam čizama. Šta da radim? Na kraju sam morala ipak tako. Sjećam se, kada sam razrezala čizme, od tog silnog hodanja, bukvalno su mi krvarili prsti. Taj bol više nisam osjećala. Danima sam poslije toga bila kao invalid. Bilo je još gore kada se to ohladilo. Ali, eto, sve je to prošlo. Ima tih momenata mnogo. Hvala Bogu, ja sam nekako živjela, preživljavala kao većina nas u gradu – naglašava Hasiba. 

Sjeća se, kaže Hasiba, strahota i dešavanja u redovima za vodu, za hranu, trčeći ispred snajpera kojima su Sarajlije bile izložene svakodnevno. 

– U to vrijeme sam živjela na Čengić-Vili. Do Starog Grada, do svih dijelova grada išla sam, kao i većina ostalih, pješke. Ništa to nije bilo teško. Pa ni gladovanje. Meni to nije smetalo. Međutim, mnogo sam puta plakala zbog djece. Sjećam se jednom, to je isto jako upečatljivo, kada nekoliko dana nismo imali baš ništa da jedemo. Pili smo nekoliko dana samo čaj. I neko mi je u nekom momentu donio mekinje, kesicu njih, što se daje kao stočna hrana. Ja sam od toga napravila nešto, ne znam ni šta je to. 

Nije ličilo ni na šta, ali nešto sam napravila. A, moje Vezira i Mensura, dok mi to jedemo, a puca taj dan Bože moj, gori sve, mene hrabre. Napravila sam i neki čaj koji nije sladak, ali da ublažimo sa tim mekinjama. I one da mene utješe, da meni nije teško, kažu: jao, mama kako je ovo divno, nikada ništa ljepše nismo jeli. Uvijek se sjetim toga. A, to ne možeš otkinuti koliko je to tvrdo. Odem u kupatilo i plačem, isplačem se. A, one viču: mama, stvarno smo ti istinu rekle, zaista je ukusno. Kada se sjetite tih momenata, srce se cijepa. Mi smo opet to nekako drugačije doživljavali, ali djeca su baš patila. Mnogo mi je to teško padalo – naglašava Hasiba. 

Čokolada namijenjena djeci završila u rukama borca

No, sve to je nije pokolebalo. Djecu je, kaže, ostavljala komšijama, a ona sa Umjetničkom četom na ratište, hrabriti borce. 

– Bogu hvala, da sam nekako dopinos svoj davala pjesmom. I ako ništa u tom svom crnilu, tegobi, bolu, ta pjesma je nekako davala moral za sve, prosto ih podizala. Bila je neka kao pilula za raspoloženje. Kada negdje dođemo, a dešavalo se da odemo, ne jednom, nego bezbroj puta u bolnicu ranjenicima, čovjek naiđe na čuda. Naprosto, kada odem njima, kada im otpjevamo, vidite da su oni u bolovima, da to boli, to je mnogo teško, ali oni se ne daju, hrabre i oni nas. Najradije bih plakala, ali ne, pjevaš. Oni te gledaju i oni pjevaju sa tobom. Ne možeš da vjeruješ. Ljudi pjevaju, a njega boli, osjetiš te bolove. Ali je ta pjesma bila prosto lijek – ističe Hasiba. 

Slično se dešavalo, veli, i kada su nastupali za ljude, građane, Sarajlije, u salama i podrumima u gradu, u Sarajevu. 

– Tako je isto bilo sa ljudima gdje smo izvodili koncerte u nekim prostorima, gdje su naši dolazili, koji su tu prisustvovali da se razvesele. Ljudi su plakali, grlili nas, ljubili. Koliko ti samo vidiš u očima sreću u tih sat-dva vremena koliko provedemo s njima. Kako oni samo odu sretni odatle. Kažeš, hvala ti Bože da sam tu pa da vidim tu sreću. Inače, kako bih je doživjela da nisam tu bila – kaže Hasiba. 

Prisjetila se momenta kada su bili van Sarajeva i kada je naišla brigada. Susret, sa jednim čovjekom, vojnikom joj je, kaže, ostao duboko urezan u sjećanje. 

– Mi smo izvodili koncert za vojnike. Meni je – ne znam kako u svoj toj gužvi – neko dao čokoladu. Ja sam bila presretna. Mislila sam, kada se vratim kući, donijeću čokoladu. To je misaona imenica vidjeti, a kamoli je da dobiješ. I uživala sam u toj sreći sa čokoladom, misleći, Bože moj, kao da sam dobila ne znam šta. Ali, to je bilo veliko. Pomislila sam samo koliko će se moje dvije djevojčice obradovati, ako sam ja toliko. 

