Održana komemoracija u Trnopolju u znak sjećanja na žrtve logora tokom agresije

U organizaciji Regionalnog saveza udruženja logoraša regije Banja Luka danas je održana komemoracija u znak sjećanja i poštovanja prema žrtvama bivšeg koncentracionog logora Trnopolje, kod Prijedora.

Predsjednik tog saveza i bivši logoraš Omarske, Manjače i Trnopolja Mirsad Duratović kaže da je po evidencijama Haškog tribunala, kao i nekim presudama, kroz logor Trnopolje prošlo oko 23.000 civila, prijedorskih Bošnjaka i Hrvata, a najveći broj njih su bili žene i djeca.

Taj logor je, naglašava, naveden u brojnim domaćim i stranim procesima zbog maltretiranja i ubijanja nesrpskog stanovništva u Prijedoru.

– Trnopolje je tretirano u više procesa koji su vođeni za ratne zločine na prostoru bh.entiteta RS, u predmetima Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Biljana Plavšić…u Haškom tribunalu, kao i u presudama i procesima koji su vođeni za počinioce ratnih zločina u Prijedoru – pojasnio je Duratović novinarima u Prijedoru.

Iz Trnoplja je veliki broj logoraša izveden i ubijen u neposrednoj blizini logora, a najveća grupa je strijeljana na Korićanskim stijenama, na Vlašiću.

Mjesto bivšeg logora Trnopolje još uvijek je neobilježeno.

“Ratne strahote se ne zaboravljaju”, poručuje preživjeli logoraš Eniz Bešić

Preživjeli logoraš koji je sa suprugom i dva sina završio u logoru “Trnopolje” kaže da su sjećanja itekako živa, a da su posebno ispitivali tada sve koji su se prezivali Bešić, Jakupović i Mujkanović.

“Lomili su nam kosti, mene su nemilosrdno tukli, sastavljali su spiskove za likvidaciju. Strašno je bilo. Nakon izlaska iz logora otišao sam u Norvešku, kad sam dočekao penziju supruga i ja smo se vratili kući. Djeca su nam tamo ostala. Jedan od onih koji su me najviše tukli je bježao 20 godina i na kraju je prepoznat i uhapšen u Americi i sad je u zatvoru u Atlanti. Pravda je spora, ali dostižna, ali sjećanja su bolna i ne daj Bože da iko ikad to više doživi”, ističe Bešić.

“Ako si bio musliman, u to vrijeme si bio niko i ništa”, sjeća se mještanka Trnopolja

Rasma iz Trnopolja kaže da i danas ima noćne more kada se prisjeti logoraških dana. Govori da su sjećanja još živa i veoma bolna te da nekad po cijeli dan sjedi i plače.

“Sin mi je završio u logoru ‘Keraterm’, ja u ‘Trnopolju’, gdje sam ostala do rasformiranja logora 1992. godine. Mene lično nisu mnogo maltretirali, ali sam gledala kako su žene i curice odvodili u neke prostorije i silovali. Premlaćivani su ljudi, a sin mi je izišao iz logora sa 49 kilograma, ali hvala Bogu izašao je živ. I danas sjedem i isplačem se, jer mnogo članova familije sam izgubila. U to vrijeme ako si bio musliman nisi bio ni čovjek, bio si niko i ništa. Strašno vrijeme i mislim da svi to nosimo u sebi i nismo više isti i nikad nećemo ni biti”, kaže mještanka Trnopolja.

-Predsjednik Saveza logoraša Bosne i Hercegovine Jasmin Mešković kaže da pravda još uvijek nije zadovoljena i neće biti dokle god ne budu odgovarali svi oni koji su oformili logor “Trnopolje” i 657 logora u BiH te dokle god se ne počne pričati o ljudima. On je ponovio da svako mjesto stradanja treba dobiti spomen-obilježje.

“Moramo i mi imati drugi pristup prema žrtvama, prema ubijenim, prema nestalim. To nisu brojke, to su ljudi, sinovi, majke, žene, kćerke, braća, sestre. Ko šta radi danas u Bosni i Hercegovini da istina bude vidljiva i prepoznatljiva na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine”, rekao je Mešković.

On je naveo da Savez udruženja logoraša BiH traži jedinstven pristup prema memoralizaciji svih mjesta koje svjedoči o logorima i teškim vremenima koje su ljudi preživjeli.

“Tortura, patnje i mučenja su sigurno bila gora nego u Drugom svjetskom ratu, stoga se zalažemo da sva ta mjesta budu obilježena na adekvatan način”, naveo je Mešković.

Još uvijek se traga za posmrtnim ostacima oko 500 ubijenih Prijedorčana i logoraša.

–Logor “Trnopolje” je po nalogu tadašnjeg Kriznog štaba otvoren maja 1992. godine, a zatvoren početkom zime iste godine. Prema podacima kojima raspolaže Udruženje logoraša Prijedor kroz logor je prošlo više od 30.000 ljudi, a prema presudama Haškog tribunala je navedeno da je ovaj logor bio namijenjen prvenstveno za žene i djecu, gdje su prema presudama istog žene i djeca preživjeli velike torture i mučenja.

Logor se nalazio u blizini željezničke stanice u Kozarcu, a otkriven je 5. avgusta 1992. godine, zahvaljujući britanskim reporterima koji su napravili snimke izgladnjelih logoraša iza žice. Iz njega je 21. avgusta odvedeno oko 200 logoraša, koji su kako je kasnije utvrđeno ubijeni na lokalitetu Korićanske stijene.

Izvor: Agencije