No, stali smo u hodnik, vojnici brigade su se spremali, bili su sa ruksacima, naši borci, heroji. Oni su krenuli. Sa jednim od njih sam pričala o djeci. I tako držim tu čokoladu, gledam ja njega, a on mene. Kažem, nema veze, nije kome je namijenjeno nego kome je suđeno. Evo, ova čokolada neka vam se nađe, vama je potrebnija nego da je nosim kući – sjeća se Hasiba. 

Kaže, prošlo je puno godina poslije toga, ali je sudbina htjela da je srela tog čovjeka kojem je dala čokoladu. 

– U životu nisam dobila više blagoslova – priča Hasiba. 

Neopravdano zaboravili patriote

Neko je, kaže, morao ostati da ovu zemlju brani, a neko je morao otići van nje, mnogi to nisu učinili svojom voljom. 

– Da nije bilo tih ljudi koji su otišli tamo, kako bismo mi ovamo preživljavali. Možda mi ne bismo preživjeli. Ipak su ti ljudi koji su otišli, koji su izbjegli, nekako pomagali svim i svačim da se nešto desi ovamo. Tako da nije slučajno da su neki ljudi otišli tamo, neki ostali ovdje. Sve je to Allah dragi odredio da tako treba da bude i to je to. Niko meni nije kriv što ja nisam otišla sa moje dvoje djece. Prosto nisam tako osjećala. Ja sam htjela da budem tu, pa Bože moj, šta se desi desit će se… Naravno, bilo je puno teških momenata i u tim danima… Ja samo kažem, da Bog da, da nikada više i nigdje se ne ponovi… – ističe Hasiba. 

U kući gdje živi, kaže, čuva veliku kutiju zahvalnica, plaketa, priznanja, među kojima je i ono predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića. Često ih, kaže, Hasiba gleda, drži u rukama i plače. Teško joj, kako veli, pada što zaboravljamo ljude koji su dali svoj doprinos u ratu u BiH. 

– Pomalo jesmo zaboravili te ljude. Zapravo, ne pomalo nego dobro. Kroz te godine rata snimila sam bezbroj pjesama, ima ih više od 30… Poslije svega što nam se izdešavalo, ne samo ja, nego mnoge moje kolege koji smo zaista trčali i do televizije, snimali, u uslovima takvim kakvi jesu, na minusu, pod granatama, sve smo to nekako srcem radili, davali od sebe što smo mogli, kao da ne postojimo. Jer, kada je sve to prošlo, nekako smo zaboravljeni… Imam osjećaj da se prostiru ćilimi onima koji su negdje tamo navijali po Berlinu i ne znam gdje su bile neke druge linije. Njima se više prostiru crveni ćilimi nego nama koji smo tu preživjeli kako smo preživjeli. Samo Bog dragi zna i mi kako nam je bilo. Ali, preživismo, hvala Bogu – poručuje Hasiba. 

Sevdalinku moramo mi čuvati

Kao vrsna i dugogodišnja interpretatorka sevdalinki, Hasiba Agić prokomentirala je i očekivanja da se sevdalinka nađe na listi kulturne baštine pod zaštitom UNESCO-a. 

– Što se tiče sevdalinke, ne znam koliko da se ona zaštiti, ako mi nju ne čuvamo u svom srcu, ako nije ona nešto što nam je vrijedno, što je naš pečat, nešto što je naše, jedino čime se mi možemo ponositi, ta sevdalinka, onda je sve uzalud… Naravno sevdalinka nikada neće nestati sa ovih područja. Svjedoci smo da se sada i mladi bave sevdalinkom. Uz zahvalnost njihovim roditeljima koji nekako upućuju djecu da vole sevdalinku. Nadam se iskreno da će i ta djeca, kada budu roditelji, da će i oni svojoj djeci to prenijeti. Nadam se da će se s koljena na koljeno to prenositi. To je najbolja zaštita sevdalinke. Ako je mi čuvamo, ako je mi njegujemo u našem domu, ona je tada najviše i najbolje zaštićena. A, svaka druga zaštita, to je lijepo, ja se divim i želim da bude, međutim, na nama je – mi nju moramo čuvati, a ne neko drugi – ukazuje Hasiba. 

Kroz svoj radni vijek nikad joj se nije desilo da na gostovanju ne otpjeva sevdalinku.